Princ Pive i dvije kraljičine suze

Povezani članci

• Partizanska pobjeda na ustaškoj kapi
• Ugledni intelektualci o zabrani Frljićeve predstave: Kapitulacija zdravog razuma pred užasom fašizma
• Grupni portret sa Nikolom Žic
• Dosje: Goran Pandža: Kontrola interneta (1)
• „Kineski“ virus i „hrvatska“ Crkva vole se javno
• Bog je netko drugi

Moram priznati da se, za razliku od mnogih Holanđana, nisam iznenadio preksinoćnom najavom kraljičinog oproštaja. Iako tada još nije bilo sasvim sigurno, kraljičin govor, najavljen za ponedjeljak 28. januara u 19 sati i prenošen uživo na sva tri državna kanala, teško da je mogao značiti išta drugo nego najavu da se popularna Bea definitivno povlači sa prijestola.

Barem sam jednom, pomislih, trčao ispred drugih! Jer, vječita naivčina, kad su onomad mnogi punili podrume brašnom, uljem i drugim ratnim zalihama – ja htio da gradim poslovni prostor! A i kad je gruvanje počelo, bijah uvjeren da ćemo mi, gradska raja, za tili čas razbiti šovinističke nakaze. Ko je na koncu koga razbio …

Ovog puta je bilo drugačije. Dobro se sjećam prošlogodišnjeg razgovora sa čuvenim holandskim publicistom i istoričarem Geert Makom u polumraku sarajevskog restorana na Marindvoru poslije promocije njegove knjige U Evropi: putovanje kroz 20. vijek. Mak mi je tada rekao kako je siguran da će se Kraljica povući baš ove, 2013. godine. Za to je naveo dva važna razloga: Beatrixin „okrugli“, 75. rođendan, i veliki nacionalni jubilej – 200 godina Kraljevstva.

Povjerovao sam mu na riječ. Uostalom, bio je član komisije zadužene za praćenje kraljevskih aktivnosti, izvrsno upućen u te stvari. A kad sam ga pitao šta inače misli o kraljici, rekao je: “Iako nisam nikakav rojalista, mislim da Beatrix sjajno obavlja svoj posao. Opuštena je, prisna, mnogo toplija od majke Julijane. A Holandiji donosi i puno para, znaš.“

Mislim da ovog potonjeg uopšte nisu svjesni protivnici kraljevske kuće. Jer, oni vide samo visoke troškove kraljevske porodice, ali ne i silne poslove koje Kraljica donosi ovdašnjoj ekonomiji. Uostalom, ne prati li je, na čestim „šaranjima“ globusom, uvijek povelika svita menadžera, direktora, bizmismena?

Na tom polju, Bea je, makar koliko to čudno zvučalo, prava moderna kraljica. Ne slovi džaba – dijelom i zbog vlasništva nad velikim dijelom dionica Shella – za najbogatiju ženu svijeta.

Osim toga, više je puta pokazala da ju je teško, ako ne i nemoguće, slomiti. Hrabrost iskazana prlikom pokušaja atentata na nju i porodicu u Apeldornu 2009., nepokolebljivo držanje za vrijeme velike pometnje 4. maja 2010 na trgu Dam, i, posebno, nakon strašne nesreće njenog sina, princa Frisoa, na skijanju u Austriji – to su samo neke od teških situacija u kojima je kraljica Beatrix pokazala da je načinjena od izuzetno dobre kovine.

I doista, u kratkom, emocijama nabijenom govoru, kraljica Beatrix je kao razlog za povlačenje navela upravo ta dva razloga: 75. rođendan i predstojeću veliku godišnjicu – dva vijeka Kraljevine. Kad se tome doda da se za par mjeseci navršavaju 33 godine „tronovanja“, dobije se više nego dovoljan razlog za povlačenje u mirovinu.

