Ladislav Babić: Zašto?

Izdvajamo

• Rađanjem nejednakosti unutar ljudske vrste, započinje njena socijalna evolucija koja je tragove ostavila na društvo kao cjelinu, u obliku određenih društveno-ekonomskih sustava, ali i na pojedincima. Ljudi imaju osobinu da iz empirije, iskustva, izvlače određene zaključke ugrađujući ih u svoje ponašanje i svjetonazor, prvenstveno u smislu osiguranja baze za sve ostale djelatnosti – što bolje i bezbjednije svakodnevne egzistencije, uz osiguranje za nastupanje loših vremena. Od koga li su mogli ponajbolje učiti i prihvaćati osobine koje to omogućuju, negoli od elita koje su to već, spletom postupaka u sinergiji sa vlastitm karakternim osobinama postigle? Stoga se u mnogih, kao sasvim normalne i prihvatljive osobine prikačilo licemjerje, beskrupuloznost, neiskrenost, prilagodljivost bilo kakvim uvjetima,..., a prvenstveno podložnost jačima od sebe (što se više nije isključivo svodilo na fizičku nadmoć) uslijed straha za vlastitu sudbinu, shvaćajući kako one osiguravaju mnogo bolju startnu poziciju od svojih opreka – iskrenosti, humanizma, istinoljubivosti, kritičnosti, glasnosti,... One koji ne prihvaćaju takvo stajalište, jer misle da je preopćenito, pregrubo, ironično i cinično – a prvenstveno stoga što podsvjesno osjećaju da bi se moglo odnositi upravo na njih (što može, ali ne mora biti) – valja prisjetiti na tisuće prebjega iz domobrana i četnika u partizane ili Saveza komunista u HDZ i ine neoliberalne stranke, „bezbroj“ konvertita iz „štovatelja“ u blatitelja Josipa Broza i ostala masovna izdajstva „čvrstih“ uvjerenja za koja bi „život dali“, da bi ih prekonoć opoganili prilagodbom novonastalim okolnostima. Interes, u većine, još uvijek prečesto nadvladava etiku.

Povezani članci

• Božica Jelušić: Domovinska
• NE DAMO SJEĆANJE, NE DAMO TITA
• Bitka za vjeru pradjedova
• Čekajući „Klinta Istvuda“
• Bilježnica Robija K.: Deseti travnja
• Samokolonizacija

Foto: Flickr

Uostalom, tko je vjerovao – sem „jednoga“ – da se Zemlja okreće oko Sunca? Pa ako i danas tek manjina glasno zahtijeva sustav političke, ekonomske i socijalne ravnopravnosti poznat kao socijalizam, tko se usuđuje tvrditi da jednom svi neće spoznati njegovu neminovnost?

        Pridajemo li imalo vjerodostojnosti anketama, a trebali bi izvode li se striktno po znanstvenim kriterijima prvi korak kojih je ispravan odabir reprezentativnog uzorka cjeline, onda bismo podjednako povjerenje kao anketama o popularnosti stranaka i političara trebali pokloniti anketi među građanima starijima od 45 godina – koje je rezultat da osamdesetak posto njih misli kako je u bivšoj državi bilo bolje. Naravno, glasnogovornici elita – mainstrem mediji i kojekakvi sociolozi te psiholozi prilagođeni ili izgrađeni od sustava u kojem djeluju – nastoje nas uvjeriti da mišljenja građana nisu negoli samo nostalgični mit o boljim vremenima. Izbjegavajući objasniti, zašto bi građani kojima je sada bolje, žalili za vremenima u kojima im je kao bilo gore? Jasno, jedno u svemu treba shvatiti, procesi u prirodi i društvu su nepovratni, i kao takve ih treba tretirati, što nimalo ne proturječi činjenici da sam, primjerice, nekada bio mahardža koji je sada spao na prosjački štap.

