Mostarski „ludaci“

Nezirović Elvedin
Autor/ica 28.8.2017. u 09:33

Izdvajamo

  • Svako od tih ludaka imao je svoju fantaziju, fokalnu tačku svog ludila. Meho se, recimo, čitavog života ponašao kao da je rock zvijezda, Aco kao da je s biciklom nekoliko puta obišao zemaljsku kuglu, a Vaha, čuveni poslijeratni redikul sa stadiona u Vrapčićima, kao da je Velež prethodnog vikenda po treći put uzeo kup. Te njihove fatalističke opsesije postale su dio urbanog folklora, nešto bez čega se ovaj grad, u jednom kratkom periodu svoje povijesti, nije mogao ni zamisliti. One su bile prostor njihove transcedentalne slobode, jedina tačka u kojoj je život mogao imati smisla. Zahvaljujući tome, ti su čudesni ljudi uspostavili sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji ih okružuje, a po kojem, da bi opstao, svoje sopstveno ludilo moraš suprotstaviti ludilu vremena u kojem živiš. Nije li baš o tome, još prije petsto godina, pisao Cervantes, stvarajući lik Tužnog Viteza koji, kako se ispostavilo, i nije bio ništa drugo nego metafora jednog Mostarca koji je, eto, umislio da se svijet može obići na biciklu i to tako da se na kraju svake etape uvijek stigne u isti grad – u Mostar.

Povezani članci

Mostarski „ludaci“

Sjećanje na mostarske redikule, postalo je, nažalost, sjećanje na jedan bolji Mostar kojeg već odavno nema. Grad sve više postaje jednoličan na jedan profan, palanački način. Težeći idealno prostom svijetu, svijetu kulturološke i duhovne istosti, gdje je svaka pojava unaprijed predviđena i, samim tim, obesmišljena, Mostar danas izgleda onako kako je izgledao Meho Džeger na takmičenju za muzičke talente ili kako bi već izgledao Aco kada bi mu neko od lokalne dječurlije ukrao biciklo – lažno i tužno. Ovakav kakav jest, Mostar više nikada neće imati svoje redikule, svoje ludake, niti će njegovo lice u sjećanju generacija koje upravo odrastaju, biti nasmijano.

Ne znam da li i vi imate isti osjećaj, ali meni se već odavno čini da je s mostarskih ulica nestalo redikula – onih autentičnih, posebnih ljudi s društvenih margina, tako drukčijih od nas, običnih smrtnika, koje je svijet bez imalo zazora nazivao ludacima, ali i inim drugim, uglavnom pogrdnim imenima, iako, naprimjer, nikada nije znao tačno objasniti šta je to tako nenormalno i luđačko u njihovoj pojavi. Znate već na koga mislim, na sve one naše mehe džegere, ace bicikliste, grete, vahe… Nema ih. Jednostavno su nestali bez traga, ne samo kao biološke jedinke, već nestaje, polako, i to njihovo ludilo kao sasvim normalna i uobičajena urbana pojava.

Za one koji to možda ne znaju, redikul je dalmatinska i valjda jedina riječ u svim našim jezicima koja, po skromnom sudu ove priče, donekle pristaje tim neobičnim ljudima (prisjetimo se, Bora Stanković ih naziva i Božjim ljudima). U neko drugo i mnogo bolje vrijeme od ovog, našeg, nije bilo čaršije od Triglava do Gevgelije, a da u njoj nije bilo barem jednog osobenjaka kojeg bi se moglo ovjenčati njenim značenjem. No, čini se da u Mostaru već uveliko odrasta generacija ljudi koja o toj pojavi neće znati ništa. Njihov je odnos prema ludilu sasvim drukčiji, ozbiljniji i samim tim sumorniji, opterećen globalnom stvarnošću, koja nam svakodnevno implicira da ludilo više nije bezazleno i simpatično, već, prije svega, suicidno. Savremeni ludaci već odavno nisu nakinđurene ulične ikebane, nego su naizgled ozbiljni ljudi u Armanijevim odijelima, na čijim tajnim prslucima otkucava štoperica s dinamitom. Ludilo je danas na neki način obezljuđeno: ono je sektaško, kolektivno, opće. Ludaci su posvuda, pa makar samo i teoretski – oni su tu da uvećaju našu nervozu, da potkopaju naš razum.

Ljudi poput Ace bicikliste ili Mehe Džegera mojoj su generaciji, naprimjer, razbijali predrasude o ludacima kao opasnim i neuračunljivim tipovima, koji vrebaju iz nekog mraka ne bi li vam kako zarili šarafciger u vratnu aortu. Njihovo ludilo je bilo toliko infantilno i šarmantno da je stajalo u nekoj vrsti antipodnog odnosa s općim društvenim stavom o ludilu kao o mentalnoj anomaliji. Mi, koji smo krajem osamdesetih godina prošloga vijeka prolazili kroz pubertet i, samim tim, upravo počinjali uviđati da su sve naše predstave o ludilu zasnovane na retrogradnim odgojno-porodičnim narativima, nismo se prestajali pitati kako je uopće bilo moguće da nešto tako kičasto, dražesno, pa čak i duhovito, dospije na crnu listu stvari za koje su nam od rođenja tuvili da su opasne i da ih se treba kloniti. Ubrzo ćemo i sami otkriti da je u rječniku mostarske čaršije termin ludilo imao dvostruko značenje, s tim da nas na ovo drugo, redikulsko, koje je u ludilo ubrajalo sve ono što je drukčije od uobičajenog, općeg, nikada niko nije upozorio.

