Maloljetno društvo (2)

Ladislav Babić
Autor 3.1.2014. u 20:39

Maloljetno društvo (2)

Foto: frlickr

Jesu li se ikada upitali, kako mogu izgraditi pristojnu državu ljudi s toliko mržnje i predrasuda, koji nisu razriješili ne samo sa humanističkim moralom, već ni sa biblijskim pričama tisućljećima im serviranima kao metafore pravde i ljubavi? 

Piše: Ladislav Babić

        Kod većine građana postoji licemjerni odnos prema ideji (socijalne) revolucije – donekle razumljiv za društva koja su netom izašla iz krvavih građanskih i inih ratova – koji se ogleda u totalnom preziranju, nipodoštavanju, blaćenju i negiranju “nasilnih pokreta koji samo uzrokuju ljudske žrtve”. Ne glede na činjenicu da revolucije same po sebi ne moraju biti nasilne, hipokrizija se ogleda u tome što takve stavove zauzimaju ljudi koji su bilo sami uzrokovali krvavi rat, bilo učestvovali u njemu nemajući hrabrosti da to odbiju (niti su se onda pozivali na humanističke razloge); ljudi koji u svim ratovima gotovo po apriornoj definiciji predstavljajuu topovsko meso, s obzirom na intelektualni kukavičluk da to odbiju biti. Državni i nacionalni razlozi njima su dostatni da ih povedu u klaonice, dok istovremeno odbijaju i samu pomisao da izbore za sebe i svoje obitelji malo humanističke ili svetopisamske pravde, kako vam je draže. Takvi će uvijek citirati “Oca domovine”: “ako zaista želite slobodu – ljudsku, nacionalnu – treba je uzeti. Vlastitim naporima”, ali samo u kontekstu nacionalnih stremljenja. Stremljenja indoktrinirane gomile, u kojoj njihovi individualni kukavičluci interferiraju u hrabrost ginuća za ideale svojih manipulatora. A poslije, pokradeni, nezaposleni, odbačeni na cestu, obeščašćeni i minorizirani, bez uzajamne solidarnosti, štrajkaju i protestiraju lutajući ulicama u potrazi za koricom kruha koje su se vlastitom glupošću odrekli u korist svoje elite. Radnička klasa je takvu sudbinu više noli zavrijedila, i – čini se – ima još dosta sokova da se iz nje iscijedi prije nego shvati što je prokockala od 8+8+8 dostignuća mukotrpno izborenih njihovim precima. Toliko su se pasivizirali da tek halapljivo gutaju božićne pričice o Spasitelju, Izbavitelju koji će umjesto njih riješiti probleme koje su sami zakuhali, a sad se ne znaju sa njima ljudski nositi.

        Politička, klasna i nacionalna nezrelost radnih ljudi, njihovo odbijanje preuzimanja odgovornosti za vlastitu, i sudbinu društva u kojem obitavaju, ogleda su u potpunom odbacivanju samoupravljanja koje im se nudilo kao instrument za krojenje svoje budućnosti na radnom mjestu. Umjesto toga, golemoj većini odgovara prebacivanje odgovornosti na poslodavca, obrtnika, gazdu, tajkuna ili tajkunčića kojemu bespogovorno služe bojeći se i sindikalnog organiziranja, e da bi ga tek počeli prozivati kad im – osiromašenima i popljačkanima – ostanu samo gaće na štapu, a od firme u kojoj su radili ni kamen na kamenu. (Samo)upravljanje na radnom mjestu, svakodnevno upoznavanje sa procesima u firmi i aktivno sudjelovanje u donošenju odluka putem radničkih savjeta, očigledno im je manje odgovaralo od “demokratskog” prava pasivnog izlaska na izbore svake četvrte godine, ili bespogovornog izvršavnja naredbi poslodavaca. Nema više u supermarketima zamjene za vrijeme godišnjih odmora – morate dvostruko raditi da nadoknadite nedostatak polovine zaposlenih. Nema više lista s radnim obavezama na koje se možete pozvati ako vam ih netko krši ili tjera raditi posao za koji niste kvalificirani. Konobar poslužuje, pomaže u kuhinji, čisti nužnike i prostor ispred lokala, dobro znajući (a gazda još mnogo bolje) da sanitarna inspekcija postoji samo na nekom komadiću papira za kojega se nitko ni ne sjeća gdje je zagubljen. Zalud vam kvalifikacije, kad vam s jedne strane ni ne nude adekvatni posao, a ako ga srećom i dobijete nadničite za mjesečnu crkavicu od 1600Kn s kojom ste (zaista ste se nisko spustili!) superzadovoljni, ma imali i fakultetske diplome.