        Mnogi se često pitaju, zašto se sve skupa desilo, zašto je gro ljudi podržao promjene sistema za kojim sada, aposteriorno žali bez ikakvih šansi da ga povrati? Zašto među ljudima ima toliko licemjernih gnjida koje samo čekaju vremena da isklijaju iz tla u kojem su se prikrivali, e da bi konačno relativno maleni broj njih postao zadovoljan svojim novim statusom u društvu, dok većina bezperspektivno i beznadno lupa glavama o zid. Zašto? Odgovor treba sagledati u tri nivoa: biološkoevolucijskom, socijalnoevolucijskom i individualnoevolucijskom. Ispuštanje bilo koje od ovih komponenti dovodi samo do prividnog objašnjenja zagonetke koja muči kako stručnajke, tako i bezbrojne laike.

        U objašnjenju svrstavanja ljudi u suprotstavljenje klasne skupine, često se koristi čuvena Marxova misao:

„Ne određuje svijest ljudi njihovo socijalno biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“,

što pojednostavljeno možemo iskazati kako sistem određuje pojedinca, njegovo svrstavanje i ponašanje. U znanosti su poznate aproksimativne metode, koje u danim okvirima dovoljno dobro opisuju istinu, ali ne u potpunosti. Marxova misao je jedna od takvih aproksimacija, genijalna ali nedovoljna da se shvati ponašanje individua i cjelina koje oni tvore – klasa i čitavog društva. Stoga, počnimo iz početka.

        Čovjek je, nesumnjivo, (i) biološko biće poput svih ostalih živih stvorova s kojima dijeli planetu. Kao i svi stvorovi, podvrgnut je – tijekom dugotrajne povijesti bitisanja na Zemlji – biološkoj evoluciji koja, ako i danas više nije presudni faktor njegova ponašanja, nosi u individuama upisane tragove prošlosti. Poznato je kako je osnovni evolucioni princip preživljavanje najsposobnijih, što mnogi sociolozi – ne shvaćajući suštinu – prenose i kao princip društvenog ponašanja pojedinaca. Radi se o tzv. socijaldarvinističkom pogledu na društvo, koje su već i klasici marksizma osudili kao neprihvatljivo. Dok socijaldarvinizam inzistira na ostvarenju interesa pojedinaca – kojem podređuje i šire, društvene interese, zadovoljavanih tek kao posljedica ostvarenja pojedinačnih – u skladu s preuzetim darvinističkim zakonima biološkog svijeta, nešto naprednija društva uvode socijalu kao ublažavajući faktor (kako se ne bi prigovaralo da su posve neosjetljiva) klasnih razlika, a tek socijalizam pretendira na revolucionarnu, suštinsku promjenu društvenih odnosa. Kad lav raspori utrobu rivalu u parenju, ostvario je na biološki način – pandan kojem je socijaldarvinistički, danas utjelovljen u neoliberalnom kapitalizmu – svoj interes. Pa si vi onda mislite. No, „gdje ima dima, ima i vatre“, pa i u toj tvrdnji ima zrnce, uglavnom neshvaćene istine. Unutar vrsta postoji neprestano takmičenje, koje se u osnovi svodi na preživljavanje u arealu koji zauzimaju. Resursi su ograničeni, te stoga uglavnom nedovoljni svim jedinkama, napose kad se susretnu periodi izuzetne brojnosti njenih članova sa periodima prirodnih katastrofa, poput dugotrajnih suša, poplava, oštrih zima i slično. Jasno da će samo fizički najprilagođenije jedinke, najsnažnije, najbrže, koje imaju razvijenija osjetila od ostalih, „najmudrije“,…, uslijed svojih osobina uspjeti se održati u uvjetima takmičenja za preživljavanje, s velikom vjerojatnošću prenoseći svoj genetski zapis (s obzirom da imaju prednost pred ostalima i u parenju) na svoj podmladak. Na taj način, iz generacije u generaciju, priroda unutar vrsta vrši odabir, kriterij kojega zadovoljavaju samo najsposobniji.

