Ljubo Ruben Weiss – UZBRDICE & NIZBRDICE: Krleža i hrvatska tragedija

Ljubo Ruben Weiss
Autor/ica 8.7.2013. u 07:45

Ljubo Ruben Weiss – UZBRDICE & NIZBRDICE: Krleža i hrvatska tragedija

   Gledao sam neku večer na HRT razgovor o  Miroslavu Krleži (Drugi format, voditeljica Vlatka Kolarović) i zaprepastio sam se – iz cijelog opusa Krleže  nesmiljenog kritičara  glembajevštine, onoga što danas zovemo tajkunizam,  naglašen je Krležin odnos prema – ženama!  Napisao sam to na FB i koju minutu  kasnije stigao je komentar moje virtualne prijateljice: „Mani Gotovac je samo iskrena bila kao i uvijek, pozdrav !“

  Odgovorio sam: „Draga B…. to nema veze s iskrenošću, to ima veze sa zdravom pameti! Krleža je stvorio pojam “glembajevštine”, ali o tome se danas ne može na HRT govoriti, jer je to slika današnje Hrvatske! To je skretanje pažnje na sporedno u Krležinu djelu i zaglupljivanje masa! UŽŽŽŽŽAAASSSS!“

    Priznajem, nisam neki  seriozni poznavatelj djela Miroslava Krleže, više me je zanimao njegov život  pa sam ponešto i pisao o mapi Zelengaj, zapravo knjizi Milana Gavrovića „Čovjek iz Krležine mape“ koji opisuje slučaj dr. Đure Vranešića, vlasnika sanatorija Zelengaj u kojem je ovaj doktor, blizak ustašama i nacistima, skrivao Miroslava Krležu neko vrijeme  u kaosu Drugog svjetskog rata. Krleža se našao između Đide (Milovan Đilas) i Dide (Kvatarenika), negdje između, na brisanom prostoru raznolikih  protivnika i sklonio se na neutralni teren – u umobolnicu Zelengaj. Da su se, po policijskim dokumentima koji su pronađeni u Državnom arhivu Hrvatske  na Zelengaju kratko vrijeme, vjerojatno i s Krležom u društvu, skrivali  moj djed Adolf Weiss,  i njegov brat Eugen Weiss, zaista je sporedno za ovaj tekst, ali ne mogu ne spomenuti tu činjenicu.

   „Težak“ Krleža i meni, kao gimnazijalcu, i ljubitelju dobre knjige, upamćen je u mojoj memoriji sjećanja kao nesmiljeni kritičar buržoaskog društva i brutalnog kapitalizma (ali i staljinizma), danas tek shvaćam, hrvatski genij, evropskog pa i svjetskog formata. Da je pisao i objavljivao na jednom od svjetskih jezika, da je bio malo spretniji od Ive Andića  u kontaktu s centrima kulturne  i druge moći, imala bi hrvatska kultura njega kao Nobelovca, ili bi do 1981. imali dva književna Nobelovca – i Andrića i Miroslava Krležu!

MIROSLAV KRLEŽA  rođen je u Zagreb, 7. 07. 1893., točno prije 120 godina, i umro u svom rodnom gradu  krajem. prosinca 1981.  kao književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski, ali i jugoslavenski pisac 20. stoljeća, bard hrvatske literature, publicistike, dramatičar,  romansijer pjesnik…

Sam njegov životopis dostatan bi bio za tri dokumentarna i tri igrana filma, a meni nije poznato da je napravljen jedan jedini solidan dokumentarni film o njemu. Rođen  u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi “Djetinjstvo u Agramu”), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči I svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideje bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji i preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. U I svjetskom ratu  bio je mobiliziran kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje ratne strahote koje su našle odjeka u mnogim njegovim djelima.

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao ekavicom kao i niz drugih, hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Andrić..). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.

IZMEĐU USTAŠA I PARTIZANA

Kako je proveo II svjetski rat, uglavnom je poznato.  Ipak, valja podsjetiti: razočaran svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma, kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je II svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim drugovima iz komunističke partije, označen i kao trockist! Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu, gdje mu je ponuđena  propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga „Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas) ubiti.“ Ubrzo se pokazalo da mu od vlasti NDH nije prijetila smrtna opasnost bez obzira što je Krleža u cijelom predratnom periodu nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija. Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio.

Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomnim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića (S Krležom iz dana u dan, I-IV).

