Mudžahedinska pamet Miroslava Tuđmana

Marijan Vogrinec
Autor 2.9.2017. u 08:45

Izdvajamo

  • Mudžahedini Alije Izetbegovića jesu počinili jeziva ratna zvjerstva u BiH, ali ništa blaža zvjerstva nisu počinili zločinci sa srpske i hrvatske strane. Po čemu je Mladićev šokantan lov na ljude u Srebrenici i okolici (blizu 10.000 usmrćenih Bošnjaka kamom, metkom, toljagom...) nešto prihvatljivije od mudžahedinskog odsijecanja glava i vriska Allah-u-ekber kad su jurišali na „nevjernike“? Po čemu su mudžahedinski ratni zločini neprihvatljiviji od ratnog zločina HVO-a nad bošnjačkim civilima u Ahmićima, gdje su hrvatski junaci zaklali u kolijevci čak tromjesečnu bebu? O tome najstariji Tuđmanov sin ni abera, a morao bi. Ako mu je stalo do istine, kao što nije. Svaki rat na Balkanu je zvjerski, krvoločan i luđi od prethodnog, jer se vodi uvijek u ime „krvi i tla“, nacije i vjere... U ime boga, a ovaj to dopušta!?

Povezani članci

Mudžahedinska pamet Miroslava Tuđmana

Foto: Večernji list

Islamski borci – ma koliko ih Alija Izetbegović zvao, a jest, i oni su pridonijeli vojnoj moći Armije BiH – nisu pali s neba u susjednu zemlju. Na ratišta u BiH su jedino mogli doći preko RH, nikako preko Srbije ili Crne Gore, a preko RH su se smjeli kretati isključivo uz znanje i dopuštenje Franje Tuđmana. Zašto to Tuđman mlađi ne spominje, odnosno činjenicu da je njegov otac izravni sukrivac – kad bi bila istina, kao što nije, da je BiH rodno mjesto islamskog terorizma – za serijske atentate na zdrav razum po Europi i SAD-u, kojima više nitko ne može stati na kraj? Zašto ne spominje da je Hrvatska neovlašteno/nepošteno zadržavala za sebe 60-70 posto vojnih transporata iz inozemstva Armiji BiH te poimence znala za svakog borca koji je organizirano, skupno i pojedinačno, odlazio ratovati za Aliju Izetbegovića?

Marijan Vogrinec

Krajnje je bezobrazno, da se ne kaže nešto teže, od Miroslava Tuđmana, HDZ-ovog saborskog zastupnika proglasiti BiH rodilištem islamskog terorizma koji sada razara najosjetljivije tkivo zapadnog svijeta, a predsjednika bivše „Jugoslavije u malom“ Aliju Izetbegovića glavnim akušerom. Tu je notornu glupost i difamacijsko pretjerivanje, u povodu skorašnjeg predstavljanja svoje knjige „Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića“, u velikom intervjuu tjedniku Globusu iznio sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega je vlastiti otac instalirao ratnih 1990-ih na čelo obavještajne službe RH, neformalno i filijale u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni.

O svemu što se tada događalo Hrvatima u BiH, uglavnom jako loše, a još i danas ima katastrofalne posljedice, odlučivala su u Zagrebu dvojica ljudi: predsjednik RH Franjo Tuđman i desna mu ruka, ministar obrane Gojko Šušak. Ostali iz državnog i vojnog vrha bili su puki transformatori njihove volje, koja se konspirativno svodila na pandan velikosrpskim presizanjima: velikohrvatski obrazac. Na državu u njezinim povijesnim granicama, znatno širu od „neprirodnog pereca“ kakav je Franjo Tuđman spominjao ne jedamput i crtano na salveti Paddyju Ashdownu. I tako je to išlo dok nije pukla ljubav sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem te RH pritisnula međunarodna izolacije zbog neovlaštenog vojnog uplitanja (hrvatske agresije) u rat u BiH, ali i u zemlji ojačao bunt demokratske javnosti („crveni, žuti i zeleni vragovi“, kako ih je Tuđman ocrnjivao) protiv lošeg stanja u zemlji i autokratskog režima.

