Nepotizam, poltronstvo, itd.

Nezirović Elvedin
Autor/ica 25.9.2017. u 09:16

Izdvajamo

  • Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.

Povezani članci

Nepotizam, poltronstvo, itd.

U svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije se jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu, a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica.

U to vrijeme, a bilo je to negdje krajem ljeta 2008. godine, već nekoliko mjeseci bio sam bez posla. S diplomom nastavnika bosanskog jezika i književnosti, prethodno sam devet godina proveo u jednoj građevinskoj firmi, od čega sam prve tri radio kao običan radnik ili, kako se to u kolokvijalnom jeziku kaže – argat, odnosno irgat. Tog jutra imao sam zakazan intervju u jednoj osnovnoj školi, gdje su primali nastavnika bosanskog jezika i književnosti. Članovi komisije držali su me skoro sat vremena u školskom holu i onda svega pet minuta razgovarali sa mnom u nekoj kancelariji, koja je zaudarala na ustajali duhan, kolonjsku vodu i puder. Bilo ih je sedam i svi su odreda buljili u spise koje su imali pred sobom. Onog trenutka kada su me počeli gledati i postavljati mi pitanja, znao sam da nema čemu da se nadam. Dao sam odgovore koje su tražili, ispunio formular s ličnim podacima i izašao vani.

Desetak dana poslije, naletio sam u Fejićevoj na direktora pomenute škole. „Vidiš“, rekao mi je tada, „posao za koji si konkurisao već je bio rezerviran za jednu djevojku. Zvali su iz Stranke, s najvišeg vrha, i rekli da mora biti primljena. Nemoj ovo shvatiti lično, ali znaš i sam kako kod nas stoje stvari.“ Klimnuo sam glavom, uloživši ogroman napor da suzbijem bijes koji je kiptio u meni. Na rastanku mi je stegao ruku i, primakavši lice, snizio ton do krajnjih granica: „Poslušaj me, učlani se u Stranku. Pametan si dovoljno da znaš da ćeš jedino tako dobiti posao. Džaba ti sto tvojih knjiga i sto tvojih diploma.“ Hvala Bogu pa nije bio u pravu.

Vjerovatno u ovom gradu danas nema mladog čovjeka s fakultetskom diplomom koji nije doživio slično iskustvo. Poznajem, kao, vjerujem, i većina vas, veliki broj onih koji su, stavljeni pred ovaj neljudski izbor, odlučili izdati vlastite ideale zarad gole, materijalne koristi. U jednu ruku, ko im može zamjeriti zbog toga? Uložite četiri, pet ili šest godina života u studij, završite ga, i onda, kada dođe vrijeme da taj trud materijalizirate, shvatite da vas od posla za koji ste se školovali dijeli još samo jedna tako mala i beznačajna stvar kao što je članstvo u Stranci. „Cijena? Prava sitnica“, rekao bi Sir Oliver.

Međutim, daleko od toga da je stvar tako jednostavna, jer radi se ovdje, naprosto, o nekoj vrsti društvene anticipacije koja uvijek dođe na naplatu. Ne prođe mnogo vremena, a vi shvatite da sve ono što vas čini takvima kakvi jeste, što vas je rodilo i odgojilo, od čega se intimno zgražate, od čega sagorijevate, sve je to tim ljudima strano, beznačajno i mizerno – oni u vama ne vide jedinku, biće, čovjeka, ličnost, stav, već isključivo alat, sredstvo, brojku, odanost, poslušnost… Zato je cijena, ipak, mnogo veća – i za pojedinca, i za društvo u cjelini. Quae peccamus iuvenes, ea luimus senes, kaže jedna latinska izreka. Što griješimo kao mladi, ispaštamo kao stari. Kolektivna cijena, pak, zasijeca duboko u temelje demokratskog društva i njegovih fundamentalnih postulata, favorizirajući političko plebejstvo, nedostatak pluralizma, intelektualno jednoumlje i odsustvo bilo kakve ozbiljne javne kritike u odnosu na apolitičnost, razliku u mišljenju, kritički stav… Tako su najveći protivnici komunističke partokratije – a većih od ovdašnjih nacionalnih stranaka nema – stvorili identičan sistem vladanja, zamijenivši tek komunističke bogove svojima. „Iz totalitarnog sustava, koji je privilegirao ateiste, preko ratne noći našli smo se u konfliktnom društvu, subdruštvima i zatvorenim nacionalnim i religijskim zajednicama koje privilegiraju teiste“ – tako bi to objasnio fra Ivan Šarčević, jedan od dvojice meni omiljenih vjerskih likova (drugog ću spomenuti na kraju narednog pasusa).

