Svjetonazorski križari protiv „griješnih Evinih kćeri“

Marijan Vogrinec
Autor 24.3.2018. u 00:30

Izdvajamo

  • Ono što i sada muči HDZ-ovu političku gerilu, kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, nije ni to hoće li se mlatiti žene niti hoće li muška djeca hodati u rozim majicama. Njima je to samo još jedna, tko zna koja prilika da drmaju državni orah funkcija, poslova, utjecaja i novca ne bi li s njega palo što više za njih.

Povezani članci

Svjetonazorski križari protiv „griješnih Evinih kćeri“

Foto: The Lutheran Church—Missouri Synod

Međunarodni je nadzornik GREVIO već u prvim izvješćima o provedbi Istanbulske konvencije u zemljama gdje je ratificirana obznanio da nikakva „otrovna“ ideologija nije kontaminirala ni školstvo, ni pravosuđe niti javni život, ali jest znatno pridonijela sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To jest pozitivan rezultat, iako još nedovoljan. Zapravo, teško je reći hoće li ikad i biti dovoljan, ali će nedvojbeno uvijek biti bolji od – što reče Furio Radin – mumificiranog položaja žene u također mumificiranom patrijarhalnom društvu, s Crkvom na stražarskom tornju 

Marijan Vogrinec

Civilizacija krupnim koracima kroči u, doduše, krajnje neizvjesnu budućnost prepunu kojekakvih armagedonskih izazova i patologije slučajnih vođa, a hrvatska radikalna desnica – u trajnoj simbiozi s Katoličkom crkvom – iz petnih žila vuče u inkvizicijsku duboku prošlost sav napredak, stoljećima zidan na znanosti, kreativnoj sumnji i kritičkoj svijesti. Prkosno, po cijenu lomače i anateme – epur si muove – civlizacija se ne da skrenuti s puta eda bi se dogmatska, konzervativna svijest usrećila vraćanjem kotača povijesti unatrag. Na ona tradicionalna stoljeća kada je biti žensko značilo doživotnu osudu na obespravljenog, poluljudskog stvora koji neprimjetno, na prstima i puzeći prolazi kroz život samo najstrmijim stazama koje mu „u ime Božje volje“ dopuste Crkva i pater familias. Ne mare ovi histeričari za stoljeće i kusur žilave borbe naprednih svjetskih žena za dostojno mjesto u (muškom, patrijarhalnom) društvu, već ovih dana/tjedana izvrću utrobu Bijednoj Našoj zbog izmišljene tzv. rodne ideologije u Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulskoj konvenciji.

Popularni naziv istanbulska, Konvencija je dobila po mjestu rođenja – Vijeće Europe ju je prihvatilo 11. svibnja 2011. u Istanbulu u Turskoj – a stupila je na snagu 1. kolovoza 2014. Prva ju je ratificirala 1. ožujka 2012. upravo Turska, islamska zemlja jakog vjerskog naboja, koja u njoj nije našla nikakvu opasnu tzv. rodnu ideologiju što će, jelte, rastočiti tursku obitelj i tradicionalno tursko društvo, nediskriminiranjem onih koji se osjećaju ženama u muškom tijelu ili muškarcima u ženskom, odnosno nisu velika većina u svojim spolnim sklonostima. To je dokument međunarodnog statusa, pa mu nacionalno zakonodavstvo gleda u leđa, mora se uskladiti s Konvencijom, a zemlje koje ju ratificiraju podliježu međunarodnom nadzoru provedbe. Nadzor je pod ingerencijom međunarodne skupine GREVIO, čiji će eksperti intervenirati, ako država ne poštuje ratificirane antidiskriminacijske norme Istanbulske konvencije u javnim politikama: u školstvu, pravosuđu, medijima, itsl.

plenkovic

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Dakle, nije točno to – kako je premijer Andrej Plenković kazao u četvrtak na sjednici vlade, nakon jednoglasnog prihvaćanja rješenja da se taj dokument Vijeća Europe uputi saborskim zastupicima na ratifikaciju – da Istanbulska konvencija neće dirati hrvatski školski i pravosudni sustav, neke vrijednosti „jednog dijela hrvatskog društva“ te da Konvencija „ne zahtijeva promjenu ustavne definicije braka“, odnosno da „nema pravne obaveze za priznanje trećeg/neutralnog spola“, itsl. Istanbulska konvencija je jasan dokument iz kojeg je također razvidno da nasilje nad ženama i nasilje nad njom u braku najvećim dijelom proizlazi iz tretmana žene kao drugotne, manje važne od muškarca, griješne Evine kćeri i njezine podređene uloge u izrazito patrijarhalnoj i vjerničkoj obitelji. E, toga više ne bi smjelo biti, baš kao ni rodne diskriminacije bilo kojeg pripadnika manjinske LGBTQI zajednice. A to je trn u oku Crkvi i zato je protiv civilizacijskog napretka društva, protiv sekularizma i protiv svakog oblika slobode.