Tuđman mlađi – u neposrednoj očevoj blizini, ujedno i dio užeg stožera operativaca od povjerenja – bio je do u tančine upućen u velikohrvatske apetite u BiH, tajnu diplomaciju Tuđman – Slobodan Milošević radi podjele BiH, tzv. humanog preseljenja i zamjene teritorija, čime bi se muslimanima možebitno ostavila „Alijina džamahirija“ na vrlo skučenom potezu od Tuzle do Sarajeva. Iako su Bošnjaci većinski živalj u BiH – više ih je od 45 posto – Srbi (33 posto) i Hrvati (tada 17, danas manje od 15 posto) su ih, po nalozima iz Beograda i Zagreba, nakanili etnički očistiti iz ostalih dijelova bivše „Jugoslavije u malom“ gdje su stoljećima živjeli i te krajeve u međunarodno pogodnom trenutku pripojili Srbiji, odnosno Hrvatskoj.

Svijet to, dakako, nije dopustio, pa je zažmirio i na dolazak mudžahedina iz islamskih država u pomoć Armiji BiH i na naoružavanje/opremanje vojske Alije Izetbegovića radi uspostave kakve-takve ravnoteže prema superiornijim Srbima i Hrvatima, koji su praktično srušile granice BiH sa Srbijom i RH te koristili obilnu logističku i političku potporu. Iz razloga sofisticiranije geopolitičke naravi i međunarodnog humanitarnog imidža te stanovite strateške ili taktičke nužde u pojedinim vojnim operacija protiv „zajedničkog srpskog neprijatelja“, Hrvatska je tih ratnih godina zbrinjavala u svojim kampovima oko pola milijuna bošnjačkih izbjeglica. To se i danas koristi kao najjači službeni argument RH za pobijanje tvrdnji o vojnoj agresiji na BiH.

Drugi argument službenog Zagreba – uglavnom kad su HDZ-ove koalicije na vlasti – je taj da je Franjo Tuđman omogućio Aliji Izetbegoviću preko teritorija RH opremanje Armije BiH naoružanjem iz inozemstva, ostalom opremom i ljudstvom koje se odlazilo boriti pod njegovim zapovjedništvom. Da je Franjo Tuđman htio postrojbama HVO-a i uspostavom paradržave HZ/HR Herceg Bosne odcijepiti komad BiH i pripojiti RH, stajalište je službenog Zagreba, ne bi dopustio zbrinjavanje tolikih bošnjačkih izbjeglica s ratnih područja niti bi pustio preko svog državnog teritorija naoružanje i nove borce iz RH i inozemstva za Armiju BiH. Taj argument, koji ni Tuđmanu mlađem nije stran kad pomisli da ga je korisno obnarodovati, sada je i stanoviti bumerang za nebulozu o BiH kao rodnom mjestu islamskog vjerskog ekstremizma i terorizma.

Europska repriza BiH 1990-ih?

Naime, mudžahedini – ma koliko ih Alija Izetbegović zvao, a jest, i oni su pridonijeli  vojnoj moći Armije BiH – nisu pali s neba u susjednu zemlju. Na ratišta u BiH su jedino mogli doći preko RH, nikako preko Srbije ili Crne Gore, a preko RH su se smjeli kretati isključivo uz znanje i dopuštenje Franje Tuđmana. Zašto to Miroslav Tuđman ne spominje, odnosno činjenicu da je njegov otac izravni sukrivac – kad bi bila istina, kao što nije, da je BiH rodno mjesto islamskog terorizma – za serijske atentate na zdrav razum po Europi i SAD-u, kojima više nitko ne može stati na kraj? Zašto ne spominje da je Hrvatska neovlašteno/nepošteno zadržavala za sebe 60-70 posto vojnih transporata iz inozemstva Armiji BiH te poimence znala za svakog borca koji je organizirano, skupno i pojedinačno, odlazio ratovati za Aliju Izetbegovića?

„Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina“, kazao je Miroslav Tuđman Globusu. „Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glave. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv ‘muslimanske’ imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Allah-u-ekber. Činjenica je da su od ranih 90-ih, i prije nego što je izbio rat, u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Alije Izetbegovića. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest, a njegovi su stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine, i zato se njime bavim. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovački centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.“

tuđmanilucic

Foto: Slobodna Dalmacija

Zašto ideološki i ratni intimus Miroslava Tuđmana, Gojka Šuška pa na neki način i samog Franje Tuđmana, ratni načelnik SIS-a, obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić, nije izvijestio službeni Zagreb o svemu što su mudžahedini radili u BiH i kakva su globalna prijetnja, pa bi im „Vrhovnik“ valjda prepriječio put? Ili bi intervenirao kod Alije Izetbegovića. Umjesto toga, Lučić – bez ikakvih kvalifikacija za obavještajca, kao i prijatelj mu Tuđman mlađi, ali s činom (sic) generala HVO-a i brigadira HV-a – krije istinu o HZ/HR Herceg Bosni 1990-ih godina, HVO-ovom SIS-u i prljavim radnjama političkog i vojnog vodstva, dvostrukoj liniji zapovijedanja, etničkom čišćenju Bošnjaka i Srba s „hrvatskih etničkih prostora“, pljački i ratnom zločinu. U intervjuu Večernjem listu, lani u studenom, Lučić tvrdi da bez tzv. trećeg (hrvatskog) entiteta, BiH prijeti sirijski sindrom. San o nacionalno čistoj hrvatskoj državi u BiH? Naravno.

Da je u BiH 1990-ih bilo tako kako sada zbori Miroslav Tuđman, čija (po)ratna uloga još ni približno nije raščlanjena, jer je dio dokumentacije uništen (Ljubo Česić Rojs: „Osobno sam po nalogu ministra Gojka Šuška uništio dva šlepera dokumenata“), dio pokraden iz nekih mutnih privatnih razloga, a dio pohranjen i nedostupan javnosti (čak ni haaški osuđenik na devet godina robije zbog odgovornosti za ratne zločine nad Bošnjacima Tihomir Blaškić i obrana nisu mogli do njih), Tuđman mlađi je to kao prvi hrvatski obavještajac morao znati već tada i reagirati. A nije. Za mudžahedine nije znao, nego sada prodaje naknadnu pamet u kojoj nema mjesta za vlastitu i odgovornost velikohrvatske „državotvorne“ opcije kojoj je smjerno služio? Nečasno.

Je li morao dvadesetak godina čekati da bi se i knjigom i intervjuom žestoko obrušio na pokojnog Izetbegovića i Bošnjake/muslimane na koje se nedavno neodgovorno obrušila i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, a premijer Andrej Plenković brzopleto razglasio urbi et orbi da je „BiH prioritet hrvatske vanjske politike“? Drži da je pogodio tajming za svoju „analističku“ gimnastiku kojom će, jelte, pogurati reinkarniranu iz HZ/HR Herceg Bosne ideju o tzv. trećem (hrvatskom) entitetu u BiH. Kao što je Republika Srpska etnički očišćena od Bošnjaka i Hrvata, pa Milorad Dodik prijeti referendumom o odcjepljenju od BiH, i hrvatske su županije očišćene od Srba i Bošnjaka a Mostar podijeljen, pa Hrvatima još samo nedostaje „državno“ priznanje. Dodik to otvoreno podupire ne bi li se čim prije raspala disfunkcionalna zemlja triju naroda u dva entiteta.