Što iz nesposobnosti da se nose s datim okolnostima, što iz vlastitih interesa, i vjerske organizacije su, nažalost, prešutno dopustile politici da se obilato koristi religijom u stvaranju lažne slike o vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj etici. Naravno, termin vjera ili religija ovdje treba shvatiti uslovno, u smislu onoga što engleski teolog Johan Baptist Metz naziva „religijom bez Boga“. To je religija kojoj nije svrha Bog, nego je ona, prije svega, okrenuta svjetovnim stvarima i interesima – dakle, religija kao pomodarstvo, kao politika, ili pak kao vrlo važan element jednog šireg, dominantnog društveno-političkog kodeksa ponašanja. Analizirajte prve redove u ovdašnjim džamijama (za Bajrame i džuma-namaze) i crkvama (za Božić/e i procesije) – gdje ti ljudi rade, kolika su im primanja, kako su došli do radnih mjesta, šta ih je kvalifikovalo za poslove koje obavljaju, gdje i kada su stekli diplome, u kakvim stanovima i kućama žive, kakve automobile voze, gdje im rade članovi uže i šire porodice, i shvatit ćete o čemu govorim. Čast izuzecima, kojih uvijek i svugdje ima. „Treba uvijek razlikovati manifestnu i kolektivnu religioznost od one intimne i nutarnje pobožnosti i pobožnih djela“, ističe u jednom svom predavanju profesor Enes Karić.

Svedeni na stranačke iskaznice, izgubili smo svoju pojedinačnost, svoju ljudskost i postali društvo poltrona, oportunih i uhljebljenih beskičmenjaka bez stava i karaktera, stado praznoglavaca koji svoju životnu funkciju ispunjavaju zadovoljavajući najprimitivnije nagone, a takvima se lako manipulira i još lakše upravlja. Prestali smo, kao građani, reagirati na društvene devijacije – nepravda je jedna od najrasprostranjenijih i najukorijenjenijih – iz straha za vlastiti posao, za vlastitu karijeru, za veću platu. Što se više otuđujemo jedni od drugih, to smo duhovno i kulturno pustiji, ali i politički kolektivniji. Put ka uređenom društvu, međutim, ne ostvaruje se imaginarnim političkim jedinstvom niti ucjenjivačkim preobraćivanjem ljudi na vlastiti politički koncept ili ideju, nego upravo suprotno: odsustvom svake takve pomisli. I upravo je to stanje apsolutne kolektivizacije ono kojem najviše teže i iz kojeg najviše profitiraju naši Stranački oligarsi.

Koliko god da poštujem one koji su se iz najiksrenijih pobuda odlučili baviti politikom, slijedeći, dakle, vlastite ideale i s namjerom da svojim angažmanom doprinesu razvoju društva, toliko sam se oduvijek zgražao nad svim onim intelektualnim i moralnim pigmejima, tim poluljudima koji su u politiku ulazili isključivo radi vlastitog interesa i koristi. Energija koju ulažu u zadovoljenje ličnih interesa pogonsko je gorivo većine zala u današnjem društvu. Oni su u stanju prodati i posljednju mrvu vlastitog dostojanstva samo ako je cijena na nivou njihovih apetita. A takvih je danas, u ovom našem Mostaru, ali i u cijeloj državi, rekao bih, toliko više da su ovi prvi, koji su stjerani na margine i ostavljeni bez bilo kakvog ozbiljnog uticaja na stvarnu politiku, postali nepoželjni izuzeci.

Zato se u svakom onom da, koje čovjek kaže Stranci radi vlastitog probitka, a mimo svoje volje, svojih stavova i svojih ideala, krije jedno veliko ne, prije svega sopstvenom dignitetu,  a potom i modernom, osvještenom, uređenom i demokratski naprednom društvu. Istina, alternativa nije nimalo blistava – možete doživjeti da s fakultetskom diplomom radite na baušteli ili konobarišete za sitninu, ali u poređenju s mirnim snom i onim osjećanjem slobode kakvo može proizvesti samo iskren i hrabar čin građanskog bunta, cijena je, uistinu, prava sitnica.

Nezirović Elvedin
Autor/ica 25.9.2017. u 09:16