Nakon što je vlada jednoglasno prihvatila Prijedlog zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije i poslala ga u daljnji saborski postupak – bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi se proveli neki Lovro Kušćević, Tomo Medved ili Nada Murganić da su se poslušali svoj katolički „zov savjesti“, pa glasali protiv – premijer Plenković je praktično ismijao klerikalno-desničarsko obmanjivanje javnosti navodnom milijardom kuna financijskih obaveza što će ih država slijedom Konvencije biti dužna usmjeriti lijevo-liberalnim, feminističkim i inim udrugama/institucijama za borbu za ravnopravnost žena.

Iskoraci sekularne Europe

„RH ima nacionalni program koji smo usvojili prošle jeseni za sprječavanje nasilja, alocirano je 70 milijuna kuna u proračunu za ovu godinu, a dio novca predviđen je za provedbu ove konvencije“, kazao je. „Bit ovog dokumenta je sprječavanje nasilja nad ženama i njihova učinkovita zaštita. Ukupan broj ubojstava u razdoblju 2013.-2017. godine bio je 195 osoba, od kojih je ubijena 91 žena. Šezdeset tri žene ubile su bliske osobe, a ostale intimni partneri. To je bit, to je problem i to je fenomen kojim se moramo baviti i kao vlada i kao političke stranke koje smo na vlasti u Hrvatskoj i zbog toga ova Konvencija treba biti potvrđena u Hrvatskom saboru i ona mora ojačati naše nacionalne mehanizme za suzbijanje ovog negativnog fenomena.“ Katolička crkva i razvedena mreža njezinih istomišljeničkih, laičkih udruga i medija tjera mak na konac upornim oponiranjem Plenkoviću i njegovoj vladi te svakom pokušaju civilizacijskih iskoraka, koje čini razvijen svijet sekularne Europe. Ali i neposredno susjedstvo, npr. Slovenija, Srbija, BiH i Crna Gora, koji su već prihvatili taj dokument Vijeća Europe.

„Nekad se za ideale, stavove i uvjerenja borilo, čak i ginulo, ako ne do Lepoglave ili Gradiške, tada barem do izbacivanja iz kruga visokog utjecaja, iz povlaštenog društva gdje se uživaju privilegije i osjeća se uglavnom komforno“, komentirao je Nino Đula u Jutarnjem listu. „Postoje različiti primjeri žrtvovanja za uvjerenja: nekima, poput Vlade Gotovca, Marka Veselice i drugih časnih boraca, i danas ljudi s osjećajem poštovanja dođu na grob, tamo ostave cvijet i nakon toga se osjećaju dobro, toplo i ispunjeno. Danas je, međutim, dosegnut ili, bolje reći, srozan standard toliko da se za tobožnja uvjerenja u politici po novome dovoljno zauzimati do krajnje konzekvence – protestnog glasovanja na sjednici nekakvog predsjedništva nekakve stranke. Davno heroji, danas uvrijeđene gospođe.

HDZ-ova šestorka protiv Istanbulske konvencije tugaljiva je slika razine intelektualne upornosti, građanske hrabrosti, političke ideje i društvene odgovornosti. To je smiješan, a u određenom smislu čak politički tragičan trenutak za Hrvatsku. (…) U nas si danas heroj desnice već ako svakih mjesec-dva staviš neki status na Facebook ili bez pogreške izgovoriš unaprijed pripremljenu, pažljivo odmjerenu, najstrože kontroliranu rečenicu kojom se navodno strašno rezolutno i beskompromisno stavljaš na jednu od ove dvije uvijek iste, a najbolje obje strane – na stranu ratnih veterana i/ili praktičnih vjernika. Ne moraš ti biti zaista za njih, niti oni trebaju osjetiti da si doista nešto za njih riskirao ili riješio, samo ti valja pravilno i inteligentno lavirati tim prostorom i prilično si siguran da, bez puno ulaganja, možeš postati i junak i disident a da ustvari, pravo reći, nisi ništa od toga.

To je priča o ‘junacima Istanbulske ulice’, slijepog puteljka na koji su, prema istom, lijenom obrascu kao i svaki put do sada, ušetali neki političari, i dalje očito djelomično uspješni u tome da (ipak sve manji) dio građana uvjere kako su teme za koje se, kao, oni svjetonazorski zauzimaju, stvarni, dubinski razlozi njihova buntovništva i oponiranja. No prema obrascima njihova djelovanja i po stažu njihova opstanka u vrhovima politika s kojima se tobože uglavnom ne slažu, po tom kontinuitetu njihova preživljavanja i napredovanja, vidi se kako su stajališta i brige branitelja, vjernika ili bilo koje grupacije poštenih i vrijednih građana za njih zapravo trećerazredna stvar. Ono što i sada muči HDZ-ovu političku gerilu, kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, nije ni to hoće li se mlatiti žene niti hoće li muška djeca hodati u rozim majicama. Njima je to samo još jedna, tko zna koja prilika da drmaju državni orah funkcija, poslova, utjecaja i novca ne bi li s njega palo što više za njih.