Nakon što su devedesete pokazale da je naša mirnodopska semantika ludila bila prilično siromašna i naivna, ovdašnji redikuli su doživjeli neku vrstu opće društvene inkluzije, pa ih se, manje-više, počelo doživljavati kao ravnopravni dio zajednice. Njihovo prisustvo među nama, odjednom je postalo interesantna pojava, o njima su se počele snimati radijske i TV emisije, od Vatrenih ulica, preko Pozitivne geografije pa sve do Malnarove Noćne more. No, u kadru kamere, ti su ljudi izgledali kao svoje blijede, neuvjerljive kopije. Čak je i jedan Meho Džeger izgledao lažno u onim stupidnim takmičenjima za muzičke talente na OBN-u i Novoj TV, gdje se u masi drčne i nadmene dječurlije u potrazi za instatnt slavom, njegova aura utopila u bezličnost i patetiku gomile. Nije to više bio onaj Meho iz Fejićeve, koji je pisao pjesme o Nermini, Jelisaveti, Muneveri ili Tini Turner, već njegov tužni, neuvjerljivi klon, koji se, eto, sasvim slučajno obreo u svijetu kiča i jeftine zabave. Pravog, originalnog Mehu moglo se sresti samo u gradu, kod Košćele, naprimjer, gdje je jedno vrijeme imao improvizirani, kartonski štand na kojem je prodavao svoje, sada već legendarne Kratke priče u rimi i Pjesme.

Svako od tih ludaka imao je svoju fantaziju, fokalnu tačku svog ludila. Meho se, recimo, čitavog života ponašao kao da je rock zvijezda, Aco kao da je s biciklom nekoliko puta obišao zemaljsku kuglu, a Vaha, čuveni poslijeratni redikul sa stadiona u Vrapčićima, kao da je Velež prethodnog vikenda po treći put uzeo kup. Te njihove fatalističke opsesije postale su dio urbanog folklora, nešto bez čega se ovaj grad, u jednom kratkom periodu svoje povijesti, nije mogao ni zamisliti. One su bile prostor njihove transcedentalne slobode, jedina tačka u kojoj je život mogao imati smisla. Zahvaljujući tome, ti su čudesni ljudi uspostavili sasvim drukčiji odnos prema svijetu koji ih okružuje, a po kojem, da bi opstao, svoje sopstveno ludilo moraš suprotstaviti ludilu vremena u kojem živiš. Nije li baš o tome, još prije petsto godina, pisao Cervantes, stvarajući lik Tužnog Viteza koji, kako se ispostavilo, i nije bio ništa drugo nego metafora jednog Mostarca koji je, eto, umislio da se svijet može obići na biciklu i to tako da se na kraju svake etape uvijek stigne u isti grad – u Mostar.

O Acinom životu, kao uostalom i o životima drugih likova iz ove priče, znali smo, uglavnom, jedno veliko ništa, no nije trebalo biti naročito mudar pa zaključiti da su se odvijali u intenzivnom siromaštvu, često i ekstremnom. Od čega su ti ljudi živjeli, čime su se hranili, gdje su spavali – sve su to bila striktno teoretska pitanja, koja su obično ostajala bez nekog konkretnog, praktičnog odgovora, pa smo s vremenom počeli vjerovati da se o njima brine neko imaginaran i dobar – neki imućni rođak, kakav merhametli komšija ili, pak rjeđe, sama gospođa Država. Samo su oni najsitničaviji među nama, oni koji su bili dovoljno iskvareni da u tuđoj muci pronalaze razloge za vlastitu zadovoljštinu, znali pravu istinu i, shodno svojoj sujeti, tu istinu držali podalje od drugih, a samim tim i od ove priče.

Sjećanje na mostarske redikule, postalo je, nažalost, sjećanje na jedan bolji Mostar kojeg već odavno nema. Grad sve više postaje jednoličan na jedan profan, palanački način. Težeći idealno prostom svijetu, svijetu kulturološke i duhovne istosti, gdje je svaka pojava unaprijed predviđena i, samim tim, obesmišljena, Mostar danas izgleda onako kako je izgledao Meho Džeger na takmičenju za muzičke talente ili kako bi već izgledao Aco kada bi mu neko od lokalne dječurlije ukrao biciklo – lažno i tužno. Ovakav kakav jest, Mostar više nikada neće imati svoje redikule, svoje ludake, niti će njegovo lice u sjećanju generacija koje upravo odrastaju, biti nasmijano.

Nezirović Elvedin
Autor/ica 28.8.2017. u 09:33