        Klasnu nezrelost su premnogi, po vlastitom mišljenju, zamijenili navodnom nacionalnom zrelošću prečesto manifestiranom u obliku nacionalizma, šovinizma i sirovog rasizma, praćenu mržnjom prema nepoćudnim nacionalnim, ali i svim manjinama – drugima i “drukčijima” koji im nisu po volji. Gayevi, lezbijke, transseksualci, crnci, Romi, Srbi, Arapi, …. – ponekad se čini da mnogi mrze i sebe same, a ne samo cijeli ljudski rod. Ostali su bez stana, ali izborili državu. Nemaju kruha, ali imaju Hrvatsku, Srbiju, Bosnu,… – pa što je ne jedu već jadikuju vitlajući obojanim krpetinama po ulicama, tražeći ono što su imali i u svojoj gluposti im predali. Kome? Onima protiv kojih demonstriraju kad je “prošo voz”. Jesu li se ikada upitali, kako mogu izgraditi pristojnu državu ljudi s toliko mržnje i predrasuda, koji nisu razriješili ne samo sa humanističkim moralom, već ni sa biblijskim pričama tisućljećima im serviranima kao metafore pravde i ljubavi?

        Svoju nezrelost hrvatsko društvo pokazuje serviranjem i servisiranjem niza mitova – za što nije sigurno jeli im se vjeruje ili su samo u funkciji indoktrinacije javnosti – kako je cijela Jugoslavija bila isključivo u funkciji zatiranja hrvatstva. Pa je Goli otok osnovan zbog progona Hrvata, cenzura je prekovremeno radila samo na suzbijanju hrvatskih “slobodoljubivih” ideja i tako dalje, kao da u državi nije bilo drugih naroda na koje su primjenjivana ista mjerila, prvenstveno formirana na klasnoj a ne nacionalnoj osnovi. Egzaktni se podaci namjerno iskrivljuju, kako bi se vlastiti narod prikazao kao, ako već ne isključiva a ono barem najveća žrtva “komunjara”. Pa su upravo nas najviše eksploatirali, najviše nas zatvarali, najviše cenzurirali, najviše likvidirali,… Goli otok su još austrougarske vlasti bile pretvorile u logor za ruske zarobljenike, da bi ga u jeku informbiroovske kampanje protiv Jugoslavije, njene vlasti godine 1946. pretvorile u zatvor za političke zatvorenike, a od 1948. prvenstveno za informbiroovce. U cijeloj zemlji bilo je policijski registrirano oko 55-60 tisuća imformbiroovaca, od kojih je oko 16000 bilo osuđeno služiti kaznu na Golom otoku i obližnjem otočiću Sveti Grgur. Uvjeti su svakako bili posve neljudski, ali prije negoli se prosudi o njima trebalo bi sagledati uslove u bivšem američkom zatvoru Alcatrazu, ili u vojnoj bazi Guantanamo (na okupiranom dijelu kubanskog teritorija) gdje već više od desteljeća bez ikakvog sudskog procesa i konkretne optužbe robijaju protivnici paradigmatski “najdemokratskijeg” naroda kugle zemaljske. Možda pogledati o iživljavanjima američkih vojnika nad zatvorenicima u Abu Graibu (o čemu postoje i video snimke); ili o bivšoj francuskoj kažnjeničkoj koloniji Vražjem otoku (Ile du Diable), mnogima poznatom po čuvenom antisemitskom “slučaju Dreyfus”: Ova kaznionica bila je kontroverzna, jer je imala reputaciju grubosti i brutalnosti; čuvara nad zatvorenicima, zatvorenika međusobno, endemske tropske bolesti, ograničeni sanitarni uvjeti,…, sve je to uzrokovalo da se tek manjina slomljenih, od 80000 zatvorenika, uspjela vratiti u Francusku (prepričano). Vidljivo je kako svi režimi nekako preferiraju za – po svom ubjeđenju – najopasnije uznike, izolaciju na pustim otocima. Kome nisu dovoljni strani primjeri, neka se podsjeti zločina u splitskoj Lori, za koji suđenja – po principu, hajmo im suditi dok ne umru prirodnom smrću – još uvijek traju. No, vratimo se Golom otoku.

