ENG
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!
Autor/ica 👤Esad Bajtal
Povezani članci
Na prvomajske prosvjede na Španjolskom trgu, na poziv Plenuma građanki i građana Mostara, Mostarcima se pridružio i obratio ugledni intelektualac, sociolog, psiholog, filozof te politički analitičar, prof. dr. sc. Esad Bajtal. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti.
Pođimo od činjenica.[1]
U ovoj zemlji danas, je 555.000 nezaposlenih (49% nezaposlenost). Odnosno, 50% stanovništva živi na granici siromaštva. I još 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva. Plaće onih koji rade su mizerne, i najmanje u regiji, tako da je BiH zemlja sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, odnosno spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.
U isto vrijeme, bh. političari imaju evropska primanja, a 90 multimilionera raspolaže bogatstvom od 9 milijardi dolara.
To su samo neke od životno poraznih činjenica koje tjeraju građane ove zemlje na građansku pobunu i demonstracije.
Demonstrirati znači pokazivati i javno iskazivati negodovanje političke naravi. Još preciznije, demonstrirati znači izraziti društveno raspoloženje želje ili zahtjeve Evo dva tipična zahtjeva sa transparenata bh. demonstracija:
Zaustavite pljačke
narodne imovine
Dosta lopovluka
kriminala
korupcije
nepotizma
Dakle: pljačka kriminal korupcija nepotizam pojmovi su sa transparenata koji naše današnje društvo opisuju kao pokvareno društvo. Kao društvo nepravde, kriminala i korupcije. Društvo nezaposlenosti, bijede i gladi.
A nepravda glad i bijeda ubijaju.
Uskraćuju pravo na život.
I to je njima, vlastima, sasvim normalno. Oni, uprkos svoj dubini i širini nesnošljive krize, javno tvrde da razloga za proteste i pobunu nema.
Lažu!
Jer, ovdje se radi o pljačkom uskraćenom pravu naroda na egistenciju i životne elementarnosti. Protestvujući narod samo traži da mu se vrati ono što mu je prevarom (tranzicijom, privatizacijom) ukradeno. O tome najbolje govori sljedeći transparent:
30 godina radi
pa umri od gladi.
Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.
Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!
Šta je tu nejasno?
I šta je tu bezrazložno?
Narod traži samo to da radi, i da živi od svog rada. Jer bez rada nema normalnog života. A nenormalan život – nije život. Dakle, osim životne radi se još i o ugroženosti dostojanstva časti i ponosa naroda.
Obespravljen i gladan narod je samo živi još nesahranjeni mrtvac. Mrtvac koji hoda i tražeći ostavke svojih dželata demonstrira protiv vlastite smrti. O tome se radi.
Evo četiri transparenta koji to potvrđuju:
30 godina radi
pa umri od gladi.
Prestanite narod braniti
Počnite ga hraniti.
Nećemo biti robovi!
Ostavke bando!
U toj nespremnosti da umre od gladi progovara narodno sjećanje. Sjećanje na nešto bolje i želja za povratkom toga boljeg. Progovara nostalgija. Iz nostalgije govore utučenost, gorčina i žal za onim prošlim, lijepim i ugodnim.
Loša sadašnjost, čini da, dobra prošlost postane jedina mjera naše budućnosti.
Otuda na protestima ona plavo-bijelo-crvena zastava. Titova trobojka RBiH sa petokrakom kao neporeciva i simbolički jasna slika bolje i ljudskije prošlosti. A Maršalove slike nijemi su izraz želja i htijenja nekad slobodnih građana, a danas uvrijeđenih, gladnih i poniženih etno-podanika.
Svo njihovo dobro živi sada još samo u sjećanju.
Ali, budimo realni kritički i ljudski odgovorni.
Izvan patetike i pretjerivanja bilo koje vrste, recimo sljedeće:
Sistem za kojim ljudi žale nije bio savršen.
Jer, ništa na svijetu nije savršeno.
Nije bio ni odličan.
Malo je toga odličnog na ovoj planeti.
Ali, bio je to dobar sistem.
Solidan sistem.
Čak vrlo dobar.
I ljudski pošten.
Toliko pošten da bi čak i da je 100 x bio gori još uvijek bio bolji od ovoga u kome danas jesmo. Ovaj je neshvatljivo loš. I uz sve to krajnje licemjeran.
