Ustavni sud o ćirilici – ni vrit ni mimo

Ladislav Babić
Autor/ica 14.8.2014. u 09:43

Izdvajamo

  • Kad licemjerni suci Ustavnog suda RH u svojoj odluci trućaju o „najsvjetlijim civilizacijskim tekovinama čovječanstva“ (članak 13) – kako nazivaju individualno "pravo na slobodu" služenja svojim jezikom i pismom – onda to nije nego licemjerno pokrivanje vlastite pravne nesposobnosti, humanitarnog defekta i nacionalističke zagriženosti (koje nisu ni svijesni) najobičnijom demagogijom.

Povezani članci

Ustavni sud o ćirilici – ni vrit ni mimo

FOTO: Vlado Kos / CROPIX

Kakva država, takav i njegov najviši pravni organ.

Piše: Ladislav Babić

Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokratskog centra i saborska zastupnica, ponekad – od prilike do prilike – stvarni ili umišljeni faktor političkog odlučivanja u RH, ovaj put se u statusu ovog poslijednjeg, promptno obratila javnosti priopćenjem povodom odluke Ustavnog suda RH protiv održavanja referenduma o ćirilici. Pa u podnaslovu tako „važnog“ saopćenje trenutno podjednako „važne“ osobe u političkom životu zemlje – koje Večernji list prenosi u cjelosti – stoji:

„Ustavni sud RH svojom je odlukom otvorio prostor za jedino politički razumno i prihvatljivo rješenje uvođenja dvojezičnosti

Cijelo priopćenje vrvi nepoznavanjem razlike između dvojezičnosti (o kojoj nema ni govora jer su hrvatski i srpski jezik samo varijante zajedničkog policentričnog srpskohrvatskog jezika) i dvopismenosti – pisanim načinom izražavanja (latinicom ili ćirilicom) tog jezika. Tako se još jedan, samosvjesni u svojoj nedovoljnoj obrazovanosti, hrvatski politički faktor, pridružio komentiranju odluke Ustavnog suda, koji u njoj – kakva je, takva je – ipak dovoljno mudro razlikuje ono što su našoj Vesni „španska sela“. O komentarima čitatelja koji po časopisima i forumima listom ponavljaju njen manjak u obrazovanju, ne treba trošiti riječi.

            Promotrimo neke aspekte odluke Ustavnog suda. Prema Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“,

„Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje se u skladu s odredbama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima:

1. kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na području općine ili grada čine većinu stanovnika, u skladu s Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,… „ (članak 4)

Ustavni zakon na koji se poziva spomenuti zakon, daklem je samim time – ne samo stoga što se radi o Ustavnom zakonu – nadređen „Zakonu o uporabi jezika…“, međutim u svom članku 12 (alineja 1), kaže:

„(1) Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.“

Očito su dva zakona, u dobroj maniri nesposobne hrvatske državne administracije, u suprotnosti glede kriterija davanja prava nacionalnim manjinama na javnu upotrebu vlastitog pisma i jezika. Aktualna vlada pokušala je u Vukovaru, temeljem Ustavnog zakona, ostvariti spomenuta prava, čemu se nasilno suprotstavio samoimenovani ultranacionalistički “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara”, te ona do dan danas nisu ostvarena. Demonstrirajući na taj način nesposobnost hrvatske Vlade da praktično realizira zakone svoje države i nesposobnost Ustavnog suda iste da pravovremeno uvidi razilaženje između dva spomenuta zakona, te na vrijeme reagira. Sve su to iskoristili „stožeraši“ u namjeri da raspišu referendum s područjem valjanosti njegovih odluka na cijeloj teritoriji države, a s pitanjem koje uvažava kriterije podređenog zakona Ustavnom zakonu. Daklem, tražili su najmanje polovičnu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina, za primjenu prava javne upotrebe vlastitog jezika i pisma. Ustavni sud je namjeru raspisivanja referenduma osujetio, i time – tako bar listom tumače hrvatski političari – donio mudru odluku. No, ludome je mudro kada njega proglasite mudrim, što samo svjedoči o ludosti obojice.