 “U Državnom arhivu Hrvatske postoji spisak zatvorenika koji je napravila savezna UDBA, a na kome se nalazi 16.101 imena zatočenika i zatočenica, od kojih su najčešće bili Srbi (44%), Crnogorci (21,5%) i Hrvati(16%). Ukupno je, po tom spisku, u svim logorima za informbiroovce na razne načine (ubistvo, samoubistvo, prirodna smrt) život izgubilo 413 osoba. (neki podaci govore o oko 600 stradalih) (Novi Plamen)

Na slovenskoj Wikipediji možemo čitati:

“Od tega 7235 Srbov, 3341 Črnogorcev, 2586 Hrvatov, 882 Makedoncev in 555 Slovencev. Vojaška sodišča so jih na večletno kazen obsodila 5024, še 11.650 so jih administrativno kaznovali do enega leta zapora, saj so jih tja pošiljali komiteji komunističnih partij. Kasneje so na Goli otok pošiljali tudi morilce, pedofile, spolne prestopnike, torej ljudi, ki so storili hujše oblike zločina. Od vseh aretiranih je bilo 21.818 udeležencev NOB, 9234 profesorjev, učiteljev, zdravnikov, intelektualcev, 5081 delavcev in kmetov, 4008 študentov in dijakov.”

Kako je društveni razvoj dinamička kategorija (što se nastoji izbrisati iz uma građana), to ni društvenopolitički sustav koncem osamdesetih godina nije bio iste kvalitete kao u četrdesetim godinama prošlog vijeka. “Poslednji politički zatvorenik je otpušten 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad ostrvom. Od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na ostrvu kaznu izdržavali i kriminalci i teški mladi delikventi”. Goli se otok daklem transformirao u civilni zatvor tipa Alcatraza ili Vražjeg otoka, no dakako da su uslovi života – čak i bez brutalnosti koje su trpili negdašnji uznici – i dalje bili sami po sebi surovi. Nakon propalog “hrvatskog proljeća”, u toj kaznionici završili su i neki politički zatvorenici. Zatvor je ukinut još u Jugoslaviji, 1988. godine. Iz rečenoga je vidljivo da samo svijesni manipulatori mogu slučaj ove kaznionice interpretirati kao protuhrvatski (ili uperen protiv bilo kojeg od jugoslavenskih naroda). Svakako je za žaljenje činjenica da je takav zatvor mogao i postojati, čak i bez zlodjela koja su u njemu vršena, no jednako je za žaljenje taj primjer navoditi kao argument neravnopravnosti Hrvata, i jedan od razloga (uz druge) koji pravdaju rasturanje Jugoslavije, što desnica voli koristiti. Jer, nije li onda Jasenovac – iz NDHaške hrvatske poputbine – dovoljan razlog za rasturanje Hrvatske? Svi politički režimi, ma koliko se kitili uglavnom sasvim formalnim demokratskim atributima, nastoje izolirati svoje stvarne ili namišljene protivnike, posebno u situacijama koje ocjenjuju kritičnima za vlastiti opstanak. Primjerice, američke vlasti su internirale 1942. godine, po rasnom principu, oko 110 hiljada japanskih građana (među njima i svojih državljana!) u logore, apriorno ih sumnjičeći kao suradnike japanskih militarista (1, 2). Tek se vlada predsjednik Reagana, godine 1988. službeno ispričala, navevši kako su ti postupci bili “potaknuti rasnim predrasudama, ratnom histerijom i greškama političkog vodstva”, pokazujući da i u sekularnim glavama čuči analagonon papinske konzervativne savjesti, koja dolazi do izražaja tek kad nitko ili skoro nitko od njihovih žrtava nije živ. Dok je američka vlada preživjelim uznicima dodijelila novčanu odštetu u vrijednosti od oko 1.6 milijardi dolara, hrvatske vlasti je procjenjuju na 9 dolara po danu zatočeništva.