Najstariji Tuđmanov sin igra na tu secesionističku kartu, što ne želi otvoreno kazati, jer je to bio i neostvareni san njegovog oca i ekstremne političke desnice. Neuspješni političar i neostvareni drugi hrvatski predsjednik Miroslav Tuđman navodno je 1998. i 1999. dilao američkim obavještajcima iz zagrebačke i bečke ispostave povjerljive informacije o Kažnjeničkoj bojni HVO-a i njezinom zapovjedniku Mladenu Naletiliću Tuti te „zanimljivosti“ o prvacima iz političke i vojne vlasti u zapadnom Mostaru u zamjenu za potporu njegovoj ambiciji da zamijeni oca na predsjedničkom tronu. Nije dobio potporu Bijele Kuće, a propao je i kao šef stranaka što ih je osnovao (HIP). Tek je Tomislav Karamarko, kompromitirani šef ideološki zastranjenog HDZ-a, primio obitelj Tuđman natrag u ZNA SE opciju iz koje su demonstrativno izašli zbog akcije opće detuđmanizacije društva u doba HDZ-ove vladavine Ive Sanadera.

Po povratku obitelji Tuđman u HDZ samo zato da ideološki posrnula stranka dobije glasove navodno prvom hrvatskom predsjedniku odanih birača, Miroslav Tuđman je postvljen visoko na kandidacijske liste i postao saborski zastupnik. Uglavnom je statirao na sjednicama, rijetko se i docirajuće dosadno javljao za riječ o gotovo nevažnim temama ili neuvjerljivim replikama zastupnicima SDP-ove koalicije. Od njega – plaćenog iz džepa poreznih obveznika u iznosu triput većem od prosječne plaće u RH – ni štete niti koristi. Ni od njegovih „teorija“ o mudžahedinskoj BiH-krivnji za teroristički tsunami po zapadnom svijetu neće biti ni štete niti koristi, jer ga nitko s malo soli u glavi neće shvatiti ozbiljno. To što osobno ima visoko mišljenje o sebi, nije važno koliko on drži da jest.

On se upravo oglašava u doba kad se Zapad ne zna nositi s terorizmom, a mediji ne govore o pravim uzrocima zla koje zlorabi izvorni islam i njegovo poslanje. Terorizam je isključivo proizvod desetljetnih imperijalnih divljanja po muslimanskim zemljama, po Bliskom i Srednjem istoku, Africi…, a nije izum mudžahedina i Alije Izetbegovića BiH ratnih 1990-ih godina. Tuđman mlađi neodgovorno difamira cijeli jedan narod i drugu po brojnosti (1,5 milijardi vjernika) vjeru u svijetu. Protumuslimansko, ali i protuizbjegličko raspoloženje na Zapadu te u Hrvatskoj raspiruje ekstremna desnica, a mediji tome daju potporu, ne spominjući da je riječ o osvetničkom bumerangu što se iz okupiranih i devastiranih muslimanskih zemlja vratio krivcima/Zapadu u meko tkivo. Zapadni su mediji ovih dana zanemarili vijest i fotografiju iz Francuske, gdje se vidi na ulici ubijena iz protumuslimanske mržnje žena u hidžabu nad kojom plače njezina malodobna kćer. Taj zločin nije važan, jer ubijena „nije naša“?

mudžahedini

Foto: e-novosti

Mudžahedini Alije Izetbegovića jesu počinili jeziva ratna zvjerstva u BiH, ali ništa blaža zvjerstva nisu počinili zločinci sa srpske i hrvatske strane. Po čemu je Mladićev šokantan lov na ljude u Srebrenici i okolici (blizu 10.000 usmrćenih Bošnjaka kamom, metkom, toljagom…) nešto prihvatljivije od mudžahedinskog odsijecanja glava i vriska Allah-u-ekber kad su jurišali na „nevjernike“? Po čemu su mudžahedinski ratni zločini neprihvatljiviji od ratnog zločina HVO-a nad bošnjačkim civilima u Ahmićima, gdje su hrvatski junaci zaklali u kolijevci čak tromjesečnu bebu? O tome najstariji Tuđmanov sin ni abera, a morao bi. Ako mu je stalo do istine, kao što nije. Svaki rat na Balkanu je zvjerski, krvoločan i luđi od prethodnog, jer se vodi uvijek u ime „krvi i tla“, nacije i vjere… U ime boga, a ovaj to dopušta!?