Budimo realni, briga njih za rodnu ideologiju, ono što je njih oduvijek zaokupljalo zapravo je – „robna ideologija.“

conv-istanb-en

Foto: Council of Europe

Na tom se tragu razmišljanja vrlo ironično, otvoreno i bez popusta protivnicima Konvencije obrušio u HTV-ovoj „Temi dana“ potpredsjednik Hrvatskog sabora i zastupnik talijanske manjine Furio Radin. „Pojašnjavajuća izjava uz Konvenciju je istinita“, istaknuo je, „rodna ideologija je nešto čega nema u Istanbulskoj konvenciji. Rodne ideologije nema, a zapravo je ima. Nju su izmislile udruge koje žele mumificirati sadašnje odnose u obitelji – neravnopravnost, stereotipe i predrasude prema ženama koje onda i rezultiraju nasiljem. Najveća vrijednost usvajanja Istanbulske konvencije jest to što pokazuje da u Hrvatskoj razumni politički lideri istinom mogu postići konsenzus i kompromis. Nije mi jasno zašto desničari bildaju mišiće kad je Hrvatska sličnu UN-ovu konvenciju usvojila još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a u nekoliko se zakona RH spominje pojam roda.“

„Sram me zvati se muškarcem u Hrvatskoj“, kritički je na našem portalu Tačno.netu reagirao kolumnist, poznati splitski pjesnik i društveni aktivist Ivo Anić, komentirajući žestoku klerikalno-konzervativnu histeriju protiv najavljene ratifikacije u Hrvatskom saboru Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tzv. Istanbulske konvencije. „I što treba? Da se pretvorimo svi u vas? Da uzmemo molitvenike i stanemo u vaš tor vaše molitvene zajednice? I da okrenemo glavu prema onom za što nemamo kao muškarci pravo da okrenemo glavu? Sram me vas muškaraca u ovoj zemlji. Sram me što šutite, sram me što podržavate, ne razumijete, ne trudite se niti shvatiti o čemu je ovdje riječ. Sram me što su toliki životi naših žena ugroženi, dok ih se tuče, vrijeđa i ponižava, dok čiste, peru, slažu police neplaćene i obespravljene, sram me dok rade prekovremeno, nedjeljom, praznikom, blagdanom, sram me dok u ovoj zemlji postoje muškarci kojima je to ili smiješno ili ih nije briga ili ono najgore, koji to sve i rade. Sram vas bilo sve. Do jednog.“

Mnoge je sram toga na kakve je niske grane spala Hrvatska – na valu legalizirane 1990-ih godina eutanazije sekularne države i programirane klerikalizacije društva – kad u ime tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i demokracije svjetonazorskog jednoumlja dopušta dosad još neviđenu na balkanskom kifliću patrijarhalnu intifadu. Kult kršćanske dogme o „griješnoj Evi i njezinim griješnim kćerima“ s katastrofalnim povijesnim konzekvencijama te vjerske obmane kontra izmišljenoj društvenoj pogubnosti izmišljene tzv. rodne ideologije. Da nije besmisleno, bilo bi maloumno. Nažalost, Hrvatska nije cijepljena protiv besmisla i maloumnosti ne samo u javnom diskursu nego i u dnevnoj praksi.

Liječenje svjetonazorskih kompleksa

Legitiman je konzervativan svjetonazor dijela javnosti, što reprezentira i zauzetost Katoličke crkve, dijela njezinog stada, desnog političkog spektra te istomišljeničkih medija konkurentskom participacijom svojih spoznaja, vjerovanja i ideja u sekularnom društvu, ali nije legitimno ni civilizacijski zrelo silom preparirati ustavno determiniranu sekularnu Hrvatsku etničkih, (ne)vjerskih, svjetonazorskih, ideoloških, rodnih i kakvih sve ne razlika u samoneodrživu zajednicu tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Pluralna smo, višenacionalna, multikonfesionalna i na sto drugih načina multi zemlja u kojoj je Ustavom zajamčena građanima njihova i jednodimenzionalna i multi svijest i o sebi, i o svojim odnosima s drugima u zajednici i o svijetu oko sebe. Nikom nije dopušteno liječiti vlastite ili skupne svjetonazorske/vjerske komplekse atakiranjem na ljudska prava i slobode onih oko sebe, koji drukčije misle, osjećaju i žele živjeti.