        Relativno se rijetko u domaćim medijima objektivno prikazuje problem cenzure u bivšoj državi. Ona je uvijek protunacionalno atribuirana, bez obzira što nema elemenata za takvo zaključivanje. Uostalom, valja napomenuti da – za razliku od NDH – u Jugoslaviji službene cenzure nije bilo, što ne znači da se nisu iznalazili načini za njeno provođenje. Jedan od objektivnijih prikaza sa područja sedme umjetnosti, dan je u “Jutarnjem listu”, dok je na ovogodišnjem pulskom festivalu “Sa(n)jam knjige” održan okrugli stol na temu “Cenzura i autocenzura u socijalizmu i danas”, svakako iniciran nekim prepoznatljivim pojavama u hrvatskom društvu. Nepotrebno je spominjati njeno masovno prisustvo na stranicama mnogih internetskih portala i foruma, uglavnom prema kriterijima njihovih vlasnika, administratora i moderatora. Nije li rušenje antifašističkih spomenika ustvari još gori oblik “cenzure sjećanja” koja tek prigodice i samo verbalno biva od vlasti osuđivana? Za detaljnije upoznavanje s problemom cenzure u bivšoj državi – uz savjet da se ne utopite u mulju prošlosti zaboravljajući blato sadašnjosti – preporučuje se knjiga M.Lopušine “Crna knjiga – cenzura u Jugoslaviji 1945.-1997.”. Da se još bolje nauči plivati u političkim smicalicama i dezinformacijama, dobro je na internetu pristupiti stranicama ACLU – American Civil Liberties Union”, pogledati tekstove o cenzuri štampe već spominjane paradigme svjetske “demokracije” na temu Snowden, Asange, Wiky Leaks, Sirija,… Ili, u najmanju ruku pročitati knjigu Noam Chomskog – autora sasvim marginaliziranog u najtiražnijim američkim medijima – “Mediji, propaganda i sistem”, kako bi se stekao osjećaj za realne namjere naših “domoljuba” dok jašu na temama iz “komunističke” prošlosti. “U zadnjih nekoliko mjeseci, cenzura knjiga u zabrinjavajućem je trendu rasta, a uglavnom je nepoželjna literatura koja se bavi rasnim pitanjima, seksualnošću ili knjige koje su napisali autori manjinskih nacija”, izvještava američka organizacija “Kids’ Right to Read Project”, što najbolje pokazuje kako je cenzura univerzalno zlo imanentno svakoj – a ne samo “komunističkoj” – vlasti, željnoj prikrivanja vlastitih slabosti koje leže u njenoj osnovi. Pokušamo li se prisjetiti falsificiranih, cenzuriranih, tendencioznih ili prešućenih medijskih izvještaja iz proteklog rata, te poslenika profesije koja se diči novinarskom etikom dok oni istovremeno izjavljuju kako su “za domovinu spremni i lagati” (Dunja Ujević), tada ćemo u realnije okvire smjestiti razdoblje jugoslavenske cenzure intelektualnog stvaralaštva.

        Nacija je razvojni produkt društvenih kretanja, nastao tek krajem 18. stoljeća, stoga je potraga za porijeklom Hrvata (i inih naroda) u “stoljeću sedmom” usporediva sa traženjem naše familijarne povezanosti sa Adamom i Evom. Nacionalizam je samo otuđenje čovjeka od vlastite ljudske biti, koje će nužno biti prevladano njegovom socijalnom evolucijom, stoga je shvatljiva opservacija našeg etičara:

“Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga. Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.”