Jednom riječju užasan.
A dobro i užasno ne mogu se porediti.
Kao što se ne mogu porediti Nebo i Zemlja; ili Bog i Šeširdžija.
Danas vladaju lažni Bogovi, odnosno nadmene etno-šeširdžije.
Još tačnije – etno-šićardžije, za koje je Josip Broz Tito bio i ostao istinski Bog.
Ateistički Bog.
Ali uprkos neskrivenom ateizmu bio je:
Bog poštenja,
Bog pravde
Bog dostojanstva,
Bog humanizma.
Bog obuvenog, odjevenog i sitog naroda.
U Titovo vrijeme nije bilo lažnih narodnih kuhinja. Svako je imao svoju kuhinju u svojoj kući i u svom stanu. I jeo pet puta dnevno Šta je htio i koliko je htio. Od mesa do banana. Danas zajedno s psima lutalicama jede otpatke iz kontejnera. A ako neko ima sreće da dospije na spisak tzv. “narodne kuhinje”, dobije jedan blijedi prozirni vodenasti čorbuljak dnevno.
Ali to je samo materijalna, opipljiva slika, današnje narodne bijede.
Narodnog poniženja.
Postoji i ona druga.
Duhovna.
Maloumna.
Besmilena.
Bijeda nad bijedama.
Da podsjetim na ono što današnji etno-vlastodšci svjesno i planski guraju u zaborav:
U vrijeme Titovog ateizma, niko nikome nije dirao ni crkve ni džamije.
Niti je iko ikome skrnavio groblja.
Niti napadao sveštena lica.
Ljudi su poštovali i Boga i ljude.
I vjerovali jedni drugima.
Danas niko ne vjeruje nikome.
I niko ni u šta.
A svi zajedno, najmanje u Boga.
Uključujući i vjerske zajednice, koje svojom šutnjom o nepravdi i pljački naroda u kojoj i same učestvuju, zapravo pljuju na moral i dobre običaje. A time i na samog Boga. Jer čovjek nije ono šta govori nego ono šta radi. A samozvani etno-čuvari i vjerske zajednice zajedno s njima, niti govore niti rade dobro.
Biblija bi rekla:
Bože oprosti im, ne znaju šta rade.
Biblija se tako prećutno poziva na Božju dobrotu.
Jer Bog je dobar.
Ne sporim.
Ali zaboravlja se da je Bog, ne samo dobar, nego i pravedan.
Kao dobar oprostiće mnogo toga.
Kao pravedan neće baš sve.
Zato se ja pozivam na Božju pravednost:
Bože kazni ih jer dobro znaju šta rade.
Konačno, Bog na zemlji je narod a ne vlast. I ovim protestima narod ustaje u ime prava i pravde. A protiv krimanalne vlasti. Narod traži kaznu tj. ostavke. Ostavke onih koji su svojom pljačkom digli ruku na sve:
Na pravo.
Na pravdu.
I na istinu.
Tuku nedužan i gladan narod.
I zato narod slikama i transparentima priziva svog dobrog i pravednog zemaljskog Boga.
Priziva Tita.
U tome je jedini smisao pojave Titovih zastava i Titovih slika na protestima.
One su slike sjećanja na dobro.
Umjesto da im priča o raju na nebu, Tito je ljudima pravio raj na zemlji.
Raj svima.
Svim ljudima, i svim narodima:
besplatno školstvo
besplatno zdravstvo
besplatni putevi
besplatna radnička
odmarališta
Sve po principu one narodne: “Uzmi Šemso koliko ti drago”.
Radi
gradi
školuj se
odmaraj
uživaj
I etno-prevaranti prave raj na zemlji. Ali, ne za narod, nego – za sebe. A gladnom, nezaposlenom, neškolovanom i umornom narodu obećavaju onaj nebeski. Jer sami ne vjeruju u njega. Onome ko stvarno vjeruje u nebeski, raj na zemlji je nepotreban.
Čak štaviše.
Vjera uči da se nebeski raj i dženet zalužuju skromnim i ubogim življenjem ovdje, na zemlji.
A pogledajmo njih kako žive:
paretine
kućetine
viletine
bazenčine
autešine
helikopteri
avioni
Imaju sve.
Raj na zemlji.
Ni traga vjerskoj skromnosti ni smjernosti.