Samo je u nezbrojenoj zemlji bez gazde pri zdravoj pameti, kakvom se RH dokazuje od tzv. osamostaljenja (sic), moguće – navodno u ime zaštite tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti - pokretati križarske ratove protiv stečevina civiliziranog svijeta, među kojima bi ljudska prava i slobode imale biti nedodirljiva svetinja. Tzv. Crkva u Hrvata ovih se dana izravno i angažiranjem svoje razgranate, solidno financirane laičke infrastrukture ničim pametnijim ne bavi, nego raspirivanjem masovne histerije u javnosti protiv ratificiranja Istanbulske konvencije. Brutalna klerikalno-patrijarhalna intifada članak je više u istoj trakavici tzv. konzervativne kontrarevolucije, kojom se kani anulirati sekularnost te utemeljiti svjetonazorski jednoumno katoličko društvo u kojem će vjerska dogma biti kriterij pokornosti autoritetu, društvene podobnosti i okvir ljudske slobode. U toj su trakavici već viđene akcije i isti likovi što sada jurišaju protiv ratifikacije dokumenta Vijeća Europe, prijete paklom neukima, manipuliraju, lažu…

Što reče netko ovih dana, najzagriženiji oponenti tzv. rodne ideologije su klerici i oni među vjernicima koji svoje kćeri zovu – sine. I oni kojima je brat vredniji od sestre. Ni jedan katolički „pastir“, od rimskog biskupa do zadnjeg seoskog župnika, ni u bunilu neće se obratiti stadu sa „sestre i braćo“, samo s „braćo i sestre“… Među katoličkim svećenicima – valjda ne zauvijek, zaboga? – nema ni jedne žene. Među 12 apostola na Posljednjoj večeri također nema ni jedne žene. Službeno je nema. Tako djeca uče i na satovima školskog vjeronauka. Međutim, po nekim teorijama zavjere (npr. Dan Brown, američki pisac ekraniziranog bestselera „Da Vincijev kod“), homoseksualac Leonardo da Vinci podvalio je Crkvi ženu, Mariju Magdalenu – s licem svog ljubavnika Salaija (kao na „Mona Lisi“) – muralom „Posljednja večera“ (1495.-1498.) na zidu samostana Maria della Grazie u Milanu. Podvala iz čiste pakosti, jer drugotan po crkvenom nauku Da Vinci nije mogao podnijeti kršćanski progon drugotnih i žena i muškaraca u dominantnom kršćansko-inkvizicijskom srednjovjekovnom društvu?

Za stolom na posljednjoj večeri uoči izdaje, uhićenja, osude i navodnog raspeća (za koje nema povijesnih dokaza kao ni za teoriju o tajnom Isusovom odlasku s Marijom Magdalenom i njihovom djecom u južnu Francusku, gdje se i danas njeguje taj kult), Isusu zdesna, tvrdi Crkva, sjedi mlađahni apostol Ivan (Krstitelj). Njegovo se žensko lice objašnjava srednjovjekovnom slikarskom manirom prikazivanja mladosti nekog lika. Crkva ne priznaje tumačenja da je na „Posljednjoj večeri“ Marija Magdalena, a ne apostol Ivan zdesna Isusu Kristu. Biblijski priznato naučavanje kršćanskih crkava ima osobit odnos prema ženskom pitanju, ali redovito na štetu žene. Ne samo kad je posrijedi Marija Magdalena, koja je Isusu bila osobito prirasla srcu, a Crkva se još u ranoj fazi pobrinula evanđeoski očistiti/sakriti neke škakljivije („Isus je ljubio Mariju u usta“, itsl.) pojedinosti njihovog prirodnog žensko-muškog odnosa, koji je možda bio i formalan brak. Jer, Židovi njegove/njezine dobi tada su uglavnom bili u bračnoj vezi te imali djecu.

Među Isusovim najbližim suradnicima u buntovničkom stožeru kojim je rušio službeni rimski politeizam i Herodovu državnu vlast, pa zato dospio pred Poncija Pilata, nije bilo drugih žena osim – po nekim apokrifnim evanđeljima i tzv. teorijama zavjere – intimne mu družice Marije iz Magdale (Magdalene). U Novom zavjetu se može naći dijelova evanđelja iz kojih se dade zaključiti da je kršćanski Mesija imao ne samo ambivalentna stajališta o ženskom rodu nego i o obitelji. U svoju je sljedbu pozivao samo muškarce, nagovarao ih da ostave obitelji (žene i djecu) i pođu za njim, a kad su mu jednom prigodom došle majka i sestra vidjeti ga nakon dugo vremena, nije ih želio primiti, rekavši da su mu sljedbenici i narod, koji sluša njegovo propovijedanje vjere u jednog boga – majka i sestre. Žena nikad u kršćanstvu nije imala mjesto kakvo joj prirodno pripada, nego od biblijske bajke o stvaranju prvih ljudi i izgonu iz raja do danas trpi svjetonazorski i čak fizički progon. Istanbulska konvencija smjera civiliziranom mentalitetu koji se trsi ukinuti povijesnu nepravdu, a Crkva se opire.