Nacionalizam ide ruku pod ruku sa rasizmom, jer kao što poslijednji biološke razlike među ljudima tretira vrijednosno nepremostivima, tako onaj prvi to čini sa nacionalnim različitostima, ujedno sasvim konzervativno tretirajući narod prema “genetskim”, a ne suvremenim kriterijima građanskog društva. Aktuelna surevnjivost prema Židovima i Srbima u vrijeme NDH, ponovno oživljena spram potonjih prije dvadesetak godina, sada kada smo ih se konačno “riješili” (dali slučajno, no brojčano gotovo u dlaku sa Budakovim programom), ostaje latentno tinjati spram Roma, samo čekajući čas da izbije na svjetlo dana. Konzervativno idealiziranje vlastitog naroda provodi se i pokušajima reinterpretacije povijesti, čemu se vlast vrlo mlako suprotstavlja, i retropogledima nekompatibilnima sa postojećim stanjem civilizacije. Tradicionalne vrijednosti ističu se kao poželjne u času kad pogled trebamo usmjeriti prema svojoj sadašnjosti i budućnosti naše djece, a njih (vrijednosti) tretirati isključivo kao vrijedno folklorno blago lišeno bilo kakvih političkih konotacija.

        Na braniku tih civilizacijski preživjelih vrijednosti stoji “opijum za narod” – institucija sposobna tek par stoljeća nakon Kopernika, Galileja ili Darwina sagledati značaj njihova djela za čovječanstvo. Ta fraza, istrgnuta iz originalnog konteksta (“Prilog kritici Hegelove filozofije prava”):

“Temelj religiozne kritike je: čovjek stvara religiju (boga), religija (bog) ne stvara čovjeka. Religija je, doduše, samosvijest i samoosjećanje čovjeka koji sebe ili još nije našao ili je sebe već ponovo izgubio. Ali čovjek nije apstraktno biće koje se nalazi izvan svijeta. Čovjek, to je čovjekov svijet, država, društvo. Ova država, ovo društvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu, jer je ono izopačeni svijet. Religija je opšta teorija ovoga svijeta, njegov enciklopedijski kompendijum, njegova logika u popularnom obliku, njegovo duhovno uporište, njegov entuzijazam, njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna, njegov opšti razlog utjehe i opravdanja. Ona je fantastično ostvarenje čovjekovog bića, jer čovjekovo biće ne posjeduje istinsku stvarnost. Borba protiv religije je, dakle, posredno borba protiv ovoga svijeta čija je duhovna aroma religija. Religijska bijeda je jednim dijelom izraz stvarne bijede, a drugim dijelom protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum za narod.”

ne citira se zalud u skraćenom obliku, koji uostalom niti ne pripada Marxu već Novalis-u (“Vaša takozvana religija djeluje kao opijum: ona potiče i prigušuje bol, umjesto da udjeljuje snagu”), a pripisuje se i nekim drugim autorima u smislu sedativa za patnje ljudskog roda. Oni koji druge optužuju za cenzuru i manipulaciju javnošću, sami vrlo dobro znaju znanje, a neznalice – mentalni maloljetnici koji tvore gro državljana maloljetnih država – su njihove ponajbolje mušterije. Uvođenje vjeronauka u škole kao i ugovori RH sa Svetom Stolicom koje vlasti strahuju podvrgnuti reviziji (unatoč klauzule ugovora koja to omogućuje promijene li se uvjeti, što u uvjetima globalne ekonomske krize svakako jeste slučaj) – što je predmet kritike sa mnogih strana – bjelodano ukazuju ne samo na kukavičluk elite slizane s crkvom, već i zrelost formalno sekularne države koja dila među narod spomenutu drogu.

