Partizansko groblje

Nezirović Elvedin
Autor 4.9.2017. u 09:23

Izdvajamo

  • Za sve nas koji smo dio svojih života proveli u bivšoj državi, trebalo bi napisati jednu takvu historiju – historiju svega onoga što se nikada nije dogodilo, a moglo je, da nije bilo onako kako je već bilo. Takvu bi, eto, historiju imalo više smisla izučavati od svih onih koje nas danas uče da je Partizansko groblje spomenik podignut pogrešnim ljudima i još pogrešnijoj ideologiji.

Povezani članci

Partizansko groblje

Kada god razmišljam o tim davnim, izgubljenim danima, sjetim se riječi Bogdana Bogdanovića, izgovorenih na otvaranju memorijala, prije tačno pedeset dvije godine: “Kako će ovu građevinu tumačiti posle nas? Šta će u njoj videti, šta će doživljavati? Hoće li im ona štogod reći? Hoće li i deca naše dece videti u ovom spomeniku sliku nekog čudnog, ponosnog i humanog grada, dignutog kao fatamorgana negde između neba i zemlje? I hoće li u njemu prepoznati svoj grad u jednom davnom, ponosnom i teškom vremenu kada je najteže od svega bilo biti i ostati čovek?”

U ono davno vrijeme dok nam je historija još uvijek bila jedna, a država u kojoj smo živjeli, u nekom lijepom i ugodnom neznanju, lagano klizila ka svom konačnom raspadu i općoj katastrofi, išli smo, obično u dane državnih ili republičkih praznika, na Partizansko groblje, jedan od najautentičnijih spomenika socijalističke kulture na ovim prostorima, kako bi položili vijenac i odali počast mostarskim partizanima – tim velikim i dobrim ljudima koji su, kako su nas tada učili u školi, „nesebično dali živote za našu slobodu“. Ne znam šta su te iterativne i prilično dosadne posjete značile našim nastavnicima, no što se tiče nas, išli smo, prije svega, da se smijemo našem omalenom, zdepastom, i do zla Boga smiješnom nastavniku historije, drugu Vasku Vujoviću, članu gradskog orkestra za svečanosti i sahrane, ili kako se to već onda zvalo, dok bi, onako omalen i sav okrugao, puhao u svoju golemu, savijenu trubu (tada nismo znali da to nije truba već korno ili rog), a mi u svakoj odsviranoj noti prepoznavali ponešto od njegove čuvene nastavničke teatralnosti i komedijaštva.

Iz tih davnih godina, iskrsne mi, ponekad, pred oči kakva bistra i jasna slika – osmijeh djevojčice u koju sam bio zaljubljen, neprijateljski pogled kakvog fakina iz drugog razreda ili sasvim nasumičan prizor upotrijebljenog i u okolno žbunje bačenog kondoma, kojem se istiha cerekao kompletan muški dio razreda – no daleko su najživlji u mome sjećanju oni šestougaoni, kameni cvjetovi iznikli iz vlažne i uredno pokošene trave, na kojima bijahu isklesana imena poginulih partizana – njih sedamsto pedeset, uglavnom dvadesetogodišnjaka, među kojima je bilo i trinaest narodnih heroja. Tek mnogo godina kasnije, kada od svega ostane samo ovo daleko i plitko sjećanje, shvatit ću da to što tako jasno pamtim i nisu bili cvjetovi, nego kameni panjevi, ostaci posječenih stabala, koji, po zamisli beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića, simboliziraju čitavu jednu prerano okončanu mostarsku mladost.

Bilo je to, dakle, u vrijeme kada smo, kao velika i ponosita nacija, bili opijeni samoupravnim rodoljubljem i kada još uvijek nije bilo izvjesno da će nacionalističke političke elite uništiti jugoslavensku socijalističku utopiju. Kada se jednoga dana i to dogodi, historija kakvu smo nekada poznavali i učili, nestat će iz naših života onako kako već nestaju nepotrebne i potrošene stvari. Njen jedini grijeh bio je u tome što tada nismo znali da su sve historije ovoga svijeta manje ili više lažne. U našem slučaju, razlika između „manje“ i „više“ tačno je onolika kolika je razlika između Josipa Broza i Ante Pavelića ili Josipa Broza i Draže Mihajlovića. Ili pak Josipa Broza i Muhameda Amina el Huseinija. Na kraju je ispalo tako da nas ta razlika zamalo sviju nije koštala glave.