        Dugotrajnom primjenom evolucijskih kriterija među hominidima, našim dalekim precima, u nekih se razvio i tijekom vremena izoštravao razum. Tako su stekli izuzetnu prednost pred ostalim vrstama, a oni najrazumniji (što ne treba shvatiti u smislu humanosti) među vlastitim suvrsnicima. Uz fizičku snagu, brzinu, razvijenost osjetila i slične osobine karakteristične za sve vrste, pojavile su se i do tada uglavnom nepoznate: sposobnost procjene situacije, te posljedično gomilanje rezervi za loša vremena (nek’ se nađe) što je automatski izazvalo nejednakosti među jačim i mudrijim s jedne, te slabijim i manje bistrim srodnicima s druge strane, licemjerje, spletke i manipulacije kako bi se osigurao status i spriječila pobuna izgladnjelih, iskorištavanje slabijih članova u svrhu pridobijanja vlastitog bogatstva, „mito i korupcija“ zbog potrebe okupljanja tjelesne straže koja će za „mrvice ispod stola“ braniti status izdvojene elite, prednost u izboru seksualnih partnera i održavanje promiskuitetnih spolnih odnosa, itd. Kako su takve stvari uglavnom mogli postići fizički i psihološki tek najsposobniji članovi zajednice, koji su potom učestalije svoje „urođene“ osobine prenosili na potomke (zbog prednosti u parenju), jasno je da se relativni broj takvih sve više povećavao u odnosu na ostale. Prvobitna jednakost članova biološke zajednice (u smislu kojem su to dozvoljavali biološki zakoni) tijekom vremena transformirana je u socijalnu nejednakost pripadnika zajednice – klicu budućih klasnih društava. Tisućljetni razvoj čovječanstva rezultirao je primjercima kakvima danas raspolaže.

        Rađanjem nejednakosti unutar ljudske vrste, započinje njena socijalna evolucija koja je tragove ostavila na društvo kao cjelinu, u obliku određenih društveno-ekonomskih sustava, ali i na pojedincima. Ljudi imaju osobinu da iz empirije, iskustva, izvlače određene zaključke ugrađujući ih u svoje ponašanje i svjetonazor, prvenstveno u smislu osiguranja baze za sve ostale djelatnosti – što bolje i bezbjednije svakodnevne egzistencije, uz osiguranje za nastupanje loših vremena. Od koga li su mogli ponajbolje učiti i prihvaćati osobine koje to omogućuju, negoli od elita koje su to već, spletom postupaka u sinergiji sa vlastitm karakternim osobinama postigle? Stoga se u mnogih, kao sasvim normalne i prihvatljive osobine prikačilo licemjerje, beskrupuloznost, neiskrenost, prilagodljivost bilo kakvim uvjetima,…, a prvenstveno podložnost jačima od sebe (što se više nije isključivo svodilo na fizičku nadmoć) uslijed straha za vlastitu sudbinu, shvaćajući kako one osiguravaju mnogo bolju startnu poziciju od svojih opreka – iskrenosti, humanizma, istinoljubivosti, kritičnosti, glasnosti,… One koji ne prihvaćaju takvo stajalište, jer misle da je preopćenito, pregrubo, ironično i cinično – a prvenstveno stoga što podsvjesno osjećaju da bi se moglo odnositi upravo na njih (što može, ali ne mora biti) – valja prisjetiti na tisuće prebjega iz domobrana i četnika u partizane ili Saveza komunista u HDZ i ine neoliberalne stranke, „bezbroj“ konvertita iz „štovatelja“ u blatitelja Josipa Broza i ostala masovna izdajstva „čvrstih“ uvjerenja za koja bi „život dali“, da bi ih prekonoć opoganili prilagodbom novonastalim okolnostima. Interes, u većine, još uvijek prečesto nadvladava etiku. Čudi li da se takvi predaju vodstvu obmanjivačkih elita za čiji veliki dio nije pitanje jesu li kriminalci, već samo kada će završiti iza rešetaka (uz još veći broj protupravno aboliranih lopuža)? Jasno je, da su se uz pobrojane negativne osobine (ne u biološkom, već u socijalnom smislu) razvijale i one druge, etičke, ali u velikom raskoraku sa prvima. Naime, prihvatimo li da su ljudi zapeli negdje na putu između hominidnih predaka i „utopijskog bića“ (1, 2) kojemu (prema Kangrgi) teže (tek pojedinci svijesno, za razliku od cjeline) u svojoj socijalnoj evoluciji, onda je jasan razlog tome: biološki nagoni održanja i prvenstvenog ostvarivanja vlastitog interesa i u socijalnim uvjetima ljudskog društva još uvijek prevladavaju. Ni u pokušajima imitacije osobina vladajućih elita (što se formalno primjećuje u malograđanskoj imitaciji njihova stila života, u izboru robnih marki u originalu većini nedostupnih, i slično) nisu svi uspješni, te se kao takvi identificiraju sa sebi podjednakim gubitnicima ili dobitnicima – održavajući i razvijajući klasnu svijet. To upravo jako dobro opisuje spomenuta Marxova sentenca.