Osim toga, njenom najstarijem sinu, budućem kralju Willemu Alexandru, već je 46., i, kao prvi kralj nakon punih 115 godina, poslije kraljica Wilhelmine, Julijane i Beatrix, odavno je već spreman za kraljevsku krunu. Prošle su one lude mlade godine kad je ovdašnju „žutu štampu“ punio ljubavnim aferama i terevenkama,  zbog kojih je i zaradio nimalo plemićko ime: Princ Pive. Obznanjeno je da će mu kraljevsko ime biti Willem-Alexandar, a ne Willem IV, kako se dugo pretpostavljalo. A Kraljev dan, inačica sadašnjeg Kraljičinog dana, 30. aprila, ubuduće će se slaviti tri dana ranije, na Willemov rođendan.

No, u cijeloj toj priči intersantna je i uloga Willemove žene, šarmantne Argentinke Maxime. Naime, mada su mnogi ovdje predviđali da ni ona, budući strankinja, kao ni kraljičin pokojni muž, Nijemac princ Claus, neće dobiti kraljevsku titulu, svekr(i)va ju je u najavi oproštaja jasno nazvala kraljicom.

Tako smo, kao u dobroj trgovini, dobili dva za jedan. Bea je i ovog puta znala „poslovati“, zar ne?

 Abdikacija će se obaviti u Amsterdamu 30. aprila ove godine, na dan kad su abdicirale i prethodne kraljice, Wilhelmina (1948) i Julijana (1980). Istoga dana Willem će Alexander biti inaugurisan u tamošnjoj Novoj crkvi (De Nieuwe Kerk).

No, kao i prije jedanaest godina, na vjenčanju, među uglednicima ni sada neće biti Maximinog oca, Jorgea Zorreguiette.  Taj vremešni gospodin je, naime, nekoć bio ministar u vladi argentinskog diktatora Videle. Doduše, Maximin otac se nije bakćao epoletama. Njegov resor je bila poljoprivreda. On, dakle, nije bio vlasnik ključeva, kazamata, ćumeza i prokletih avlija u kojima su, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, zauvijek nestale hiljade, jezikom Hunte kazano, “neprijatelja naroda i otadžbine”. Ali, samo bi Alisa iz Zemlje Čudesa mogla povjerovati da ništa nije znao o silnim zločinima tadašnjeg režima.

Nego, na stranu prevejani političar(i). Dosta mi je i onih naših. Meni je žao južnoameričke krasotice. Dozvolite mi zato da za kraj navedem mali odlomak iz priče o njihovom vjenčanju, objavljene u mom šaljivom vodiču kroz Holandiju, Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala, objavljenom 2009. Iako to ona nikada neće saznati, ovi su redovi posvećeni njoj i njenim tadašnjim, i budućim suzama.

…manja «fleka» na Maximinoj vjenčanici nastala je kad je svadbena povorka prolazila pored skupine od stotinjak demostranata – protivnika i žrtava Videlinog režima. Iako su se – duvanjem u pištaljke, lupanjem u posuđe, vikanjem i psovanjem – svojski trudili da mladoj pokvare raspoloženje, čini se da demonstranti u tome nisu uspjeli. Jer, Maxima se nije prestala osmjehivati. Ruka, uzdignuta u znak pozdrava, ni za časak nije klonula.

No, ako ste pomislili da gospodjica Zorgijeta emocije uvijek uspjeva držati pod kontrolom, grdno ste se prevarili!

Naime, u crkvi, za vrijeme svadbenog obreda, kad par bješe već izrekao sudbonosno “da”, Argentinka je prolila dvije krupne suze na skupu vjenčanicu. Desilo se to prilikom izvođenja argentinskog tanga, komponovanog od strane njenog čuvenog zemljaka, kompozitora Astora Piazolle. Čak i na TV-ekranu se sasvim lijepo vidjelo: s očima punim suza, Maxima se osvrće ka mjestu gdje su, kao posebni gosti iz njene domovine, stajali njen mlađi brat i dvije prijateljice. Jer, za padre Zogijetu su, zbog poznatih okolnosti, vrata Dvora, ali i crkve amsterdamske ostala zabravljena.

Slučajno ili ne, između argentinskih gostiju i ostalih uglednika u tom je trenutku ostalo nešto praznog prostora. Taman toliko da se u njega smjesti još dvoje ljudi.

Šta mislite, koga je lijepa Maxima tamo, kroz ples i titraj vlažne koprene, u mašti vidjela?!