Priče koje moramo ispričati: Palanizacija utihlog grada

Nezirović Elvedin
Autor 7.8.2017. u 09:13

Izdvajamo

  • Mostar je odavno prestao biti onaj grad u kojem sam se rodio i odrastao, pa čak i onaj u koji sam se vraćao s tih dugih ratnih izbivanja. Ponekad je to tako: stvari koje najbolje poznajemo, s vremenom postanu naše najveće nepoznanice. I zaista, Mostar je danas grad koji sve manje poznajem i sve manje osjećam kao svoj. Nešto se u našem odnosu poremetilo, nešto je otežalo, pritislo me, i sada me boli, jako. Možda baš to što svakoga dana svoj odraz u ogledalu sve teže podnosimo – i on, moj grad, i ja, njegov buntovni sin.

Povezani članci

Priče koje moramo ispričati: Palanizacija utihlog grada

Sumnjati se može samo u one koji se usude misliti svojom glavom i, pogotovo, govoriti drugačije. „Ja sam uvek pleme, i uvek plemenski duh tu progovora iz mene, duh koji samo-poništenjem pojedinačnosti, sistemom jedno-obraznosti, pokušava da nadživi smrt“, ne postoji tačniji opis onoga što se već godinama događa s onim Mostarom, koji je usvojio tribalni, palanački duh kao način odnosa prema sebi i svijetu koji ga okružuje

1.

Subota je, peti avgust, ljeta gospodnjeg 2017. godine. Pišem ove redove u debelom hladu, na jednoj maloj plaži, u blizini Gradca. Posljednje sedmice bile su prilično stresne i ovaj, makar i jednodnevni odmor, dobro će mi doći da povratim prijeko potrebni mir.

„Uvijek sam o moru pričao tiho, kao o nekom živom stvoru koji me sluša i bdije nad mojim riječima. Rođacima sam govorio da je more katkad mahnit stvor, hukće i puše, a onda bjesni i počne tući u hridi, propinje se kao da nešto grabi i melje u nekom svom vrtlogu“ – ovako na jednome mjestu, u svom romanu „Grad u zrcalu“, more opisuje Mirko Kovač, jedan od najvećih pisaca koje sam ikada čitao.

Ponio sam tu knjigu zbog one prekrasne scene u kojoj pisac, tada još uvijek dječak, dolazi u Dubrovnik tražiti odmetnutog oca. U njenom maestralnom finalu, on biva svjedokom samoubistva nepoznate djevojke u vjenčanici. O tome Kovač piše ovako: „Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je i uljepšao cijeli prizor, a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svog kuta više nisam mogao vidjeti.“ Često, u pauzama između čitanja, buljim u uzbibano more i pitam se hoće li odnekud, s pučine, do mene doletjeti bijeli, svadbeni veo.

2.

Četrdeset godina provedenih u ovome gradu nisu me, izgleda, ničemu naučile: bila su dovoljna dva teksta – dva, dakle, obična kolumnistička teksta – pa da se podsjetim kako život u njemu zna biti tegoban i nepodnošljiv. Ljudi vam, naprosto, imaju potrebu slati poruke, držati pridike, dobacivati na ulici, vrijeđati, a ponekad čak i prijetiti, samo da bi vas natjerali da razmišljate kao oni ili da barem šutite, kao većina.

I baš ta šutnja, pošast je koja je za ovih nešto više od dvadeset poslijeratnih godina skoro pa u potpunosti istrijebila bilo kakvu kritičku misao u ovom gradu. Ono što je od nje ostalo, funkcionira kao neka vrsta lingvističke forme čija je osnovna namjena da potvrdi pravilo i bude izložena prijeziru i gnjevu većine. Svaka kritika ovdje je uvijek pogrešna, neprijateljska, čak iako je dobronamjerna, jer propituje i sumnja u poredak stvari unutar ustanovljenog sistema vrijednosti.

Godinama je u ovom gradu, kojemu se već decenijama nameće palanački društveni mentalitet, stvaran taj mit: kritički odnos spram (etničkog, političkog, i bilo kojeg drugog) sebstva ravan je izdaji tog istog sebstva. Ako javno kažete da ovaj grad i ovu zemlju već dvije i po decenije upropaštavaju oni koji su bili perjanice bivšeg komunističkog sistema i čija želja za posjedovanjem moći nadrasta sve druge ovozemaljske želje, vi po automatizmu postajete neprijatelj svoga naroda, iako ste, u biti, samo rekli ono što svi znaju. Stvar je u tome što se niko u ovoj zatupljenoj sredini, zapravo, ne želi sjećati onoga što je bilo prije, jer je većini – koja, prije svega, profitira na efemernosti kolektivnog pamćenja – važno samo ono što je sada. „Imperativ zaborava je za palanku najviši imperativ, a pamćenje od koga ona polazi, najveća nesreća“, pisao je uvijek nepogrešivo tačni Radomir Konstantinović. Još jedna knjiga koju sam ponio na ovo jednodnevno putovanje, njegova je „Filosofija palanke“. Kultna knjiga, čiju stvarnu važnost mogu spoznati samo oni kojima je u životu još preostalo da utjehu i utočište od stvarnosti traže u književnosti.