Krležin kip u Zagrebu, Marije Ujević možda najbolje prikazuje Krležinu stamenost, nepopustljivost, uvjerenje da put kojim kroči je njegov izbor i nema ustupaka bilo kojoj političkoj strani bit će to Krležina gvozdena linija, pa izgleda da nije slučajno da je stanovao u kući na Gvozdu. Neki će u njemu vidjeti i prilagođavanje okolini i socijalističkom sustavu, pa i život  pun privilegija.

BEZ DUHOVNIH NASLJEDNIKA

   Ono zbog čega pišem ovaj tekst je neshvaćanje  Krležina djela i estradizacija jednog sporednog toka njegove misli i pisanja. Od svojih davnih početaka hrvatska kultura ne poznaje književnu riječ koja je u svom moćnom izrazu, utjecala na njen život, kao što već duga desetljeća naše suvremenosti utječe riječ Miroslava Krleže – pisao je  akademik i predsjednik JAZU dr. Grga Novak povodom  80-tog rođendana Krleže, nakon čega je i tiskana monografija o Krleži, koju evo, imam pred očima. Gledam tko je sve onda pisao o Krleži i pitam se zar nitko od tih osoba nema duhovne nasljednike koji bi i danas, 2013. rekli pokoju mudru i dubokoumnu o Krleži??  Anić, Brozović, Ćale, Ćrnja, Engelsfeld, Đurčinov, Finka, Frangeš, Gligorić, Kreft Mandić, Matvejević, Peić, Dragan M. Jeremić, Miroslav  Šicel, Josip Vidmar… Što se dogodilo da  je vijest o Krležinoj 120 godišnjici rođenja, i manifestacijama s tim u vezi, zadnja vijest središnjeg TV dnevnika HRT-a,  7.07. 2013., među onim vijestima koje se daju za relaksaciju, na kraju crne kronike i loših vijesti naših informativnih emisija… Ne sporim kompetentnost Velimira Viskovića i Mani Gotovac da govore o Krleži, ali pitam se imaju li išta reći o njemu aktualni i popularni pisci, glumci… Hrvatske pa i stranih literatura o Krleži –  recimo, što bi danas o Krleži rekao Igor Mandić. Predrag Matvejević, Miljenko Jergović, Rade Šerbedžija,  Daša Drndić, Seid Serdarević, Lujo Bauer, Nenad Popović, Vladimir Arsenijević, Ivan Ivanji,  Alida Bremer..?? Dali je HRT zaista mjesto ljenguza, neobrazovanih urednika i novinara, ravnatelja-faraona

 i “dobrih nogu“, a ne institucija gdje se ne može napraviti ni nešto slično libru Miljenka Smoje???

    Naravno, i erotičnost i erotika je dio Krležina opusa, ali uz sve poštovanje Mani Gotovac,  i njene smjele teatarsko – estradne uvjerljivosti i izričaja,  moglo bi se shvatiti – pogrešno- da je Krleža bio erotoman, kojem nije iz glave desetljećima izlazio lik barunice Glembay Castelli, i njegove Leposave Bele Krleža, glumice koja je majstorski igrala barunicu Castelli u drami „Gospoda Glembajevi“. Ono što je rasap jedne dobrostojeće buržujske obitelji, njen psihološki, moralni i financijski slom, uoči  I svjetskog rata, taj društveni okvir koji drastično sliči današnjem, stotinu puta je važniji od same barunice Glembaj-Castelli. Čak i jedno obično guglanje, gdje su kratke informacije o liku i djelu Krleže bili bi dovoljni da  ga se  koliko-toliko realno smjesti u hrvatsku književnost, i političke opcije, i kako to Krleži pristoji.

    Živeći u Beču, prodajući knjige, susretao sam i znalce Krležina djela, Austrijance, slaviste i druge koji su mi s velikim oduševljenjem govorili o Krleži, Baladama Petrice Kerempuha, prijevodu Balada na njemački, koji je učinila Ina Jun Brioda, balada za koje se mislilo da su neprevedive  s kajkavštine na bilo koji strani jezik, pa i na njemački.

   Miroslav Krleža ispratio je na posljednji počinak Austro-Ugarsku i nitko bolje od njega nije  oslikao propast Austro-Ugarske monarhije koja je premrežila velik i bogat teritorij svojim činovnicima, zakonima,  ali i kapital-interesima.  Koja je sličnost današnje Evropske zajednice s pokojnom „kakanijom“ kako je Krleža posprdno zvao Austro -Ugarsku??

