Prst u oko sistemu

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 5.12.2014. u 11:05

Prst u oko sistemu

Foto: tuzlalive

Njih ne ugrožavaju prekotorne kolege, pljačkaši druge nacije nego radnici bez obzira na naciju i vjeru. Stoga će solidarno objaviti križarski rat protiv onih koji remete našu postizbornu idilu, izdaće fetve i fermane o nejedinstvima i sličnim sranjima, gladne i uboge radnike nazvati huliganima i poslati svoje privatne zaštitare na minimalcu, koji se vole nazivati policijskim službenicima, da se obračunaju sa zločestim radnicima koji bi da ruše tekovine naših narodno-zarobilačkih ratova.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Postizborna Bosna i Hercegovina djeluje euforično. Formiraju se savezi, potpisuju ugovori, obećava se bolja budućnost, banči i sastanči, iskazuju i otkazuju podrške, kupuju i prodaju poslanici. Ako se bolje pogleda, vidi se da takvo stanje vlada samo u pompeznim zgradama državnih i inih institucija i njima gravitirajućim udruženjima, medijima, zajednicama, šoping centrima, kulturolozima i svim ostalima koji profitiraju na bh. katastrofi. Jer, sistem je neobično vješt. On ima svoje uzdanice i svoje pseudo-protivnike u koje se u biti uzdaje više nego u same uzdanice. Oni su tu da kritikuju sitne pojavnosti i da u ključnom momentu sistemskim miševima aplaudiraju i kažu: ”uvijek smo vas kritikovali no sada ste napravili pravu stvar”. Sistem svoje tobožnje oponente, s lisnicama debelim kao u političara, nagrađuje za umjereno i strogo dozirano oponiranje.

A da je sva idila posljednjih dana u BiH potpuna laž svjedoče i dvije činjenice koje međusobno korespondiraju. Prva je famozna izmjena Zakona koju je od naših nazovipolitičara tražio najpoznatiji legalni kamatar na svijetu zvani MMF kao i njegovi kapitalistički sateliti. Ako prođu te izmjene zakona o radu (a proći će jer smo mi odavno robovi MMF-a i naša će djeca i unuci od svoje crkavice graditi vile lihvarskim guzonjama na prestižnim destinacijama) jao se nama. I to svima jer MMF-u nisu bitni vjera, nacija, spol, rod, godine ili rasa. Ova organizacija solidarno pljačka cijeli svijet a u tome joj asistiraju lolakna mini-božanstva, birokratizirani oci nacije, tobožnji borci za svoj narod a ustvari podrepe muhe svjetskih pljačkaša, oni koji za udruženi zločinački poduhvat pljačkanja i obespravljivanja radnika s MMF-om dobiju naknadice kojima se u lokalnim sredinama uznose. Nije šala: vile i skupa auta, tašne poznatih svjetskih svođenja žene ne više na komad mesa (to je tako retro) već na komad kosti, trice i kučine iz kojih stoje stotine i hiljade sati nečijega rada u neuvjetnim uslovima i uz minimalnu naknadu. To je bolja varijanta. U goroj iza toga stoje poniženja na birou za zapošljavanje, hektolitri prolivenih suza, posuđeni novac za lijekove, neovjerene zdravstvene knjižice i naduravanje s birokratskim drkadžijama na šalteru te ubjeđivanje kako bolesnom djetetu treba antibiotik koji ne može dobiti bez ovjerene knjižice itd. itd. Uglavnom, sve fensi stvari, bogatuni i takozvani eventi oko nas počivaju na radničkom nedovoljno plaćenom znoju i suzama. To su nama naše borbe dale. I to će nam i davati sve dok ne zaboravimo sve razlike i ne shvatimo da nismo ništa do li robovi naših lokalnih gospodarčića i mešetara svjetskih razmjera. Dakle, ne može biti bolje dok ne shvatimo da smo robovi i da su razlike među nama vještačke. Među robovima razlike ne može ni biti jer im je svaki oblik sopstva satrven, a sistemski se, i vještački, njeguju oni oblici kolektivne svijesti koji služe da nas ubijede kako je bolje biti rob nego slobodan čovjek.