Iza te iščezle, prekrižene historije ostali su njeni spomenici, zaboravljeni i tužni kao što je tužna spoznaja da u ovim našim zatucanim balkanskim kulturama zločinci, na kraju, uvijek nadžive heroje. Jedan rat bio je dovoljan da se naša prošlost zauvijek promijeni i u potpunosti preokrene, da se iz nje izbrišu oni po kojima smo do jučer nazivali ulice, škole i trgove, a njihovo mjesto zauzmu oni koji su se o nju debelo ogriješili. Naše današnje historije prepune su takvih primjera. One nas uvjeravaju da smo iz svega što nas je snašlo izašli kao pobjednici, iako nam je svima jasno da je okus te pobjede bljutav i, prije svega, lažan. Zato su sve naše historije, koliko god da ih ima, u suštini, dehumanizirane: one stoje u suprotnosti sa stvarnim iskustvom, sa sjećanjem. One su profane i male jer su mali i profani razlozi zbog kojih su pisane i jer su male i profane duše njihovih lažnih junaka.

U vrijeme kada ova priča počinje, nije se znalo da će u stvarnosti i životu sve biti baš tako kako je i bilo. Mi, učenici Desete osnovne škole „Braća Ribar“, priželjkivali smo neku drukčiju budućnost za koju nije bilo nikakve šanse da se dogodi. U njoj bi danas na Partizansko groblje odlazila neka druga djeca, a mi bi s nestrpljenjem iščekivali utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, raspravljajući o tome da li Pjanić, Matić i Modrić mogu igrati zajedno u veznom redu. Za sve nas koji smo dio svojih života proveli u bivšoj državi, trebalo bi napisati jednu takvu historiju – historiju svega onoga što se nikada nije dogodilo, a moglo je, da nije bilo onako kako je već bilo. Takvu bi, eto, historiju imalo više smisla izučavati od svih onih koje nas danas uče da je Partizansko groblje spomenik podignut pogrešnim ljudima i još pogrešnijoj ideologiji.

Partizansko groblje simbol je upravo one historije koje više nema i koja više nikoga ne zanima. Zaraslo u kupinu, travu i šiblje, iscrtano svastikama i ustaškim grafitima, pretvoreno u deponiju i zaboravljeno od svih, ono živi svoju tihu partizansku prošlost na jedan sumoran i mučan način. Danas skoro da i nema nikoga kome bi to mjesto bilo važno, osim, valjda, onog malobrojnog SUBNOR-ovog članstva, i nas – učenika bivše Desete osnovne škole, koji smo tamo išli slušati svoga nastavnika historije dok, sav uparađen i koncentriran na notni zapis, puše u neki čudni, smotani instrument, po čijoj se zlaćanoj patini prelijevaju ranojutarnji sunčevi zraci. Kada god razmišljam o tim davnim, izgubljenim danima, sjetim se riječi Bogdana Bogdanovića, izgovorenih na otvaranju memorijala, prije tačno pedeset dvije godine: “Kako će ovu građevinu tumačiti posle nas? Šta će u njoj videti, šta će doživljavati? Hoće li im ona štogod reći? Hoće li i deca naše dece videti u ovom spomeniku sliku nekog čudnog, ponosnog i humanog grada, dignutog kao fatamorgana negde između neba i zemlje? I hoće li u njemu prepoznati svoj grad u jednom davnom, ponosnom i teškom vremenu kada je najteže od svega bilo biti i ostati čovek?”

Drug Vasko Vujović umro je početkom milenija. Ne pamti se kakvu je historiju podučavao nakon što je ona za koju je bio ekspert prognana iz svih naših škola, ali se zato pamti da je na njegovoj smrtovnici, na onom centralnom mjestu, gdje se obično ističu religijska obilježja, neko otprintao harfu. O toj harfi i načinu na koji je dospjela baš tu, gdje joj je, pod ovim vaskolikim jugoslavenskim nebom, tog dana jedino i moglo biti mjesto, ova priča ne zna ništa, ali je zbog tog čudnog, nesvakidašnjeg detalja sklona povjerovati da na ovom svijetu još uvijek ima nade za one koji su odlučili da do kraja ostanu – ljudi.

Nezirović Elvedin
Autor 4.9.2017. u 09:23