Srebrenica.nl: konačno odgovornost za Potočare!

Povezani članci

• E pa neće da može
• Kud svi Turci…
• EVANĐELJE PO ANDREJU
• Pravosudni masakr notornom silom
• Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
• Plenkovićev listopad u srpnju: tresla se brda, rodilo se – niš’

Prošlog petka je na poslu bilo uobičajeno tiho. Puno kolega zadnjeg radnog dana uzima slobodno, a kako nam je ove sedmice napokon došlo proljeće –čak sa blagim okusom ljeta! – svi jedva čekamo da kucne “sveti čas” vikenda. A pos’o k’o pos’o – nek’ čeka do ponedjeljka. Moj ćale je vazdan govorio: “Nauka i rađa nisu zec –neće nam pobjeći!”

   A ja sam, poslušan, uvijek imao uši za očeve riječi.

Najednom mi prilazi  mladi kolega Harm i, sav zajapuren, tiho,  kao urotnički veli: “Priznali smo odgovornost za Srebrenicu!”

   Blijedo ga pogledam. “Ko?”

   “Kako ko? Pa mi. Holandska država!”

   Važno je reći: Harm je do ušiju zaljubljen u jednu našu ljepoticu, Ninu. Roditelji joj već dugo žive ovdje, a iz Zenice su. Nina je, koliko čujem, pametna, ambiciozna i sposobna cura. Modna dizajnerka. Radi za neku veliku holandsku firmu. Stalno putuje, “šara” globusom od Kine do Indije, i tek ponekad “sleti” u njeno i Harmovo nizozemsko gnijezdo. Da ga usreći. Baš ovog ljeta kane, prvi put posjetiti Potočare.

   I dalje ne mogu da vjerujem. Ma, sigurno se zabunio. Nakon toliko godina, debata, parlamentarne ankete o (su)odgovornosti Duchbata za pad Enklave, nakon skandaloznih odlikovanja kukavici i manijakalnome lažovu Karremansu – otkud sad to, u ovo prelijepo svibanjsko popodne? Da me učini još rahatnijim?!

   “Pročitaj u novinama, vidjećeš”, veli moj dobri kolega s kojim s vremena na vrijeme, u studentskom kafiću, iskrenem koje gusto, belgijsko.  Duplo.

I doista. U online-izdanju uglednih dnevnih novina Volkskrant, večernje izdanje od petka, 3. maja godine tekuće, lijepo stoji: “Država odgovorna za 3 ubistva u Srebrenici”. Bez tačke. Bez uskličnika. Čak i bez znaka pitanja?!

   Prevodim: “Holandska država je odgovorna za ubistvo tri muslimanska muškarca poslije pada Srebrenice. Takvu odluku uvaženom kolegijumu predlaže najviši pravni savjetnik pri Hoge Raadu (najviša pravna institucija u Holandiji, GS.) (…) Konačna i odluka će biti donešena u septembru.”

   Hasan Nuhanović se još od 2002. lavovski bori da, ako već ne može za sve ubijene, dokaže pravnu (su)odgovornost Duchbata za ubistvo barem tri muškarca. Oni su nakon pada Srebrenice praktično istjerani iz relativno bezbjednog dvorišta “plavih šljemova” I predani u ruke Mladićevim krvnicima: njegov otac, brat i jedan naš električar koji je tada bio u službi holandskih “plavaca”. Neka svi ostali ubijeni idu na dušu (i) Ujedinjenih nacija, barem bi za njih trojicu Karremans & Družina trebali odgovoriti. Makar su njih mogli zadržati pod svojim vojničkim “šinjelom”. A nisu. Svi znamo da nisu. Ispalo je mnogo, beskrajno bolnije, i apsurdnije nego kod Gogolja.

   I možda će se nekom ovaj pravni korak – presuda, uostalom još nije donešena – učiniti malom, gotovo ništavnom, ali ona bi, osim što je ipak nekakva satisfakcija, mogla imati ogromne pravne, a, bogami, i finansijske posljedice za porodice srebreničkih žrtava. Sad bi se napokon, nakon svih pravnih začkopljica i peripetija, na optuženičkoj klupi mogla naći i Država.

Znam da Nuhanoviću i Majkama Srebrenice novac – eventualna odšteta za izgubljene živote – nije najvažniji. Ali jeste važan, naročito u kombinaciji s pretpostavljenom  (su)odgovornošću ravničarske države koja se onomad htjela drčiti tamo gdje to nisu smjeli ni mnogo veći, i drčniji: Francuska, Kanada, Španija. Zato je važno. Kad hoćeš da budeš “hadžija” jezikom, budi to i djelom! A kad ti to ne uspije – “poklopi se” i lijepo to priznaj.

Znam, to boli. I srce i džep. Ali i otrežnjava. U svijetu punom agresivnih idiota i oružja, zarad nekih, gluho bilo!, budućih bjelosvjetskih srebrenica – to je prokleto važno.

Što bi neizlječivi optimisti kazali: da se više nikada ne ponovi.