        Navedeni su samo neki primjeri – uglavnom etičkog karaktera – koji deklariraju Hrvatsku kao maloljetnu državu, dok se srozane ekonomije nismo ni dotakli. Iz razloga, što prema autorovom mnijenju, nisu mogući nikavi pravedni produkcioni odnosi kao uvjet zaista zdrave ekonomije, bez čvrste implementacije osnovnih humanističkih etičkih kriterija. Jesu li oni realizirani, ponajbolje znaju građani Hrvatske i ostalih regionalnih ficlek-državica; nezaposleni, popljačkani, silovani, oni što preživješe rat sa fizičkim i mentalnim traumama i slične kategorije. Kao što maloljetna djeca u svojim mentalnim lutanjima ištu psihološku pomoć, a nije svejedno daju li im je školovani stručnjaci ili momci odjeveni u haljine, s križevima u rukama, tako i maloljetne države u svom sazrijevanju zahtijevaju relevantnu pomoć. Ne onih formalno obrazovanih, ljudi lišenih humanističkih etičkih pogleda, onih koji promatrajući kroz indekse produktivnosti sve mjere prvenstveno kvantitativnim pokazateljima (novcem, točnije – vlastitim profitom), već istinski humanistički obrazovanih pojedinaca. Iako ih je malo, ne bi se moglo reći da ih nema. Oni su ukazivali na posljedice rušenja bivše države, upozoravali što donosi promjena društveno plitičkog sistema, alarmirali domaću i svjetsku javnost na zločine vršene (ne u jednakoj mjeri) od sviju zaraćenih strana, pomogli kakvom takvom kažnjavanju barem dijela otkrivenih monstruma, prezentirali dokaze o pljački izvršenoj nad vlastitim narodom,… Na žalost, isti taj popljačkani puk više je vjerovao (i još to čini) vlastitim lopovima negoli njima. Svjetski kapitalistički poredak, a prvenstveno novonastale državice koje su iz socijalizma jurnule u pljačkašku prvobitnu akumulaciju kapitala, ište (r)evoluciju – sam će izabrati hoće li ona biti nasilna ili mirna. Traži se prevrednovanje prvenstveno etičkih standarda, koji bi cjelokupno čovječanstvo odmakli od ruba provalije nad koju se sve više naginje. Obrazovanje, ne one vrste koja se i nadalje nastoji instalirati kako bi se samo produžio kontinuitet agonije čovječanstva, tu igra veliku ulogu. Maloljetnici su neodgovorni za vlastite postupke te im treba tutor (u obliku roditelja ili staratelja) koji preuzima odgovornost za njihova nezrela djelovanja. Maloljetne države se ne mogu vaditi na tutore. Bog nam se već odavno ne javlja, malobrojni pojedinci – savjest društva – su marginalizirani; što uslijed propagande vladajuće elite, što uslijed zaluđenosti neobrazovanih masa koje ih nisu spremne poslušati, dok velike ekonomske sile naplaćuju tutorstvo stavljanjem štićenika u još katastrofalniji i ponižavajući položaj. Daklem, sva odgovornost za našu sudbinu leži na nama, ovakvih kakvi jesmo i kakvi budemo. Koliko će to trajati, neka ilustrira nekoliko stotina tisuća branitelja penzioniranih u najboljoj radnoj dobi, koji svakako očekuju dosmrtno uživanje mirovine, kao i odlučnost države da se uhvati u koštac sa tim problemom. Kako to čini, ponajbolje govori navodno javni registar hrvatskih branitelja, objavljen u takvoj formi da se nitko od njih ne može provjeriti ako vam nisu poznati njegovi osobni podaci. Jeli onda čudno da se pedesetak razotkrivenih kvazibranitelja, od realno pretpostavljenih 150 tisuća, servira javnosti kao veliki uspjeh? Što drugo reći, doli – Bog nek’ nam se smiluje!

        Konačno, kako bi izbjegli apriornu karakterizaciju autora teksta kao hrvatomrsca, preporučuje se pročitati članak bivšeg dvostrukog predsjednika RH koji se od prvobitnog pojca ustaških pjesama na vrijeme osvijestio, zauzimajući jedino ispravni, doslijedno kritički i antifašistički pogled na hrvatske prilike. Ipak ima onih – još uvijek u manjini – koji su svoje maloljetne konfuzije ostavili daleko iza sebe.

 

 

Ladislav Babić
Autor 3.1.2014. u 20:39