Salmedin Mesihović: Sedam tirana kontrolišu BiH

Salmedin Mesihović
Autor 30.8.2013. u 07:26

Salmedin Mesihović: Sedam tirana kontrolišu BiH

Kada se u okvirima konkretnog historijskog procesa, razmatra pitanje zastupljenosti legitimiteta i legaliteta prvo se mora definirati njihova sadržina u okvirima toga procesa.

Legitimitet bi bio temeljna vrijednost iz kojeg bi trebalo da proističe javni život. Po načelima demokratskog i građanskog legitimiteta, svaki građanin je apsolutni nosilac izvornog suvereniteta. Pošto živi u zajednici, građanin prenosi dio svoga suvereniteta na javne institucije koje rukovode Državom, odnosno onim što je „javna stvar“ = Republika (rimsko – latinska kovanica : res = stvar; publica =javno). Iz ovoga proizlazi da dužnosti u javnim institucijama treba da obnašaju oni koji imaju ako ne podršku koncenzusom (što je praktično nemoguće), onda bar (metodom neposredne demokratije) podršku većine nosilaca izvornog suvereniteta. Kako bi Država/Republika funkcionirala po legitimnoj volji svojih građana ili naroda, onda svi činioci političkog procesa moraju biti organizirani po načelima neposredne demokratije. To u prvom redu uključuje političke stranke, te društvene institucije, organizacije i zajednice koje imaju određeni autoritet i uticaj u javnom životu Bosne i Hercegovine, kao što su npr. univerziteti, vjerske zajednice, udruženja građana, javne fondacije i sl.

Legalitet je ono stanje u državi/republici definirano zakonima i propisima. Za razliku od legitimiteta legalitet je promjenljiv i to korištenjem samo demokratskih mehanizama. Bosna i Hercegovina je nešto prije novembarskih izbora 1990. god. odabrala načelo demokratskog legitimiteta kao temeljnu vrijednosti svoga funkcioniranja i po toj logici BH legalitet bi morao proizlaziti iz legitimiteta. Nažalost, i nakon 23 godine, u Bosni i Hercegovini legitimitet i legalitet se razilaze, i to upravo iz razloga što važeći legaliteti ne poštuju temeljne vrijednosti legitimiteta, odnosno provođenje neposredne demokratije. Ustvari samo se krajnji ishod glasanja za stranačke ili nezavisne kandidate provodi demokratski, iako bi se i tome imalo šta prigovoriti. Sve ostalo u „javnoj sferi“ se obavlja kombinacijom izrođenog delegatskog sistema, birokratskog i liderskog odlučivanja ili nekim tajnim neprincipijelnim dogovorima van državnih i javnih institucija. Zbog ove različitosti između legaliteta i legitimiteta došlo je do paradoksa da o suštinskim pitanjima Bosne i Hercegovine odlučuje jedna uska skupina domaćih „lidera“/stranačkih prvaka. Bez obzira što ti lideri nemaju nikakav demokratski legitimitet, oni se vole ponašati kao da su neke verzije balkanskih faraona. Posebno je i sa stajališta legitimiteta, pa i legaliteta sumnjivo petljanje stranih faktora u BH politički proces, kao što su ambasadori i predstavnici raznoraznih kancelarija i komisija.