A Bog im ne silazi s usta.
Ovo je zemlja religioznih nevjernika koji samo vjeruju da vjeruju.
A ustvari ne vjeruju nikome.
Ni sami sebi.
Bogu najmanje.
Još gore.
Oni, zapravo, Boga mrze.
Zašto?
Zato što je stvorio toliko naroda i toliko vjera.
A trebao je valjda stvoriti samo njih.
Njihove narode.
I njihove religije.
Zato siluju, pale i ubijaju sve što nije njihovo.
A svi ljudi su Božja djeca, zar ne?
Zato je, mjereno nebeskim mjerilima, samo ateista Tito bio istinski Bog.
Volio je sve ljude i sve narode.
I oni njega.
I još uvijek ga vole.
Sjetimo se samo onog beogradskog, poratnog grafita za vrijeme Miloševića:
Bravar je bio bolji.
Kratko i jasno.
Ili rezultata one hrvatske ankete u kojoj je Tuđman ostao Titu ispod koljena.
Jer, kako neki od njih rekoše – “narod zna”.
Tačno: narod zna!
Pa zašto se onda narod koji zna optužuje, tuče, hapsi, maltretira???
Naziva narkomanima, huliganima, banditima, plaćenicima …
Zašto?
Upravo zato.
Zato – što zna.
A zna ko je jučer bio, a ko danas nije za – narod.
Otuda one Titove slike i transparenti …
A oni!
Ko su oni ???
Evo mogućeg odgovora iz 8–9 stoljeća.
Nađoh ga u priči o ocu algebre al-Khwarizimiju, koji je govoreći o čovjeku rekao otprilike ovo:
Ako je čovjek moralan njegova vrijednost je 1
Ako je usto šarmantan dodajemo toj jedinici nulu.
Sada je njegova vrijednost 10
Ako je i bogat dodajemo još jednu nulu
Njegova vrijedost sada je 100.
A ako je uz sve to i plemićkog porijekla njegova vrijednost s novom nulom je 1.000
Ali, ako taj nekad i negdje izgubi moral pada ona jedinica.
Ostaju samo nule iza nje.
Nule koje nikome, ništa, i nigdje ne vrijede.
Dakle, to su oni.
Ljudi bez morala.
NULE.
Tito je bio i ostao moralan.
Bio i ostao moralna vertikala.
Ona jedinica bez koje nule nemaju nikakvu vrijednost.
O tome se radi.
Ali, da se sad, nakon ovih brojeva, jedinica i nula, poigramo malo slovima:
N – kao nacionalista
N – kao ništica
N – kao nula.
Odnosno:
B – kao Bog.
B – kao Broz.
Josip Broz
Josip Broz Tito.
Treba li još nešto da se kaže?
Ne treba!
Ali hoću!
Činim to didaktički, radi težine i boljeg razumijevanja – dosad izrečenog.
Nisam nikada nikome pripadao.
Ni strankama, ni partijama.
Pa ni Titovoj.
Nisam nikad bio član Titove partije.
To je puka životna činjenica.
Niti zbog toga žalim.
Niti se time hvalim.
To je tako!
Ali, da Josip Broz ustane ja bih ga prvi, u znak poštovanja, zagrlio.
Zagrlio kao čovjeka kod koga nije bilo ni žednih, ni gladnih.
Ni obespravljenih,
Ni golih, ni bosih.
I za vrijeme koga je ova zemlja bila cjelovita i ravnopravna država jedne federacije.
Titove federacije.
Danas, bez Tita, Bosna postoji samo na papiru.
I zato bih, da ustane, Josipa Broza prvi zagrlio.
Zbog ljudi.
I u ime ljudi.
Zbog Bosne.
I u ime Bosne.
I uinad fašistima.
Neofašistima u etno-fraku.
Zato svoju komparativnu priču završavam Titovim demokrtaskim i civilizacijskim, i nažalost, danas još uvijek aktualnim pozdravom:
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
[1] Osnovu teksta čine teze predavanja što ih je autor izgovorio na poziv UG J.B. Tito, 24.04. 2014. u Sarajevu na tribini pod naslovom “Tito na demostracijama”, i na prvomajskom Plenumu građana Mostara, na Španskom trgu, 1. maja 2014.
Autor/ica 👤Esad Bajtal