U sjeni ofenzive protiv izmišljene tzv. rodne ideologije u Konvenciji, koja – ideologija (sic) – nema blage veze sa suštinom/smislom dokumente: zaštitom žena od nasilja, ista je ona zloća klerikalno-konzervativnog pokreta što je banula u javnost zahtjevima za zakonskim progonom i društvenom ekskomunikacijom „griješne Evine kćeri“ koja želi samostalno raspolagati svojim tijelom (sloboda pobačaja) ili zatražiti državnu zaštitu od divljaka što ubija boga u njoj kad mu se sprdne… Famom o tzv. rodnoj ideologiji kao virusu ebole za poželjno (?) hrvatsko društvo tzv. tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, koje više ni papa Franjo ne vidi u tom uškopljenom stereotipu, traži se progon žena u muškom tijelu i muškaraca u ženskom. Neprirodno je tom tipu progonitelja da se netko rođen muškog spola može osjećati osobom ženskog roda, ili žena muškarcem i voljeti drugu ženu, koja pak ne preferira muškarce, nego žene kao muškarce, itsl. Spol i rod u LGBTQI zajednici – a to su nam sugrađani, rođaci, porezni obveznici, političari, katolički i ini vjernici, ateisti… – nemaju pejorativno značenje kao u protukonvencijskom manifestu tzv. vjersko-konzervativne intifade niti u zakonima i javnom životu civiliziranih zemalja. I tako treba biti. Predrasude i stereotipi su znakovi dogme, a ne gorivo kreativne sumnje i kritičkog mišljenja koji vuku naprijed.

Tko (ne) smije u saunu

„Tko sam ja da im sudim“, kazao je papa Franjo i pobrao globalne simpatije, ali očito ne i vođa svog stada u RH te konzervativaca unutar Rimske kurije, koje jednog po jednog miče s utjecajnijih mjesta. Pa i u RH, tzv. prirodnom smjenom. Doduše, još nije s Krka, iz Šibenika i Gospića došao do vrha, ali, poživi li ga Bog… Pedesetak zemalja je prihvatilo Istanbulsku konvenciju i neupitno stalo na stranu zaštite žena od sile i muške nepravde. Time i protiv esencijalno izrabljivačke, nehumane, ne samo vjerske dogme o „tradicionalnoj“ podjeli žensko-muških uloga u obitelji i društvu: otac je pater familias, prvi i najvažniji, a poslušna žena rađa djecu, kuha, sprema i bespogovorno ugađa mužu u njegovim zahtjevima. Ako ne, batina je iz raja izrasla.

Teško je reći je li tragičnije to što su vođe tzv. vjersko-konzervativne intifade protiv dokumenta Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja gotovo odreda bogobojazni (sic) muškarci – svi svećenici bez iznimke; laičke glave obitelji, redovito s punom kućom ženske djece, suprugom, bakama… – ili pak to da iza njih, pod proturodnim barjacima   kuljaju cijele legije žena. Nesolidarne, podržavaju muškarce u korist vlastite rodne štete. One su, pojednostavljeno prema javnoj tv-bojazni Željke Markić, protiv toga da rodna demokracija pripusti ženu s klatnom među nogama u saunu u kojoj se znoje žene s breskvicom na istom mjestu. Preuzetno? Itekako. No, nekima od tih što se preznojavaju s breskvicom u međunožju, jamačno, ruku na srce, ne bi baš bilo mrsko stisnuti se uz nezvanog s klatnom na istom mjestu. I obratno. Da ne znaju kako su – istog roda. Koji samo malo drukčije izgleda.

bozo-telegram_fb2-840x530

Foto: Telegram

Jednom Boži Vreći, međutim, ne bi ni u ludilu palo na um banuti u saunu u kojoj se preznojava Željka Markić ili neka joj istomišljenica iz molitvenih skupina, koje pred bolničkim ginekologijama plaše trudnice, odlučne legalno pobaciti u medicinski kontroliranim uvjetima. Što im država zakonski jamči, ali i nezakonski onemogućuje licemjernim masovnim alibijem o „prizivu savjesti“ u bolnici; ne kod istog liječnika u fušu. Javna je tajna, za 3000 ili i kusur kuna više. U kešovini i na ruke. Premijer Andrej Plenković – kojeg naoružani zaštitari moraju čuvati od stranačkih, crkvenih i kakvih sve ne proturodnih fanatika – ne bi ni slučajno kročio u saunu u kojoj se znoji premijer Srbije Ana Brnabić, Hrvatica iz Baške na otoku Krku.

Vjerojatnost je jedan prema beskonačno mogućnost sa saunom, kojom Željka Markić plaši neupućen puk, a aktualna tv reklama sa skijašem koji upada u ženski WC, jer su s natpisa ŽENSKI na vratima otpala prva tri slova – čisti je štos. Možda baš na račun opsjednutih tzv. rodnom ideologijom, koji su digli veću dreku oko ratifikacije Istanbulske konvencije, nego da se srušila zagrebačka prvostolnica. A ide im to s rodnom fatamorganom. Sinkronizirano i vrlo bučno, ali buka, objede, prijetnje, laži i zloba nikad nisu imali osobitu prođu. Neće ni sada.

