Socijalizam ili barbarizam, pitanje je sad

Povezani članci

• Ivana Kekin: Domoljublje je otet pojam, napunjen kičastim riječima i nacionalističkom mržnjom
• Kratka analiza stanja u SDP, SDU, NS …itd….
• Ima li pameti u Ukrajini?
• Oružje i oltar
• Plenković na čelu američke „Legije stranaca“
• Hrvatsko povijesno NE

Foto: jacobanikulapo

Zabrana komunizma kao ideje koja jedina ima rješenje za ukidanje klasizma i elitizma kao formi diskriminacije u takvom jednom sistemu kakav je EU je više nego dobro došla. Ali to je za samu ljevicu s jedne strane i dobro ako se desi. Porast će joj svijest o vlastitoj važnosti i o sebi kao jedinom rješenju. Ukratko, trebalo bi kao hamletovsko pitanje sročiti dilemu drugarice Roze pa kom opanci… Dakle, socijalizam ili barbarizam – pitanje je sad.

Piše: Amer Tikveša

„Evropa sprema zabranu veličanja komunizma“ – naslov je koji je gotovo preplavio medije u regionu. Koliko je imao odjeka, da se vidjeti na internetu u komentarima čitalaca te na društvenim mrežama gdje rasprave ne prestaju. Bolje reći reaktiviraju se stare rasprave u vezi s „Titovim putem u komunizam“ koje su u najvećem broju slučajeva borba između antifašizma i fašizma prenesena na verbalnu ravan. Naime, veliki broj štovatelja likova kakvi su Mile Budak, Jure Francetić, Husein efendija Đozo, čiča Draža i ini, te njihovih djela, željeli bi kako god, na bilo kojem nivou, izjednačenje komunizma i fašizma te zabranu veličanja komunizma i isticanja njegovih obilježja, a antifašisti im to, s pravom, ne daju.

Kad je u pitanju Drugi svjetski rat, kod nas uopšte nije bilo istorijski značajne antifašističke borbe osim komunističke. Jedinu organizovanu i koliko-toliko masovnu borbu protiv fašizma vodila je Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom. Kad bismo uradili to čemu se fašisti raduju, mogli bismo slobodno reći da se protiv fašizma nije trebalo ni boriti jer nam je nakon njega došlo isto zlo samo sa suprotnim predznakom. Mi time ne bismo sankcionisali komunizam, već bismo nagradili fašizam koji bi tad imao apsolutno pravo da kaže kako je komunistička pobjeda (čitaj: antifašistička) bila istorijska greška te da je Evropa trebala prepoznati četnički i ustaški pokret kao saveznike.

U Srbiji su, tako, fašizam i antifašizam izjednačeni samo na način da se ne kaže „svi su jednako zli“, već na način „svi su jednako dobri, s tim što su četnici ipak malo bolji“ a kad usvoje zabranu veličanja komunizma, četnici će istovremeno biti i antifašisti i antikomunisti te ostati kao moralni bedem Srbije u Drugom svjetskom ratu, dok će komunisti (p)ostati, četničkim rječnikom rečeno, „crvena banda“. U Hrvatskoj, ako se komunizam zabrani, prognoziram spomenik Paveliću u centru Zagreba te nastavak ustaškog dupeuvlakaštva starim i novim, sofisticiranim okupatorima Hrvatske kroz preimenovanje Zagreba u Agram. Ta, zaboga, Pavelić nije bio fašist, on je bio antiboljševik, a to što je stupio u savez s Musolinijem i Hitlerom bila je samo njegova promućurnost jer na ruševinama evropske demokratije ko se adekvatno mogao suprotstaviti najezdi boljševika osim njih dvojice? Ta nije li on, kad je bila jasna kapitulacija fašizma, pružio ruku saveznicima koji su je, zaluđeni Titom, odbili? – tako, naime, glasi ta proustaška relativizatorska teza.

Sve to bi imalo itekakvog uticaja na BiH gdje bi se sistemom spojenih osuda komunizma četništvo i ustaštvo otvorenije nego ikad prelilo na njene dijelove poznate pod opskurnim nazivima kao Republika Srpska i Herceg Bosna. Naravno, ni Bošnjaci ne bi ostali dužni, samo što njihove reakcije na bratske nacionalizme budu takve da ih unazade više nego Karadžić, Boban, Draža i Ante zajedno.