Ako kažete da je BH Telecom, javno državno preduzeće, kojim upravljaju politički kadrovi SDA, izgubilo kulturološku orijentaciju pa sponzorira čevljanske fieste umjesto da podržava ozbiljne kulturno-sportske događaje od značaja za ovu zemlju, onda ste, opet, bošnjački izdajnik, premda ste, zapravo, samo iznijeli očigledne činjenice. To je tako naprosto zbog toga što u ovoj sredini još uvijek vrijedi ona stara komunistička mantra – eto još jedne zgodne poveznice s pričom o jaramazima – onaj koji misli drugačije, uvijek je u dosluhu s neprijateljem. Zahvaljujući tome, lokalni politički korifeji svoju su društveno-političku ezgistenciju podigli na nivo polubožanstava, u njihovu riječ i namjeru se ne sumnja, pa čak ni onda kada je svima jasno da iza njih stoje sasvim lični motivi: sumnjati se može samo u one koji se usude misliti svojom glavom i, pogotovo, govoriti drugačije. „Ja sam uvek pleme, i uvek plemenski duh tu progovora iz mene, duh koji samo-poništenjem pojedinačnosti, sistemom jedno-obraznosti, pokušava da nadživi smrt“, ne postoji tačniji opis onoga što se već godinama događa s onim Mostarom, koji je usvojio tribalni, palanački duh kao način odnosa prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Onaj, pak, drugi i danas, nažalost, mnogo manji Mostar, koji baštini ideje društvene otvorenosti i kozmopolitizma, s vremenom je postao talac svoje slavne partizanske prošlosti, prilično krut i bezidejan u definiranju svoje građanske uloge u novonastalom vremenu i okolnostima.

3.

Često sam se u posljednje vrijeme prisjećao onih ratnih dana s kraja 1994. i početka 1995. kada sam se, nakon sedmica provedenih po bjelimićkim vrletima, od Konjica do Treskavice, vraćao kući, u Mostar, obično nekom vanrednom autobuskom linijom ili auto-stopom. Izlazak iz tunela Salakovac, kada bi se preda mnom ukazala široka bjelopoljska kotlina, i u daljini se, za vedrih dana, kao na nekom školskom kolor-papiru, iscrtali obrisi grada, njegove daleke i još uvijek nejasne konture – jedan je od najsnažnijih doživljaja u mome sjećanju. Dijelio sam taj osjećaj s desetinom drugih vojnika, uglavnom moje i nešto starijih generacija, i svi smo, bez izuzetka, u njemu pronalazili potvrdu svog primarnog identiteta – gdje god da smo išli, bili smo, prije svega, Mostarci, ili bráte kako su nas posprdno zvali vojnici iz drugih gradova.

Ta pomisao da stižem kući, među svoje, trajno je definirala moj odnos prema rodnom, ali i svim drugim gradovima ovoga svijeta: još dugo nakon rata, kada bih se vraćao iz nekog od njih, osjećao bih da me svaka ulica, svaka ruševina, svaki najlonom uokvireni prozor, svaka popravljena fasada, svaki nanovo podignuti krov, dočekuju širom raširenih ruku. U svemu sam mogao da osjetim svoje prisustvo, taj povratak među svoje.

Bože moj, kako vrijeme brzo prolazi?! Ko bi rekao da je prošlo više od dvadeset godina otkako sam u ona kasna zimska predvečerja stizao kući, iscrpljen od rata, nesna i zime, a mati me dočekivala s uvijek spremnim komadom hljeba zamijesenim od mrvice brašna i samljevene riže ili pak frkom pite s okusom neke nepoznate jestive trave. Bili su to najslađi obroci u mom životu. Nisam tada mogao ni pomisliti da će jednoga dana doći vrijeme kada ću osjećati tegobu što iz neke daljine moram poći tamo gdje jedino mogu da se vratim – u Mostar. A osjećam je, evo sada, dok ovo pišem, podižući povremeno pogled preko ruba laptopa kako bih motrio sina u plićaku. Mostar je odavno prestao biti onaj grad u kojem sam se rodio i odrastao, pa čak i onaj u koji sam se vraćao s tih dugih ratnih izbivanja. Ponekad je to tako: stvari koje najbolje poznajemo, s vremenom postanu naše najveće nepoznanice.

I zaista, Mostar je danas grad koji sve manje poznajem i sve manje osjećam kao svoj. Nešto se u našem odnosu poremetilo, nešto je otežalo, pritislo me, i sada me boli, jako. Možda baš to što svakoga dana svoj odraz u ogledalu sve teže podnosimo – i on, moj grad, i ja, njegov buntovni sin.

Nezirović Elvedin
Autor 7.8.2017. u 09:13