Otkako je premijer prije desetak dana iznenada najavio skoru ratifikaciju Konvencije – što bi se imalo dogoditi polovicom travnja – lavina je zatutnjala. Šaka, kako netko reče u medijima, HDZ-ovih gubitnika, ljudi na koje Andrej Plenković otpočetka nije računao (Milijan Brkić nadimkom Vaso, Milan Kovač, Darko Milinović…), na koje pak više ne računa (Davor Ivo Stier, Ivana Maletić…) i na koje neće računati ni ubuduće (Božidar Kalmeta, Stevo Culej, Drago Krpina i neki potkapacitirani lokalci) obrušila se na svog šefa, tražeći unutarstranački referendum o (ne)ratifikaciji dokumenta, jer „naši birači i hrvatski narod to traže“. Zanimljivo je kako se i Crkva, i šira družina Željke Markić i desno krilo HDZ-a ne prestaju pozivati na hrvatski narod. U svakoj prilici i bez obzira o čemu govore. A taj je hrvatski narod heterogena i multiinteresna zajednica koju, dakako, nitko nije pitao/anketirao o tome što misli o njihovom diskursu.

Premijer zasad odmahuje rukom. Ima jednoglasnu potporu u vladi i uvjerljivu većinu u stranci, među važnijim koalicijskim partnerima (HNS, manjinci), ali i u najvećem dijelu saborske oporbe, pa ratifikacija ne bi smjela biti upitna. Sjednica Predsjedništva HDZ-a u utorak navečer završila je uvjerljivo u Plenkovićevu korist: 19 članova je bilo za ratifikaciju Istanbulske konvencije, a rečena šaka gubitnika, njih šestero – protiv.

„Da je ovim umjereno pobunjenim političarima više do vjere, a manje do interesa, možda bi barem bili ustrajni na potenciranju, ishođenju unutarstranačkog referenduma ili bi zakuhali nešto malo veću gnjavažu Plenkoviću, Jandrokoviću i ekipi, ne daj Bože zavezali se lancima (kao Darko Milinović onomad u Gospiću, gdje je prosvjedovao protiv suđenja ratnom zločincu Mirku Norcu i družini, op. a.), ako je to i dalje u modi, a da ne govorimo izašli iz stranke ili dali ostavke na neke dobre funkcije unutar te nenarodne vlasti, recimo na lijepu poziciju potpredsjednika Sabora“, ironizira Nino Đula licemjerje šestero članova Predsjedništva HDZ-a. „Možda bi, da su se željeli samo još malo jače izložiti, bili nagovorili i svoju najviše pozicioniranu političku pokroviteljicu, predsjednicu Republike, da i ona nešto žestoko progovori kontra Istanbulske konvencije, onako kako ona ponekad zna, a ne da šuti, čeka i odmjerava trenutak kada će, opet nekom pitijskom formulacijom, pokušati na svaki način zaštititi i svoj status odgovorne euroatlantske činovnice i svoj mukotrpno stečeni položaj predvodnice razočaranog dijela HDZ-ova biračkog korpusa.

Takvi ‘junaci’ danas tobože predvode konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj, što bi za svakog građanina koji je istinski zainteresiran da vrijednosti na kojima počivaju konzervativni pokreti uspiju u društvu trebao biti veliki znak za uzbunu. Ne, od Sabora do Stambola ne vodi se ovih dana bitka za opstanak Hrvatske i njenih tradicionalnih vrednota. Jednostavno: nije vrijeme i nije prioritet. U tijeku su razna kadroviranja i stalno izlaze neki novi natječaji: treba biti strašno koncentriran i na oprezu, ne bi bilo dobro da promakne kakva dobra pozicija u upravama državnih firmi ili, ne daj Bože, kakav lijep poslovni prostor u Zagrebu.“

SDP-u se živo fućka za nasilje?

Kad bi SDP bio protiv ratifikacije navodno zato što će ju pratiti HDZ-ova kompromisna tzv. interpretativna izjava, što je gromoglasno najavio, pa za dva dana odustao, bila bi to veća sablazan u režiji socijaldemokrata od rezultata njihova upravljanja zemljom u razdoblju 2012.-2015., s učinkom – uništa. Ma što pisalo u izjavi koja, realno, nema imati promil međunarodne validnosti i provedbene korekcije Istanbilske konvencije, to SDP-u ne može biti argument za adaktiranje zaštite žena od nasilja. Tim više, jer je vlada Zorana Milanovića tri godine imala na stolu taj iznimno važan dokument i nije ga ratificirala budući da se ministrica Milanka Opačić prepala „povećanih troškova“. U tom nečasnom poslu, SDP se kompromitira kao politička opcija kojoj se živo fućka za nasilje nad ženama i druge krucijalne probleme ove trknute države, jer su laktaški manevri u borbi za vlast raison d’être te politike. Pa makar s crnim vragom, i makar s Crkvom i radikalnom desnicom u HDZ-u i izvan njega. Tako se ne demonstrira socijaldemokratska vjerodostojnost niti osvajaju simpatije birača.

