Srebrenički inferno Ivanića i Vučića

Povezani članci

• Emisija Cenzura: „Neofašizam u etno-fraku” prof.dr. Esada Bajtala
• Pendrek liga!
• Psihologija karantene
• Predstavljanje publikacije “Bajke su za svakoga”
• Desetine istraga za nerasvijetljena ubistva u Republici Srpskoj
• “Kad zaboraviš juli”

Glede Ivanićeve tvrdnje da će zemlje koje glasaju za rezoluciju ”snositi posljedice”, preporuka gosponu predsjedavajućem je da prvo pozove na odgovornost organizatore i izvršioce srebreničkog genocida.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Da predsjednik Predsjedništva neke zemlje odbije prisustvo na obilježavanju godišnjice genocida u toj zemlji – zbog toga što predsjednik susjedne zemlje nije došao u dogovorenu posjetu – svugdje u svijetu bi bio prvorazredan politički skandal. Pogotovo da je ta susjedna zemlja proglašena krivom za to što nije spriječila navedeni genocid. No, u BiH se to desilo. Mladen Ivanić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, je ocijenio nerealnim da političari iz reda srpskog naroda idu u na obilježavanje genocida u Srebrenicu. Sve to jer je Tomislav Nikolić, nakon nagovještaja Bakira Izetbegovića da nije dobrodošao u Sarajevo, otkazao posjetu glavnom gradu BiH. Mladen Ivanić, dakle, smatra da je odlazak u Srebrenicu nešto što je nerealno očekivati. Ozbiljan političar bi imao najmanje 8732 vrlo realna razloga da 11. jula ode u taj grad.

Ivanićevo ponašanje, pravi politički skandal zbog kojeg bi u normalnoj državi dotični ostao bez posla, pokazuje kako su srpskim političarima u BiH i dalje puno važniji njihovi prekodrinski bosovi nego li građani zemlje koju (ne)priznaju. S druge strane, Ivanićevi predizborni pijeteti prema žrtvama, čime se nastojao prikazati kao reformski političar ne bi li dobio podršku stranih sila u pohodu na Predsjedništvo BiH, nisu bili ništa drugo do li obično licemjerje. Isto onakvo kakvo iskazuje mladi Aleksandar Vučić, srbijanski premijer ispao iz Šešeljeva šinjela koji je skakutao po brdima oko Sarajeva dok je ono granatirano. Da, to je isti onaj Aleksandar Vučić koji je rekao da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 muslimana. On je, dvadesetak godina nakon navedenih avantura, izjavio i to da je spreman doći u Srebrenicu i pognuti glavu, ali da neće podržati rezoluciju kojom se ovaj zločin naziva – genocidom. Princip je, dakle, isti. Sve ostalo su nijanse.

Prava je drskost, da se vratimo Ivaniću, porediti jednu odgođenu posjetu s obilježavanjem dvadeset godina od genocida u Srebrenici.

No, Mladen (drage-su-mi-žrtve-ali-mi-je-draži-Toma) Ivanić nije nikako izolovan slučaj. On je, zapravo, posljedica sistema u kojem parlamentarci serbez ne priznaju da se desio genocid i još se diče time i istraju na tom putu. To je, nadalje, posljedica sistema u kojem 11. juli nije dan žalosti na državnom nivou jer to neće parlamentarci iz RS – čije su preteče presudama ICTY-a proglašene odgovornima za taj isti genocid. Ivanićevo je ponašanje sasvim moguće u zemlji u kojoj se priča o genocidu svodi na politikanstvo.

Vrhunac neiskazivanja osnovnog pijeteta prema žrtvama jeste izjava, opet Mladena Ivanića, da je dodatni razlog za neodlazak u Srebrenicu ”takmičenje rezolucijama”. Ono što Ivanić naziva takmičenjem rezolucijama je ustvari prijedlog da se konačno donese rezolucija o genocidu u Srebrenici. Ono što je za njega takmičenje, tj. politička igra, za porodice žrtava ipak nešto znači.

Ponašanje Mladena Ivanića koji bi morao predstavljati sve građane BiH, dakle, nije ništa drugo do li ogledalo koje pokazuje da je politički ustroj BiH do kraja šizofreničan. I da će srpski i hrvatski političari uvijek prije odgovarati Beogradu i Zagrebu za svoje postupke nego li Sarajevu. I da će bošnjački političari, ma kako se tobože bunili protiv toga, to zapravo vrlo dobro kapitalizirati. To je, na kraju, sasvim normalno u zemlji u kojoj je briga o pamćenju genocida uglavnom prepuštena šačici opskurnih desničara i nacionalista jer je (malo)građanskim tobože intelektualcima poniženje da se zalažu za prava žrtava i denacifikaciju zemlje (priznanje genocida bi bio prvi korak) pored toliko nespašenih polarnih medvjeda. Žrtve ionako niko ništa ne pita.

Ništa se drugo, da sumiramo, ne bi ni moglo očekivati u zemlji u kojoj se ne prizanje genocid koji se desio na njenom tlu, koja nema Zakon o zabrani negiranja genocida, u kojoj se Dan žalosti 11. jula ne obilježava, itd.itd.

Združene velikosrpske snage, dakle, ne odustaju od mrcvarenja Srebrenice. Prije dvadeset godina to su učinili tako što su više od 8000 ljudi jednostavno pobili. Masovne grobnice se i dan danas otkopavaju. Od početka obilježavanja genocida, srpski se političari selektivno pojavljuju u Srebrenici kako bi tobože odali počast žrtvama za koje istovremeno ne prizanju da su ubijene u genocidu. Nakon što su se 1995. godine ”osvetili Turcima nakon bune protiv dahija”, srpski političari s vremena na vrijeme obilaze Srebrenicu kako bi prikazali svoje tobožnje ”suočavanje s prošlošću”, ali i barem malo maskirali golu činjenicu da ne priznaju genocid.

Politikantsko poginjanje glave uz pokliče da u Srebrenici nije bio genocid ne treba nikome. Ponajmanje onima koji će i ovog 11. jula ukopati svoje najmilije koji su bili razbacani po ko zna kakvim masovnim grobnicama. Otuda bi srpski političari, kada je riječ o Srebrenici mogli, ako ništa drugo, zadržati elementarnu dozu pristojnosti. Sve ostalo smo već vidjeli.

I na kraju, glede Ivanićeve tvrdnje da će zemlje koje glasaju za rezoluciju ”snositi posljedice”, preporuka gosponu predsjedavajućem je da prvo pozove na odgovornost organizatore i izvršioce srebreničkog genocida.