Da bi dokazali navedene teze, možemo dati kratki presjek kako stoji stanje sa legitimitetom vezanim za „lidere“ stranaka. Prvo možemo početi sa prof. dr. sc. Zlatkom Lagumdžijom. On je predsjednik SDP BiH od 1997. god. i nikada njegova čelna partijska pozicija nije bila rezultat neposredne demokratije, odnosno izbora na kojima bi učestvovali svi članovi SDP BiH. Sulejman Tihić je predsjednik SDA od 2001. god. i nijednom njegova čelna pozicija nije bila rezultat neposredne demokratije. Fahrudin Radončić je od osnivanja SBB na njegovom čelu, i do sada nisu primjenjivali načelo neposredne demokratije u svome radu. Najduži staž kao predsjednik neke stranke ima Milorad Dodik, koji je na čelu SNSDa od 1996. god. I u ovoj stranci njen predsjednik nikada nije provjeravao da li ima većinsku podršku članova. Mladen Bosić je predsjednik SDS od 2006. god. Ova stranka je od svoga osnivanja promijenila više osoba na čelu stranke, ali nijedan od njenih predsjednika nije izabran posredstvom neposredne demokratije. Slične izmjene na stranačkom čelu je imao i HDZ, kojem je od 2005. god. predsjednik Dragan Čović. Nijedan predsjednik HDZ nije izabran neposrednom demokratijom. Božo Ljubić je predsjednik izdvojene hadezeovske frakcije, pod nazivom HDZ 1990, od njenog osnivanja 2006. god. Ni u ovoj stranci predsjednik nije izabran glasanjem svih članova. Ni predsjednici manjih stranaka kao što su Socijaldemokratska unija, Naša stranka, Socijalistička partija, Nova socijalistička partija, Partija demokratskog progresa, Demokratska partija, Demokratski narodni savez, Demokratska narodna zajednica nisu birani neposrednom demokratijom. Zanimljivo je da jedan dio ovih stranaka nosi u produžetka svoga naziva i ime i prezime svoga predsjednika. Toliko o demokratskim uzusima ponašanja. Stranka „Radom za Boljitak“ iako pretendira da se bavi javnim poslovima, je ustvari privatna stvar jedne familije i obični privjesak i produžetak „Mesne industrije Lijanović“. Hrvatski pravaši i u BiH vode svoju politiku kao da je riječ o mikroorganizmu paramecijumu, odnosno stalno se dijele i umnožavaju u više primjeraka pa je teško upratiti ko je sve na čelu koje pravaške stranke. Ne samo da nisu predsjednici navedenih stranaka birani neposrednom demokratijom, nego ni potpredsjednici, članovi predsjedništava, glavnih i nadzornih odbora, rukovodioci kantonalnih, gradskih i općinskih odbora…itd… Demokratski legitimitet nisu imali ni njihovi kandidati na izborima za sve nivoe, kao ni njihovi prijedlozi za upravne i nadzorne odbore i direktore javnih preduzeća i ustanova.

Još od novembarskih izbora 1990. god., stvarna politika Bosne i Hercegovine se nije vodila tamo gdje treba, a to su legalne državne institucije, nego se više – manje odvijala tamo gdje ne treba → tj. na nekim neformalnim mjestima. Takvo vođenje državnih poslova je dobilo naziv „minder politika“. Od tada se takvo stanje zadržalo sve do danas,  kada se o državnim poslovima razgovara na nekim poluprivatnim sijelima nazivanim šestorka, sedmorka, četvorka ili na bilateralnim sastancima stranačkih predsjednika. Ova „minder“ sijela su toliko zaokupirala politički život  u zemlje da se sa pravom može zaključiti da su ona postala stvarni najviši i zakonodavni i izvršni organ Bosne i Hercegovine, dok su vlade i parlamenti pretvorene u formalne izvršioce odluka donesenih na „minder“ sijelima. Tako se etablirala jedna neustavna i nezakonita „minder“ institucija, koju čine već spomenuti predsjednici glavnih stranaka u Bosni i Hercegovini. Pošto ovu neoficijelnu instituciju sačinjavaju predsjednici stranaka koji nemaju demokratski legitimitet, samim tim je i „minder“ institucija nelegitimna po demokratskim načelima. Ova institucije nema ni legalitet, jer se postavlja pitanje zašto nju sačinjavaju stranački predsjednici, a ne neke osobe koje su dužnosnici u izvršnim oficijelnim državnim i zakonodavnim institucijama i ustanovama. Tako na ovim sjednicama nema državnih dužnosnika kao što su članovi predsjedništva, predsjednici raznoraznih vlada, predsjednika i potpredsjednika Federacije, presjedavajućih skupština i domova. Pa ako već o suštinskim pitanjima ne odlučuju oni ko bi trebali, onda Visoki predstavnik OHRa ili drugi predstavnici EU i USA mogu sazvati i predsjednike lovačkih saveza, udruženja pčelara i ljubitelja golubova da se dogovaraju o krucijalnim pitanjima države Bosne i Hercegovine. Sigurno bi ti sastanci bili znatno djelotvorniji od onih na koje dolaze predsjednici stranaka.