To bi bile posljedice „zabrane veličanja komunizma“ kod nas, one direktne, svačijem oku vidljive, a režimski historiografi, jezikoslovci, geografi i ostali učenjaci „nacionalnih grupa predmeta“ imali bi pune ruke posla na izjednačavanjima svih tih „bleiburga“ i „jasenovaca“.

No, šta je sa „gospođom Evropom“? Donekle isto kao kod nas. Zemlje koje su imale jak fašizam u Drugom svjetskom ratu, kakve su Mađarska, Latvija, Litva i Estonija, zabranom komunizma, koja je bila njihova samoinicijativna zabrana a ne pod direktivom EU, pospješile su jačanje fašizma, pa što se tiče njegovih sljedbenika, reklo bi se, da ih danas imaju jednak broj, ako ne i veći. U drugim zemljama do zabrane veličanja komunizma doći će, kako pišu neki portali, ako bude usvojen „Evropski nacrt nacionalnih statuta za promicanje tolerancije“. U jednoj od tačaka tog nacrta stoji: „Preduzeti konkretne poteze za suzbijanje rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netolerancije, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma, antifeminizma i homofobije. Komunizam nije nigdje izrijekom spomenut, a li s obzirom da je prije sedam godina Vijeće Evrope saopštilo: „Osuđujemo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izražavamo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina“, neki ga tu učitavaju.

To učitavanje moglo bi se pokazati istinitim s obzirom na poslovično EU bitokratsko sljepilo po principu sve u isti koš. Naime, ne bismo uopšte, kad su takve stvari u pitanju, mogli govoriti o komunizmu, jer za razliku od fašizma on ni u jednoj povijesnoj dionici bilo koje zemlje nije bio ostvaren. Postojale su samo varijacije na temu koje ne mogu biti svrstane u isti koš baš kao ni literarni sastavi učenika o temi „Kako sam proveo zimski raspust“. Marx i Lenjin razlikuju se onoliko koliko se razlikuju Marx i John Stuart Mill, a ako pređemo na državničku ravan, možemo slobodno reći da su razlike između Titove i Staljinove vladavine različite koliko između Titove i Francove vladavine. No, za „bešćutnog birokratskog Moloha“, kako je EU nazvao Hrvoje Jurić, sve je moguće, jer, da se opet pozovem na isto ime: „EU nije niti ‘jedinstvo u različitosti’, niti jezgra neke alternativne, nadnacionalne politike budućnosti, nego je ona primarno ekonomska unija, tj. servis krupnog kapitala i mehanizam ekonomskog podčinjavanja političkih zajednica i pojedinaca.“ Radi se o slijepom idiotu koji proždire sve pred sobom, baš kao Bog u Lovecraftovoj interpretaciji, a to što se zalaže za suzbijanje rasizma, etničke i vjerske diskriminacije, homofobije, antifeminizma i sl., ne varajte se, nije stvar nekog Evropskoj uniji imanentnog humanizma. Naprotiv, radi se o klasizmu i elitizmu kao imanentnim kategorijama EU kako na strukturalnom tako i na interpersonalnom nivou. Hoće se reći: ne diskriminiraj nekog određene etnije kad je on dobar rob jednako kao i neko druge etnije, vjere, spola čega već…

Tome na ruku ide i činjenica da EU ne prepoznaje spomenute klasizam i elitizam kao diskriminatorne, njih se ne sankcioniše, jer, zaboga, kako da sirotinja izlobira za sebe status zaštićene kategorije kad za lobiranje treba biti ekonomski jak? Nisu to doskora mogli ni LGBT populacija ni žene, a ne mogu ni danas svi. Imat ćemo tako, npr, „gayeve“ kao klasne opresore i „fagove“ kao klasnu braću, a tako kroz klasnu stratifikaciju možemo podijeliti i sve ostale kolektivne identitete, ne samo seksualni. Temeljna će diskriminacija, iz koje potiču sve ostale, ona klasna, ostati netaknuta i svako će uvijek prilikom ekonomskog slabljenja biti u prilici da se vraća na početke svoje borbe za jednakost.

Zabrana komunizma kao ideje koja jedina ima rješenje za ukidanje klasizma i elitizma kao formi diskriminacije u takvom jednom sistemu kakav je EU je više nego dobro došla. Ali to je za samu ljevicu s jedne strane i dobro ako se desi. Porast će joj svijest o vlastitoj važnosti i o sebi kao jedinom rješenju. Ukratko, trebalo bi kao hamletovsko pitanje sročiti dilemu drugarice Roze pa kom opanci… Dakle, socijalizam ili barbarizam – pitanje je sad.