Pustio je i HVO-ove junake s krunicama oko vrata klati i strijeljati nenaoružane muškarce, žene, starce i djecu u nebranjenim Ahmićima (i drugdje) samo zato što im je Prorok bliži srcu od Krista i nisu bili poželjni u međunarodno nepoželjnoj HZ/HR Herceg-Bosni. Kome su to prijavili obavještajci Miroslav Tuđman ih HIS-a te njegov prijatelj (i podređeni) Ivo Lučić iz SIS-a, a koga su sankcionirali Gojko Šušak, Mate Boban i sam Franjo Tuđman. Da jesu i da je mlađi Tuđman časno obavio svoju odgovornu dužnost ili da hrvatske postrojbe u BiH nisu počinile ni približno tako gnjusna zvjerstva kao mudžahedini, Miroslav Tuđman bi možda imao pravo kritizirati način ratovanja Alije Izetbegovića, ali opet ne bi imao pravo tu stranu u sukobu i BiH smatrati rodilištem islamskog ekstremizma i terorizma.

Uloga Tuđmana mlađeg u Hercegovini            

Franjo Tuđman je također zvao iz inozemstva kojekakve besprizorne likove, čak iz kriminalnog podzemlja (Mladen Naletilić Tuta…) i osuđene međunarodne teroriste (Miro Barišić, Zvonko Bušić Taik…), bivše ustaške bojovnike (Nijaz Batlak nadimkom Daidža, pseudonima Mate Šarlija…), avanturiste iz Legije stranaca (Ante Gotovina, Ante Rosso, Željko Glasnović, Werner Ilić…), pa izvjestan parapolitički klatež hrvatskih i stranih rodovnika, kojima je dijelio visoke pozicije u vojsci, politici i javnim institucijama. Dio tih – danas zaslužnih domoljuba, kao brod nakrcanih svim državnim počastima i apanažama – časno je odradio svoju ulogu u Domovinskom ratu i ratu u BiH, a dio ih je i mudžahedinski ratovao i još više nego se odao kriminalu drogom, švercom oružja, krađama, pljačkom, ubojstvima…

Miroslav Tuđman bi imao štošta reći, jer je u to doba kao prvi očev obavještajac u RH i nad filijalom u HVO-u, odnosno HZ/HR Herceg Bosni, zašto je obustavljena istraga o lancu dilera heroina nakon što je general Ante Rosso priznao u Sarajevu da je kum bio Milan Šušak, brat Tuđmanovog ministra obrane. Zločini HVO-a i organizirano kriminalno djelovanje, na čemu i danas mnogi „časni domoljubi“ uživaju besprimjerno bogatstvo, pokriveni HDZ-ovim tutorstvom i povezanim veteranskim interesima dijela čelnika tih udruga neusporedivo su veći krimen i štetniji za Hrvate od najljućih Alijinih mudžahedina, koji su obredno odsijecali glave. Rat je takvima uvijek brat, a mantre o narodu, vjeri, nacionalnom opstanku, itsl. Budalaštine su za lakovjerne. Pogledajte s kakvim su bogatstvom izašli iz rata – i sada ga nekažnjeno uživaju, novodobni šeici – poduzetnici, „nezamjenjivi“ politički čelnici, vlasnici unosnih businessa s državom, prvaci dijela veteranskih udruga… Do 1990-ih nisu imali za platiti pivo u kafiću.

Mudžahedinske vojske koje s radošću jurišaju u smrt i pred kojima su srpski i hrvatski bojovnici čak ostavljali i čizme u rovovima i poluotvorene konzerve paštete odradile su posao u BiH za Aliju Izetbegovića kao i ostali stranci u toj nesretnoj zemlji za Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana. Da drugu dvojicu bog nije prerano pozvao k sebi, položiti zemaljski račun, do haaške bi presude na doživotnu robiju ubijali zatvorsku dosadu preferansom sa Slobom u Sheveningenu. Sva trojica su, makar ne podjednako, zaslužili ne samo prijezir i vlastitih naroda nego i kazne poučne za sve buduće naraštaje. Ovako, daleka joj kuća, milost im je ukazala crna dama s kosom na ramenu, a svijet je ostao prikraćen za pravdu. I Balkan slobodno može ponoviti sve svoje najcrnje povijesne sekvence, jer je glupost nasljedna narodna bolest.