KRLEŽA KAO GLASNIK APOKALIPTIČKIH VREMENA

    Ignac Glembay je bankar po zanimanju,  tajni savjetnik; u Gospodi Glembajevima kao likovi se pojavljuju pravni savjetnici, liječnici, svećenici-ispovjednici, dominikanke,  ali i kućna pomoćnica, obespravljena raja  (kamerdineri, sobarice) koje  barunica, ali i ostali gaze, sve do pokazivanja bahatosti, neprezenja od zločina, samoubojstava… Zapravo, Glembajevi nose poruku apolkapliptičkih vremena, vremena  prijevara, laži, krađe, političko-policijskih smicalica, svih mogućih opačina koje predratno vrijeme i  vrijeme pred raspad Kakanije, nosi. Drama je napisana  i objavljena 1929. i u to vrijeme praizvedena – u vrijeme kada monarhističko jugoslavensko društvo potresaju korupcija, dominacija stranog kapitala,  nesposobnost  nacionalnih pseudoelita da išta ozbiljnije učine u rješavanju nacionalnog pitanja, ali i  da uspostave kakvu-takvu socijalnu ravnotežu između brutalnih kapitalista i onih koji žive, ili pokušavaju živjeti, od svog rada.

     Usuđujem se zaključiti da posmrtna slava nije onakva kakvu je Krleža zaslužio. Moguće je o njemu misliti i kao lijevom, kao desnom, kao boljševiku i salon ljevičaru, ali i potpisniku Deklaracije o hrvatskom jeziku, moguće je o njemu razgovarati ovisno o fazama u njegovu duhovnom razvoju (primjerice, fazi žestoke kritike klerikalizma, suprotstavljanju Kaptolu, crnim mantijama, kritičaru židovstva, blasfemije, filistarstva s jedne strane, no i simpatizeru umjetnika, orijentalnog, Tita, socijalizma… s druge strane. ali, post mortem rečeno, s  podosta odmaka i od njegova rođenja i njegove smrti,  Krleži nije uzvraćena lucidnost, erudicija, genijalnost,  bogatstvo jezičnog izričaja,  angažman u korist poniženih i uvrijeđenih, koju je, i pored svih čuvanja žive glave i poneke privilegije, pa i poneke provokacije, nosio na ponos narodu iz kojeg je potekao.

    Jer, pitati da li je postojala neka barunica  Glembaj – Castelli u stvarnom životu za Krležu, i svoditi zamalo cijelu priču o Krleži na pitanje, kako bi to mladež, i ne samo mladež 2013. rekla,  da li joj ga je stavio, da li se Belina obitelj suprotstavljala njenu odabiru mladoženje, i pored sve iskrenosti Mani Gotovac, nije  dovoljno, kao što nije dovoljno ono što je govorio Velimir Visković, ma koliko se trudio Krležu i njegov lik i djelo prezentirati javnosti koja Krležu, ipak, kao više puta do sada,  zaobilazi u širokom luku. Bojim se da su na djelu bili  jednako moderni Glembajevi, hrvatska i druge pseudoelite, koji zaobilaze narkotički uspavan hrvatski narod (i  druge narode), koliko i desničarski diskurs  hrvatske inteligencije  koji Krležu doživljava „crvenim buržujem“.

TIHA OSVETA KRLEŽI??

Ili je to sve samo tiha osveta Krleži, i za ove rečenice: „Svi narodi njeguju svoj nacionalizam po istom pravilu, na isti način, po istom modelu, istim riječima, svi narodi bez izuzetka obmanjuju sebe i svijet oko sebe svojim nekim rasnim, specifičnim, genijalnim svojstvima i vrijednostima,, i,  tako deklamirajući o sebi vjekovima uvijek iste litanije, svi narodi pjevaju povišenim glasom u pluralisu maiestaticusu“ (1962., ,  Panorama pogleda, pojava i pojmova“, II izdanje, Sarajevo, 1982. izbor Anđelka Malinara)

   Hrvatska tragedija danas ima bezbroj aspekata, no jedan je neosporan: hrvatska inteligencija je tanušan sloj slobodno mislećih ljudi, i još uvijek se pretežno bavi s onima  istočno od Drine, Beogradom, sada će se ubrzo prebaciti na Bruxelles i Strasbourg, i/li prebrojavati tko je od nas ZA, a tko PROTIV Hrvatske i Hrvata, tko je još  bivši udbaš i jugoslavenofil odnosno jugonostalgičar.

   A tko je ono rekao i zapisao naoko banalnu rečenicu „Sačuvaj me Bože hrvatske kulture i srpskog junaštva“???

    Krleža i Filip Latinović tako, nakon dugog izbivanja i lutanja, nikako da se vrate kući, a ako se to i dogodi susrest će se sa hladnom kvakom na nekim gornjogradskim vratima.

(7.07.2013.)

Ljubo Ruben Weiss
Autor/ica 8.7.2013. u 07:45