        Ipak, tu se ne smijemo zaustaviti u objašnjavanju. Ni jedna evolucija, kako biološka tako i ona socijalna, ne zahvaća istovremeno niti na isti način sve subjekte koji joj podliježu. Između ostaloga i stoga što nose u sebi razne genetske i socijalne predispozije iz prošlih evolucionih koraka. Osim toga, jedno od osnovnih pravila funkcioniranja prirode i društva su fluktuacije – kolebanja, prostorno i vremensko pojačanja ili slabljenja ponad prosjeka, prosječnih svojstava nekog skupa. Primjenjeno na socijalnu sferu, to znači da već po prirodi stvari društvo neće biti homogeno (što smo objasnili ranije), ali niti njegovi dijelovi izdvojeni svojim prosječnim osobinama (recimo proletarijat i buržoazija) neće unutar sebe biti jednoobrazni. Unutar svake, u prosjeku naizgled homogene tvorbe, javljaju se iskakanja, uvjetovana različitim razlozima. Ličnim, genetskim predispozicijama pojedinca, pa – primjerice – poznati nogometaš porijeklom iz radničke obitelji, obogativši se, zaboravlja svoju klasnu pripadnost ustabilivši se kao pridošlica u „višoj“ klasi. Ili, čistom srećom, dobitnik milijunske premije u nekoj igri na sreću koja ga izvuče sa „dna“, mijenja percepciju društvenih nejednakosti. Ili pak razumskim uviđanjem odnosa koji vladaju u društvu, a koji svom silinom proturječe temeljima humanističke etike. Tako da pripadnik buržoazije može postati zagovornikom jednakosti i ravnopravnosti poniženih, baš kao što se u prethodnim slučajevima spomenuti odriču čak i empatijske identifikacije sa njima. Nije li još industrijalac Robert Owen osnivao radničke komune, gradeći za njih stanove, zar nisu Marx i Engels potekli iz dobrostojećih građanskih familija (potonji je čak bio sin industrijalca), a poznati građanski političar Ivan Ribar sa svojim sinovima pristupio partizanskom pokretu prihvativši socijalističke ideje, ili bosanskohercegovački političar Džemal Bijedić, porijeklom iz imućne porodice,…? Daklem, te fluktuacije svjetonazora, posebno ako su nastale kao poljedica razumnog i humanističkog promišljanja stvarnosti, ne mogu biti objašnjene – na većinu ipak primjenljivom – pretpostavkom, kako sistem određuje svijest ljudi. Odnosno, može, prihvatimo li da to čini tako da mu se većina prilagođava, dok tek manjina uviđa njegove inherentne slabosti, postajući predvodnikom revolucionarnih promjena kad stanje upadne u bezizlazni škripac. Do tada, takvi su na meti podjednako elite i eksploatiranih. Prvih, jer slute opasnost za sistem (svoj položaj unutar njega), a drugih – jer im se čini da svojim djelovanjem otežavaju njihovo stanje, usput podsvijesno osjećajući vlastiti strah, licemjerje i ine negativne osobine uslijed koji se povlače u šutnju.

        Dakako, psihološke osobine pojedinaca određene su u većine bio-socijalno evolucijskim procesima, a „fluktuirajuće“ svjesne manjine „kvantnim spoznajnim iskakanjem“ iz prosječnog društvenog svjetonazora kojem su pripadali. Uostalom, tko je vjerovao – sem „jednoga“ – da se Zemlja okreće oko Sunca? Pa ako i danas tek manjina glasno zahtijeva sustav političke, ekonomske i socijalne ravnopravnosti poznat kao socijalizam, tko se usuđuje tvrditi da jednom svi neće spoznati njegovu neminovnost?