Posljednji mostarski boemi

Nezirović Elvedin
Autor 9.10.2017. u 09:18

Izdvajamo

  • Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.

Povezani članci

Posljednji mostarski boemi

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.

Mostar je nekad imao boeme koji su uz čašicu rakije i kakav mezetluk znali voditi danonoćni eglen kao da drugih životnih obaveza osim te, da u kafani sjede i razgovaraju o svemu i svačemu, baš i nemaju. Svima nama, čije postojanje je bilo strogo ograničeno na svijet mimo njihovog stola, činilo se da bi s pričom i pićem prestajali tek kada shvate da je životna količina popijenog alkohola dosegla granicu nakon koje svaka naredna čaša može biti i posljednja. Historija mostarskog boemstva, međutim, pamti i one koji se druženja i dobre kapljice nisu odricali čak ni u najtežoj bolesti: puni mladalačkog kuraža, ljubomorno bi čuvali svoje mjesto za stolom, uvjereni da smrt nikada neće doći. Kao po nekom nepisanom pravilu, takvi su živjeli najduže.

Tako je bilo nekad, u vrijeme kada je grad imao miris platana pred kafanom Rondo, a ljudima nije trebalo objašnjavati razliku između boema i pijanice, jer je ona bila toliko očita da ih je bilo nemoguće pobrkati. Negdje tamo, na pločnicima Monmartra, umirale su i rađale se generacije boema čiju je sjaj i bijedu tih godina opjevao melanholični glas Charlesa Aznavoura. Riječ boem imala je tada svoju ljepotu i svoju težinu i znalo se uz koga pristaje kao što se znalo i kome ne odgovara. Biti boem u Mostaru značilo je slikati poput Mehe Sefića ili pisati kao Mišo Marić, imati svoj stol u nekoj lokalnoj kafani, smišljati liske koje će čaršija danima prepričavati i biti dovoljno velik da te ne bude briga šta zli jezici o tebi govore. I danas je tu francusku riječ nemoguće izgovoriti, a ne pomisliti na Vladu Puljića, Aliju Kebu, Icu Voljevicu, Nešu Borozana, Ivana Kordića, Mehu Sefića, Mišu Marića…

Ti ljudi su, u pravom smislu riječi, bili duh ovoga grada, njegova elita i njegova avangarda, i znali su, bolje od drugih, da vrijeme ima smisao samo ako se zna izgubiti. Život je ionako prekratak da bi se o vremenu vodilo računa. Trenutak nas donese / Trenutak i odnese / Živjeli ko planina / Ili list što se trese, tako bi to rekao pjesnik i boem Enes Kišević. Niko tada zapravo nije vjerovao da i tim finim, uglađenim ljudima može doći kraj kao što dolazi nama, običnim smrtnicima, i da će jednom i oni otići tamo gdje se već odlazi kada se potroše svi životni krediti. Danas znamo da je naša vjera u njihovu besmrtnost bila posljedica neosnovane nade da će u ovom gradu uvijek biti onih koji će nas svojim boemstvom čuvati od svakog nadolazećeg zla i primitivizma. Još niko nije tačno utvrdio kada je riječ boem u Mostaru postala eufemizam za one kojima je ispijanje alkohola osnovno životno zanimanje, ali je sasvim sigurno da se to dogodilo nakon što je počela umirati posljednja generacija mostarskih boema, a grad osvajati oni koji niti o gradu niti o boemstvu nisu znali ništa.

Ova priča se upravo sjetila jednog zaboravljenog mostarskog pjesnika, rođenjem i porijeklom Gačanina, kojemu je riječ boem pristajala kao rijetko kome. Malo koga je, zapravo, zaborav tako temeljito prekrio kao njega, Mirsada Čamparu, čovjeka o čijem liku i djelu nećete naći ni slova na internetu, niti ćete pak o njemu nešto saznati od samoproglašenih lokalnih knjiških sveznalica. Dugo već u sjećanju nosim početne stihove njegove kultne poeme „Gulamferi“, koje mi je jednog jesenjeg poslijepodneva, također po sjećanju, odrecitovao naš zajednički prijatelj. Zbog tih je stihova tokom osamdesetih godina prošloga vijeka bio praćen i proganjan, a bio bi, čini mi se, podjednako neomiljen i danas, u ovom sveopćem mostarskom gulamferluku, da nas kojim slučajem nije tako rano napustio. Prevažni su ovoj priči i Mirsad Čampara i njegova poema da bismo ih tek tako pustili da odu:

Gulamferi kusaju čorbu iz tuđih pjatova
u dokolici ubijaju vrijeme čudnim oružjima
gulamferi žive na račun drugih
a uglavnom misle da žive za druge
gulamferi maštaju o bogatstvima na brzu ruku
 oni se i bogate na brzu ruku
oni uopšte maštaju i grade svijet po svojim ukusima
gulamferi izvoze pamet preko pragova naivnih
uvoze običaje i jeftini furnirani unikatum
žene gulamfera koriste jeftine parfeme
i sanjaju o skupim kulama na obalama mora
i grade skupe kule na obalama mora…  itd.

Nema u Mostaru danas nikoga ko bi se sjetio pjesnika i boema Mirsada Čampare, a sve je manje i onih kojima te riječi uopće nešto predstavljaju. Kultura boemstva nestaje u nekoj vrsti društveno-tranzicijskog procesa koji Mostaru oduzima njegov prepoznatljiv kulturološki identitet i pretvara ga u običnu provinciju. Posljednji mostarski boemi, oni koji se danas okupljaju u kafani kod Gage Šemrda na Carini, zapravo su neka vrsta dinosaurusa u stadiju izumiranja. Sve je manje onih koji znaju cijeniti važnost trenutka, odnosno ljepotu uspomene. Život nikad nije bio duži, iako vrijeme nikad nije brže prolazilo.

Zbog toga nas valjda nijedna druga riječ ne podsjeća na tako daleku i duboku prošlost kao riječ boem. Postoje vjerovatno neki drugi gradovi i neke druge priče u kojima je ona sačuvala svoju izvornu ljepotu i značenje. U ovom gradu i u ovoj priči, u nju stane čitava jedna historija od koje su ostala samo sjećanja i fotografije što truhnu negdje na dnu kakve izanđale kartonske kutije, a na kojima ljudi, recimo u neku kasnu mostarsku jesen, šeću gradskim ulicama ili bezbrižno sjede u izlozima kafana, uvjereni da budućnost ima težinu lista što upravo pada s platana ispred kafane Rondo.

Nezirović Elvedin
Autor 9.10.2017. u 09:18