Indikativno ili ne, na Plenkovićevu se stranu svrstao i notorni Branimir Glavaš, jedini saborski zastupnik i šef demoliranog HDSSB-a, koji je prozborio odlučno, europski i sekularno: „Podržat ćemo Konvenciju bez ikakvih uvjeta, odnosno bez obzira hoće li postojati neka popratna interpretativna izjava ili ne. Hrvatska je sekularna država i HDSSB želi da i u budućnosti ostane sekularna država. Jasna, precizna i nedvojbena odvojenost crkve od države je regulirana Ustavom. Zalažemo se da te vrijednosti ostanu trajno zabilježene u hrvatskom Ustavu te da se hrvatski građani i pojedine institucije pridržavaju te ustavne odredbe.“ Jasno i ispravno. Muljanja s tzv. rodnom ideologijom i plašenje ljudi degeneracijom školskog i pravosudnog sustava, vjerskih uvjerenja, itsl. baucima ostavio je za privatnu zabavu svjetonazorskim marginalcima. Koji namjerno krivotvore i guraju fokus Konvencije s nasilja nad ženama na ideološku i financijsku opasnost/zloporabu.

Znakovito je kakvim ćorcima protiv dokumenta Vijeća Europe raspolažu prvaci tzv. vjersko-patrijarhalne intifade. Saborski zastupnik Hrvoje Zekanović, za kojeg nitko živ ne bi znao da HDZ nije uzeo njegov marginalni Hrast na svoju izbornu listu, prijeti referendumom à la onaj o ustavnoj definiciji braka. Za to, naravno, nema vremena. U „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska, Zekanović je kazao voditelju Petru Štefaniću da bi protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije istog trena bili „za“ kad bi se u njoj samo pojam rod zamijenilo pojmom spol. „Nemamo ništa protiv suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“, tvrdi. „Dapače, njihovu zaštitu treba maksimalno pooštriti. Ali, zaštita je već sadržana u hrvatskim zakonima, pa Konvencija nije ni potrebna.“ Smotao se, međutim, kad ga je Štefanić izravno pitao što ima protiv toga da se muškarac osjeća ženom i obratno, ako time nikog ne ugrožava: „U čemu je problem, ja ga ne vidim?“

Zekanović-fotografija-uz-priopćenje-415x260

Foto: HRAST

Uostalom, što je briga Zekanovića, Željku Markić, crkvene „pastire“ i takve tko će se rodno – bez obzira na spol koji joj/mu je priroda odredila rođenjem – osjećati ženom ili muškarcem!? To je osobna stvar pojedinca, a zrelo, cilivizirano, sekularno, slobodno i rodno osviješteno, neopterećeno društvo je dužno poštovati i zaštititi tu privatnost. Nikakvi biskupi nisu pozvani, kao ni udruge samozvanih „čuvara“ tzv. tradicionalnih nacionalnih vrijednosti, oktroirati ljudima tko su, što su, u što moraju vjerovati, kako se ponašati i s kim živjeti. Rodno „neobičnih“ iksti je broj među građanima: katolicima, inovjercima, ateistima, agnosticima… To je normalna stvar. Ako ima takvih, a ima ih posvuda po svijetu, ne samo u RH. Bilo ih je među ljudima, životinjama i biljkama otkad je živih bića na planetu i bit će ih do kraja svijeta. Vjernici bi prvi morali pojmiti da je Bog želio da ih bude, pa to tolerirati; ne paliti inkvizicijske lomače i za njih i za „različite“ i za sve koji staju na njihovu stranu, na stranu temeljnih prava i sloboda.

Agresivna tzv. vjersko-patrijarhalna intifada militantno tutnji gotovo svim crkvama u RH, gdje svećenici – valjda ne samoinicijativno i stihijski, nakon izravnog očitovanja Hrvatske biskupske konferencije protiv ratifikacije – propovijedaju o pogubnosti tzv. rodne ideologije i neprihvatljivosti dokumenta Vijeća Europe za „katolike i hrvatski narod“. S mise u bazilici Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu najavljen je za subotu 24. ožujka prosvjed protiv ratifikacije Konvencije: od HDZ-ove središnjice na na Trgu žrtava fašizma do Markovog trga između Banskih dvora i Hrvatskog sabora. Vođe vjersko-konzervativnog ataka na sekularnu državu koriste svaku medijsku i inu priliku u javnom prostoru za žestoku  promidžbu svojih anatema rodne degeneracije samog bića hrvatskog naroda.

To djeluje osobnito degutantno ne samo u svim emisijama religijskih programa HRT-a, koje se odjednom, napadno i krajnje pristrano, iz dana u dan bave Konvencijom nego i u tzv. svjetovnim formatima poput „Dobrog jutra, Hrvatska“ (HTV-1), pregleda stranih medija „Skener“, gdje deklarirana desničarka Karolina Vidović-Krišto, inače prijateljica/istomišljenica kontroverzne američke komunikologinje Judith A. Reisman, daje oduška svojim svjetonazorski, ideološki i protusrpski isključivim stajalištima. A voditelji se smješkaju ili dopunjuju, i zaoštravaju neke njezine tvrdnje. To ne ide na čast tzv. javnoj medijskoj kući, koju građani RH prisilno financiraju s oko 1,3 milijarde kuna na godinu. I koja je odgovorna parlamentu za to da bude političko-ideološki nepristrana i sekularna u svojim programima. Zašto nije?