„Ključno je ono što je Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, upravo u Islamskoj deklaraciji, da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam“, kaže Tuđman mlađi, pokušavajući determinirati kako je pokojni Izetbegović zamišljao uređenje moderne države BiH. „Naime, on smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu ‘Bosnu’. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.“ I zato je, po Miroslavu Tuđmanu, HDZ-ovoj vlasti u RH te dvoglavom HDZ-u u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ i vrhbosanskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću samo jedan izlaz – tzv. treći (hrvatski) entitet u (kon)federalnoj BiH.

Diskurs Tuđmana mlađeg u intervjuu Globusu uopće nije argument za to da je BiH Alije Izetbegovića i mudžahedina od 1992. godine rodno mjesto ekstremizma i islamskog terorizma što sada rastače meko tkivo zapadnog svijeta. Jest da ih je dio ostao živjeti na tom dijelu brdovitog Balkana, ponegdje jako koncentriran (npr. Gornja Maoča), da su dobili državljanstva, dokumente, kuće i čak, neki tvrde – žene, ali su pod nadzorom vlasti/policije. Osobito od 2010. godine. Istina je i to da je oko 150 indoktriniranih građana BiH, ne samo bivših mudžahedina – koji su možda ostavljeni kao spavači za možebitno zlu ne trebalo ili su samo uzeli nagradu za ratne zasluge – sudjelovalo u islamističkom ratu u Siriji i Iraku, u tzv. kalifatu i da su se neki vratili, ali ni to ne opravdava Tuđmanovu difamacijsku tvrdnju.

Koliki Hrvati i Srbi, veterani rata u BiH, sudjeluju kao plaćenici u sukobima u Ukrajini i drugdje po svijetu za interese koji nemaju veze s interesima BiH, RH i Srbije, vraćaju se kući ili ostavljaju kosti u nedođiji, pa ih Tuđman mlađi ne smatra ni teroristima niti nekom prijetnjom Zapadu. Nego, eto, samo većinske u BiH Bošnjake islamske vjere, pokojnog Aliju Izetbegovića, njegovu Stranku demokratske akcije, pa i bošnjački dio aktualne vlasti gleda prijekim okom. Zato se b-h Hrvati moraju odmaknuti od njih u svoj poseban (treći) entitet na koji, tvrdi i čelnik Republike Srpske Goran Dodik – „Hrvati imaju pravo“. Na novinarsko pitanje o tome „kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma, koji bi mogao imati svoju europsku bazu u današnjoj BiH“, Miroslav Tuđman odgovara:

„Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju“.

E sad, bilo je normalno očekivati da će na hrpu zajedljivih difamacija sina pokojnog Franje smjesta hrpom podjednako neugodnih bodlji odgovoriti sin pokojnog Alije i da će, što se tiče neutralnih kibica sa strane, rezultat uglavnom biti – neriješen. One na Zapadu uopće ne zanima „filozofiranje“ Miroslava Tuđmana i Bakira Izetbegovića, jer imaju s BiH svoje planove o kojima im ne treba mišljenje rečene dvojice.