Takvom sistemu niko osim ulice ne može biti prst u oko. Zato je Tuzla posljednja tačka otpora u BiH, a i u regionu, jer nas sve gazi ista čizma.

Tamošnji se radnici ne daju obmanuti sporazumima, ljepotama divotama i krasotama koje se serviraju s tv ekrana. Njima je jasno da su sve to ordinarne laži koje služe da se ljudi umire. Vlast i poredak građane tretiraju kao infantilna bića, kao dijete koje ubjeđuješ kako ćeš mu kad dobiješ plaću kupiti igračku koju mu nikada nećeš kupiti. A to je obećanje garancija da te dijete neće gnjaviti barem do ponovnog prolaska pored izloga s igračkama, a onda ćeš ponoviti istu laž i tako u nedogled. Radnici Konjuha, Polihema, Dite, Aide i drugih tuzlanskih preduzeća danima su na ulici. I niko ih ne sluša. Tu i tamo napravi se policijski kordon da gospoda direktori i ministri, “cilindraši” kako je Krleža nazvao takvu kastu, mogu proći na posao koji ne rade a za koji dižu mjesečno desetine i stotine radničkih plata, nesmetano. I to je sve. Jer, radnici u Tuzli su prst u oko sistemu. I zato će sistem taj prst u oko da ignoriše, barem dok ne prođe formiranje vlasti. Sada imaju preča posla, a to je raspoređivanje fotelja. Po staroj kapitalističkoj “ko im je kriv kad se nisu snašli”, glava će se i dalje okretati od radnika. Tuzlanski radnici su tenutno bh. prometeji čiji će zov slobode sistem na svaki način pokušati da uguši. Kako? U jednom trenutku će se fotelje rasporediti, tobožnji vitalni nacionalni interesi tobože štititi i doći će vrijeme da se postizborne novoustoličene i staroustoličene guzonje smire i da se otkloni sve ono što ih ugrožava. Naravno, njih ne ugrožavaju prekotorne kolege, pljačkaši druge nacije nego radnici bez obzira na naciju i vjeru. Stoga će solidarno objaviti križarski rat protiv onih koji remete našu postizbornu idilu, izdaće fetve i fermane o nejedinstvima i sličnim sranjima, gladne i uboge radnike nazvati huliganima i poslati svoje privatne zaštitare na minimalcu, koji se vole nazivati policijskim službenicima, da se obračunaju sa zločestim radnicima koji bi da ruše tekovine naših narodno-zarobilačkih ratova. Trčat će se i sastančiti na sve strane, dolaziće eurobirokrate koji će u radničkom buntu vidjeti priliku da uvale još koji kredit sa supermegagiga kamatnim stopama, dolaziće Rusi i Turci, hrvatski i srbijanski političari – sva ta bolumenta birokratske bagre koja profititra na podjelama će se odjednom ukazati u BiH da tobože smiri situaciju. Upozorit će: ovo je Balkan, ovdje radnički bunt može završiti ratom. Potegnut će se ona stara kako revolucija jede svoju djecu. A niko, jelte, ne želi biti pojeden. Policija će isukati pendreke, guzonje ideologije i vjere. Onda će se opet upozoriti: ovo je Balkan, ovdje radnički bunt može završiti ratom. Tu se javlja temeljna zamjena teza. Ratovi nisu počinali zbog borbe za radnička prava nego zbog tih ideoloških-mi-smo-odabrani-i-ugroženi-narod pizdarija koje su iza sebe ostavile unštene živote i desetkovane porodice. Na kraju, radnicima će se isplatiti možda po pola neke plate ne bi li se kupio socijalni mir na neko vrijeme. Proizvodnja se neće pokrenuti jer je lakše prodati fabriku koja propada. I tako dalje, i tako dalje.

Mislite da sam pesimista? Promislite malo o temeljnoj razlici između revolucije i sistema. Revolucija navodno jede svoju djecu. Sistem nas sve jebe. U zdrav mozak.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 5.12.2014. u 11:05