Posebno je pitanje na šta se to pozivaju predsjednici stranaka kada smatraju da baš oni trebaju pregovarati (na neustavnim i nezakonitim sijelima) i tražiti ono što im pripada po rezultatima izbora iz 2010. god. Tako na tim „minder“ sastancima prisustvuje prof. dr. sc. Zlatko Lagumdžija koji je na izborima iz 2010. god. za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH dobio 28 451 glas, odnosno 45,62 % svih glasova za SDP u izbornoj jedinice 3 (Federacija), i trenutni je ministar vanjskih poslova BiH. Ali zato nema na njima Željka Komšića, koji je tada ispred SDPa dobio 337 065 ili 60,61 % glasova za hrvatskog člana predsjedništva. Ovim sastancima ne prisustvuje ni dr. sc. Denis Bećirović koji je kao kandidat SDPa na izborima za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH iz 2010. god. u izbornoj jedinici 5 (Federacija) dobio čak 45 747 ili 52,47 % svih SDP glasova.  Isto tako se na pregovorima u ime SDPa ne pojavljuje ni dr. sc. Hamdija Lipovača koji je kao kandidat te partije za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH u izbornoj jedinici 1 (Federacija; znatno manja po broju stanovnika od izborne jedinice 3) dobio 24 582 glasa ili čak 75, 04 % svih glasova za SDP.

U slučaju SDA je situacija još i jasnija. Njen predsjednik Sulejman Tihić se nije uopće kandidirao na izborima 2010., ali ga ta „sitnica“ ne sprećava da učestvuje na „minder“ sastancima. Bakir Izetbegović je dobio 162 831 ili 34,86 % glasova na izborima za bošnjačkog člana predsjedništva. Zanimljivo je da je značajan broj glasova (13 637 ili 48,83 %) ispred SDA dobio Senad Šepić (izborna jedinica 1 – Federacija – za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH), kojeg se u zadnje vrijeme slabo može vidjeti u prvom SDA „safu“. Slično kao sa Šepićem je i situacija sa Šemsudinom Mehmedovićem koji je u izbornoj jedinici 4 (Federacija) dobio 20 252 ili 31,47 % glasova, ali se ni on ne pojavljuje na „minder sijelima“. Svoja stajališta najčešće izražava preko Facebooka. Isto tako se na pregovorima u ime SDA ne pojavljuje ni ime Amira Fazlića koji je u izbornoj jedinici 5 (za parlamentarnu skupštinu) dobio 27 419 ili 50,67 % svih SDA glasova.

Fahrudin Radončić je izašao na megdan za bošnjačkog člana predsjedništva i tom prilikom dobio 142 387 ili 30,49 % glasova. Pošto je riječ o skoro poluprivatnoj stranci, ostali kandidati se nisu posebno istakli. Stranka za BiH je potpuno propala na ovim izborima, i kao njen lider Haris Silajdžić, završila u bespućima povijesti. Zato se ona više ne pojavljuje na „minder“ sijelima, iako im je ranije bila redoviti član.

Tradicionalno stranke iz RSa smatraju državne BH institucije drugorazrednim i najviše bi voljeli da ih još više degradiraju, pa se zato najveća borba vodi za entitetske institucije. Jedan od glavnih aktera „minder“ sijela je Milorad Dodik koji je u borbi za predsjednika RSa dobio 319 618 ili 50, 52 % glasova. Međutim, postavlja se logično pitanje zašto u razgovorima o sudbini BiH odlučuje jedan entitetski dužnosnik, a ne npr. Nebojša Radmanović koji je izabran za srpskog člana predsjedništva BiH sa 295 629 ili 48, 92 % glasova. Pored Radmanovića u slučaju SNSDa vrijedi istaći Nikolu Špirića koji je u izbornoj jedinici 1 (RS) za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH dobio 60 987 ili 46, 38 % svih glasova za SNSD u ovoj izbornoj jedinici. Igor Radojčić je u izbornoj jedinici 2 za narodnu skupštinu RS dobio 24 452 ili 42, 41 %. Dok se Nikola Špirić i Igor Radojčić negdje povremeno i čuju kada su u pitanju „minder“ sijela, u dubokoj zaleđini su ostali Gavrilo Bobar koji je u izbornoj jedinici 4 za narodnu skupštinu RS dobio 13787 ili 41, 73 % glasova i Lazar Prodanović koji je u izbornoj jedinici 3 (RS) za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH dobio 28 185 ili 43, 58 % SNSD glasova.