            Ustavni sud je svojom odlukom na rok od godinu dana suspendirao zakon vlastite zemlje, de facto idući na ruku „stožerašima“, što je njima premalo pa se prijete podnošenjem žalbe Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strassbourgu! Odluka se temelji na članku 6 podređenog zakona, koji dozvoljava izuzetke od pravila, istovremeno se pozivajući na njemu nadređeni zakon:

„Gradsko vijeće Grada Vukovara dužno u roku od jedne godine od dana objave ove odluke… urediti, za cijelo područje odnosno za pojedini dio ili pojedine dijelove područja Grada Vukovara, individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu svoga jezika i pisma te javnopravne obveze tijela državne i javne vlasti između onih navedenih u Zakonu o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina… za koje smatra da odgovaraju životnim činjenicama i faktičnim okolnostima u Gradu Vukovaru, u opsegu koji ne ugrožava samu bit tih prava, a istodobno uvažava potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara.“

Tako su, prema Ustavnom sudu RH, sačuvane ovce (privid zakonitosti u navodno pravnoj državi) i vukovi („stožeraši“) siti – što oni najavom svoje tužbe protiv te odluke jasno demantiraju. Čini se ipak kako je odluku suda prejudicirao – prije pravnih, civilizacijskih i humanih faktora – zort iliti strah od sile koju su već svojim postupcima u Vukovaru demonstrirali „stožeraši“. Jer, sila ni boga ne moli, a ponajmanje Ustavni sud! Kakva država, takav i njegov najviši pravni organ. Ako lokalni dužnosnici – koji su jedva sposobni organizirati lokalne organe vlaste, a sasvim nesposobni donijet budžet – u roku od godine dana, tijekom koje je hrvatskim vlastima zabranjeno provoditi zakon vlastite države „na području Grada Vukovara uporabom prisilnih mjera“ – ne uspiju riješiti pitanje primjene ćirilice, Vlada Republike Hrvatske dužna je

„… uputiti u parlamentarnu proceduru izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina… u kojima će urediti prikladan pravni mehanizam za slučajeve kad predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave ne provode obveze iz Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina… odnosno opstruiraju njegovu provedbu;“

Hoće li ti „pravni mehanizmi“ uključivati i „nasilno“ ostvarenje donešenih promjena, „nasilno“ privođenje njihovih kršitelja te njihovo „nasilno“ kažnjavanje, više je stvar za dobru burlesku negoli ozbiljno pitanje. Ili će sve ići „Jovo nanovo“, kao što već upućuje vladanje „stožeraša“ nakon što su upoznati sa sudskom odlukom. Kada desnilu pružiš mali prst, začas zgrabi cijelu ruku a potom i cijelo tijelo, prerastajući u – bjesnilo. A tome je, povijest pokazuje, tek jedan jedini lijek – gorak i zaraženima i imunima.

            Interesantno je, s čisto logičkog stajališta, kakve to „potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih g 20. Stoljeća“ ograničava upotreba jednog pisma (ujedno i povijesnog pisma Hrvata u jednom periodu njegove historije), i na koji način povezati „posebni status hrvatskog Vukovara“ – kako to traže „stožeraši“ – sa pravom da se dio njegovog stanovništva služi vlastitim pismom? Kad licemjerni suci Ustavnog suda RH u svojoj odluci trućaju o „najsvjetlijim civilizacijskim tekovinama čovječanstva“ (članak 13) – kako nazivaju individualno “pravo na slobodu” služenja svojim jezikom i pismom – onda to nije nego licemjerno pokrivanje vlastite pravne nesposobnosti, humanitarnog defekta i nacionalističke zagriženosti (koje nisu ni svijesni) najobičnijom demagogijom. S tom dijagnozom, opraštam se s daljnjim razmatranjem odluke nesposobnog organa, nesposobne države kojom vladaju nesposobni političari. Dokle? Dok ne dobiju „fus u guz“, po nešto oštrijoj analogiji s poznatim vritnjakom iz hrvatske povijesti. Samo će trebati jače ritnuti, jer se radi o tvrđim guzicama!

Ladislav Babić
Autor/ica 14.8.2014. u 09:43