Bošnjački član tročlanog Predsjedništva BiH i nasljednik svog oca na čelu Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović u razgovoru za N1 televiziju nije opovrgnuo tvrdnje da su mudžahedini iz raznih islamskih zemalja počinili ratne zločine u BiH, ali da se „ti zločini mogu nabrojiti na prste jedne ruke“, odnosno da su „mudžahedini u početku bili izvan kontrole“ i da im „Alija Izetbegović nije bio zapovjednik“.

prlic-praljak-coric-pusic-petkovic-stojic

Foto: dnevnik.hr

„Tuđman skreće pažnju s tema koje mu ne odgovaraju“, ustvrdio je Bakir Izetbegović. „Jedna je pitanje koncentracijskog logora Jasenovac koji je bio jedini takav logor koji nisu držali Nijemci. Druga je priča njegova uloga u stvaranju Herceg Bosne. Očekujemo presude u Haagu za udruženi zločinački pothvat. Tu će biti spomenut i Franjo Tuđman, a tu ima prste i Tuđman mlađi jer je bio šef obavještajne službe u to vrijeme tako da mislim da skreće pažnju s tema koje ne odgovaraju njemu i Hrvatskoj. Naravno da je bilo zločina na svim stranama.

Dvolična politika RH prema BiH

Zločini mudžahedina su bili individualni i za njih su odgovarali, a ako nisu, još mogu odgovarati. U Sarajevu je zapovjednik jedinice zadužen u našem centru s namjerom da ga se istjera iz BiH. Da je bilo dokaza o njegovom sudjelovanju u mudžahedinima on bi odgovarao pred sudom. Bilo je zločina na svim stranama, ali zločini mudžahedina se ne mogu usporediti s udruženim zločinačkim pothvatom koji je faktički predvodio Franjo Tuđman. Cilj je to da se skrene pažnja s problema. Zašto oni počinju te teme kada će u tim analizama izvući deblji kraj? Radi se o udruženom zločinačkom pothvatu koji je dokumentiran, u kojem ima i hrvatskih postrojbi. Tu će biti u Haagu dokazana uloga svakoga, i Tuđmana i Šuška. Zašto počinju te teme kad oštećena strana, BiH, ne inzistira na tome?“

Izetbegović tvrdi da su Arapi gledali grozote što ih Hrvati i Srbi čine muslimanima u BiH te su sami odlučili doći u pomoć. Njegov otac je, kaže, višekratno izjavio da mu nisu potrebni strani borci, da ima dovoljno Bošnjaka koji će obraniti svoj narod i vjeru, ali da nema dovoljno oružja. Mudžahedine su „prizvale kolone izbjeglica, silovane žene – sve te scene koje su gledali na CNN-u. Svi mudžahedini su prešli preko teritorija Hrvatske i teritorija Herceg Bosne kada je Miroslav Tuđman bio šef obavještajne službe. Zašto se nismo odrekli usluga mudžahedina? Kad ste napadnuti od komšija i susjeda i imate embargo na oružje, nećete nikom reći da nije dobrodošao s puškom na vašoj strani. Nismo mislili da će raditi zločine“.

Na kraju svog odgovora Tuđmanu mlađem, Bakir Izetbegović je otvoreno progovorio o „agresivnoj politici prema BiH“ koja se vodi iz Zagreba. „Na valu islamofobije“, kaže, „dobiva se jedna prema BiH agresivna politika Zagreba tako da se pokušava od malih problema napraviti velike, a velike koji su došli 1992. Od strane RH pokušava se minimalizirati. Zločini mudžahedina su barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna. Nije isto imati dvije fleke na obrazu i imati dvije tisuće fleka. Politika je dvosmislena – s jedne strane tu je pružena ruka u integracijskim procesima, a s druge se pokušava napraviti pritisak na b-h politiku da bude u defanzivi. Pokušava se predstaviti agresija koja je napravljena od hrvtske strane da se relativizira i umanji i napravi pritisak na b-h stranu. Da se b-h društvo segregira i da nije jedinstveno, nego da je to društvo triju naroda u smislu podjele vlasti.“

Kaže narod, svak se češe gdje ga svrbi. Pa i Miroslav Tuđman, koji duguje svom narodu oho-ho objašnjenja. Spada li i on u skupinu razvikanih „državotvornih domoljuba“ (sic), koji pogrešno misle da se intervjuima i knjigama dadu izliječiti kronični svrbeži. A neki se u RH i ex-HZ/HR Herceg Bosni non-stop češu. I noću.

Marijan Vogrinec
Autor 2.9.2017. u 08:45