Predsjednik SDSa Mladen Bosić je na izborima za zastupnički dom parlamentarne skupštine BiH (izborna jedinica 2 RS) dobio 27 866 ili 50,72 % svih SDS glasova. Istaknuti član SDSa je Ognjen Tadić koji je na izborima za predsjednika RS kao kandidat koalicije predvođene SDSom dobio 227 239 ili 36, 92 %. Pored njih dvojice vrijedilo bi istaći Zlatka Maksimovića koji je u izbornoj jedinici 4 za narodnu skupštinu RSa dobio 12 334 ili 45, 97 % glasova. SDS je u ponešto različit odnosu na gore navedene stranke jer osim spomenutih nema drugih pojedinaca koji bi pojedinačno bili popularniji. Vjerojatno je razlog za to činjenica da su stranački prvaci SDSa u ranijim razdobljima završavali u Hagu, bili smjenjivani od Visokog predstavnika ili bili izbacivani iz stranke, pa su osnivali druge stranke.

Dragan Čović je dobio u izbornoj jedinici 2 (Federacija) za zastupnički dom parlamentarne skupštine 24 377 ili 48, 68 % glasova za HDZ u ovoj izbornoj jedinici. Kandidat HDZa za hrvatskog člana predsjedništva BiH je bila Borjana Krišto osvojivši 109 758 ili 19, 74 % glasova. Naravno na „minder“ sijelima se uopće ne vidi Borjana Krišto, koju izgleda to nešto puno i ne sekira. Dr. Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990 je za zastupnički dom parlamentarne skupštine (izborna jedinica 2 Federacija) dobio 11 015 ili 43, 83 % HDZ 1990 glasova. Martin Raguž, kandidat za hrvatskog člana predsjedništva BiH (u ime koalicije koju su činili HDZ 1990 i HSP) je dobio 60 262 ili 10, 84 % glasova, ali se on ne vidi na „minder“ sijelima.

Iz svega analiziranog i izloženog se jasno uviđa da najveću, stvarnu moć odlučivanja u Bosni i Hercegovini imaju pojedinci, institucije i način političkog i javnog ponašanja koji ne samo da nemaju demokratski legitimitet, nego ni ustavno – zakonski legalitet. Stari Grci i Rimljani su koristili jedan pojam kojim su označavali nelegitimnost i nelegalnost određene vladavine te uzurpaciju narodnog i građanskog suvereniteta, a to je →TIRANIJA. Građani čija su suverena prava oduzeta i uzurpirana, imaju prirodno pravo da se izbore da njihova Država/Republika i vlast bude samo njihova i da javne institucije budu sa dovoljno autoriteta i moći da mogu služiti javnim interesima. Ali da bi tiranija postala stvar povijesti, građani moraju steći hrabrosti da javno nastupe i artikulirano i precizno traže povratak svojih prava. Sa druge strane, sve odluke koje donesu tirani mogu se smatrati ništavnim.

Poseban problem čini to da se na nižim instancama drugi pojedinci ugledaju na ove prvake, pa u nizu javnih institucija i ustanova možemo naići na bahate, tiranski raspoložene osobe sa kojima je praktično svaki razgovor nemoguć, izuzeva naravno ako nije riječ o običnom snishodljivom povlađivanju.

Moj je mač moje pero, moj štit je moje mastilo

Salmedin Mesihović
Autor 30.8.2013. u 07:26