Ljudi se čude zašto se zamaram budalama….imam prilično sređen život, solidnu finansijsku situaciju, dakle nikakve potrebe da se valjam u blatu sa istima. Slažem se, lakše je razbiti atom nego ljudsku predrasudu, a fašisti su predrasuda puni, kao što je i Bosna i Hercegovina puna fašista. Tako i kolumniranje često postaje Sizifov posao, ispravljanje krivih Neretvi – ovdje su pozicije davno zauzete i rovovi iskopani.
Najnovija predrasuda je da živim u Americi. I dok iz srca Bosne i Hercegovine čitam komentare „lako je tebi iz Amerike nama pričati“, osmijeh sa lica ne silazi, ali ih puštam da me traže.
Pametni ljudi kažu da pustim budale. Ne puštam. Dovoljno su mi jednom presjekli život i rastjerali prijatelje i familiju po svijetu, ne dopuštam da se ponovi. Ne meni, jer u međuvremenu sam postao sposoban prilagoditi se i tektonskim rascjepima, već nekim novim osmogodišnjacima koji su tek krenuli u školu.
Kako bih političku situaciju u Bosni i Hercegovini pojednostavio, političke analize privatiziram i ukazujem, preko ličnih primjera, na besmisao i nepravdu aktuelnog bosansko-hercegovačkog Ustava i klime koja vlada među bh. narodima i građanima.
Kada sam se vratio u Konjic ’96. godine, za većinu vršnjaka sam bio samo neprijateljski ustaša. Jedini koji mi je prišao i pozvao me na basket, je moj budući najbolji prijatelj i brat, kojeg su fašisti protjerali iz Prozora/Rame. Njemu je bilo teže nego meni; torture koje je prošao sa porodicom, te jedva izvučena živa glava, davali su mu, eventualno, više povoda od bilo koga drugog da me mrzi. Ali nije…
Možda zbog mržnje koju je osjetio na svojoj koži, a možda jednostavno jer je samo dobar čovjek, bezbroj puta je sa mnom ulazio u tuče protiv onih koji bi me uvrijedili. A bilo ih je dosta, nikada nisam dao na sebe i na svaku uvredu bih ušao u konfilkt.
Ovo je samo jedna obična povratnička priča, kakvih ima mnogo u cijeloj Bosni i Hercegovini. Da se neko slučajno ne sažali, jer nema razloga…u svom gradu, Konjicu, sam običan građanin, Konjičanin. Ni više, ni manje.
U Bosni i Hercegovini ima mnogo drugih, kojima je i danas gore, koji su ugroženi jer su manjina na etnički čistom teritoriju. Ljudi koji su izgubili svoje bližnje i povrh svega moraju da gledaju lica koja su im bližnje odvela u smrt.
Bošnjaci u Podrinju, Hrvati u Posavini, Srbi u Federaciji i svi „ostali“ koji se ne svrstavaju u bilo koji od tri konstitutivna naroda. I nije svakome isto, razlika je u zavisnosti od područja gdje su manjina i kojoj manjini pripadaju, ali u Bosni i Hercegovini sve manjine imaju u neku ruku slične muke.
Kao što sam znao otići na predavanja Vehabija u Konjicu, umišljajući da ću ispraviti Neretvu diskusijom, razbijanjem dogmi i predrasuda, danas umišljam da se može argumentovano raspravljati sa herceg-bosanskim dogmatičarima, pa se upuštam u besmislene diskusije.
Pojedinci iz etnički čistih sredina me pokušavaju ubijediti da su oni u Posušju ugroženi od Bošnjaka, iako je jedini Bošnjak kojeg su vidjeli, onaj preko slike na facebook-u. Uzalud objašnjavam da je u Bosni i Hercegovini prije svega ugrožen svaki običan čovjek, koji se svakodnevno bori za život napornim radom, kako bi prehranio familiju, pa onda svaki čovjek koji je manjina, bilo kakva…vjerska, nacionalna, politička, pa i seksualna.
Oni koji su u manjini i drugačiji od okruženja su na ovaj, ili onaj način, uvijek ugroženi od većine, te budući Ustav Bosne i Hercegovine treba napraviti kako bi se zaštitila prava najugroženijih.
Profesionalne Hrvate nije briga za ostatak naroda koji živi van većinski hrvatskog teritorija. Kada ih pitam kako bi osigurali zaštitu prava Hrvata u Konjicu, ukoliko bi hrvatski entitet bio samo u zapadnoj Hercegovini, odgovore mi „reciprocitetom odnosa“. Što bi pojednostavljeno značilo – ako se razbije glava Hrvatu u Konjicu, ili Sarajevu, u Stocu će potražiti najbližeg Bošnjaka da se osvete, dakle uvedu reciprocitet odnosa. Demokratski, nema šta.
Na kraju shvatam da nema svrhe sa svakim diskutovati. Neki ljudi imaju iskrivljene svjetonazore i ne uvažavaju elementarne argumente. Zato se trudim da pišem i da barem omladinu, koja još nije zagrizla u nacionalizam, odvratim od zlokobne bolesti.
Budući Ustav Bosne i Hercegovine trebamo kreirati kako bi istinski ugroženi povratili dostojanstvo i osjećali se ljudskije. To ne možemo učiniti stvaranjem ekskluzivno etničkih entiteta i nametanjem svojih nacionalnih simbola drugima. Kao što Republika Srpska nije dobro rješenje jer se u tom entitetu zbog samog naziva i simbola, nesrbi nikada neće osjećati domaćim, tako ni nova Herceg-Bosna i Republika Bošnjačka ne bi bile rješenje. Zločin se ne smije nagrađivati priznavanjem ratnih granica, koje su nastale najgorim zločinima koje čovječanstvo poznaje, a bilo ih je na svim stranama, da se ne lažemo. Svoje želje o budućem ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine sam napisao u tekstu „Koncept tri plemena“.
Iz dogme koju sam pokušao razgraditi nekada u Konjicu, je kasnije ubijena obitelj Anđelić. Nadam se da nisu potrebni novi zločini kako bi aktuelni dogmatičari uvidjeli pogrešnost svojih stavova.