Uza svu frku i prašinu u javnom prostoru, Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji bit će ratificirana i u Bijednoj Našoj. Iako premijer Plenković štošta znade izvrnuti i zaboraviti, neće si dopustiti obmanu u odnosu na obećanje Bruxellesu. Tragično je u cijeloj storiji o neospornom – prijekoj potrebi zaštite žena od nasilja – da ni ratifikacija Istanbulske konvencije u ovakvoj državi, s ovakvim vlastima, s ovakvim „pastirima“ i ovakvim njihovim stadom neće ništa bitno promijeniti. Ženama neće biti bitno bolje.

Niti će muškarčine manje ubijati boga u svojim družicama niti će sudovi biti savjesniji zato što ih na to, eto, obvezuje i dokument Vijeća Europe. Takvi smo kakvi smo. A takvi smo da Županijski sud u Zagrebu ovih dana nepravomoćno odreže izvjesnom Zagrepčaninu D.Ž.-u najblažu kaznu, četiri godine zatvora za četiri silovanja, jedan pokušaj silovanja, cipelarenje, gušenje, dva protupravna oduzimanja slobode te nametljivo ponašanje prema bivšoj djevojci. Olakotne okolnosti: bio je mlad, ispričao se, kaje se… i tako ti klišeji.

Kakofonija poremećenih vrijednosti

Dijalog među pobornicima i protivnicima Istanbulske konvencije ne postoji niti je moguć, iako se na tu potrebu, ali s figom u džepu, gotovo beziznimno pozivaju svi akteri spora. Svjetonazorske, ideološke, (ne)vjerske, etničke, itsl. podjele, naslijeđene i novostečene netrpeljivosti, čak mržnje, toliko su duboke i zarazne da se urođeno nesložni Hrvati ne mogu dogovoriti ni o čemu bitnom za svoju povoljniju poziciju u civiliziranoj europskoj zajednici. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, svjestan valjda pogubnosti nacionalne ratifikacijske svađe, apelirao je u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, jamačno uzalud: „Jako smo podijeljeno društvo, nemojmo se još više međusobno suprotstavljati zbog ratifikacije Istanbulske konvencije“. Palac gore tom dokumentu Vijeća Europe okrenuli su – bez hrvatske inačice užasavanja izmišljenom tzv. rodnom ideologijom – rekosno, prva Turska (2012.), najkatoličkije zemlje poput Francuske, Španjolske, Portugala i Poljske, ali i respektabilne države Belgija, Austrija, Finska, Danska, Nizozemska, Portugal, San Marino, Švedska, Norveška, Rumunjska…

Hrvatska bi vjersko-političko-konzervativna intifada čak i referendumom oktroirala to da se RH ugleda na Slovačku, Mađarsku ili Bugarsku, kojima je zaštita žena od nasilja zadnja rupa na svirali, pa ne žele ratificirati Istanbulsku konvenciju? Katolički kler i samozvani vođe vjersko-konzervativne javnosti s jedne strane barikade, a s druge branitelji civilizacijskih stečevina, trendova sekularnog društva, manjinskih i inih ljudskih prava i sloboda pucaju iz najtežih oružja ne bi li smlavili protivnika. S jedne strane Bog i Hrvati, a s druge antidogmatizam, kreativna sumnja i kritičnost. U kakofoniji poremećenih moralnih i društvenih normi te agresivne reanimacije negativnih epizoda prošlosti, izmišljene nacionalne mitologije i svekolikog rastrojstva, ideologija patrijarhata i svjetonazorskog jednoumlja silom se gura kao baština tradicionalnih nacionalnih vrijednost nasuprot „nenaravnoj“ tzv. rodnoj ideologiji, od koje vjersko-konzervativno-jednoumna svijest zazire više nego od Nečastivog. A nema ama baš nikakvog razloga.

Međunarodni je nadzornik GREVIO već u prvim izvješćima o provedbi Istanbulske konvencije u zemljama gdje je ratificirana obznanio da nikakva „otrovna“ ideologija nije kontaminirala ni školstvo, ni pravosuđe niti javni život, ali jest znatno pridonijela sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To jest pozitivan rezultat, iako još nedovoljan. Zapravo, teško je reći hoće li ikad i biti dovoljan, ali će nedvojbeno uvijek biti bolji od – što reče Furio Radin – mumificiranog položaja žene u također mumificiranom patrijarhalnom društvu, s Crkvom na stražarskom tornju.

Marijan Vogrinec
Autor 24.3.2018. u 00:30