ADIO LAFČINO, JUNAČE MOG DJETINJSTVA

Povezani članci

• Nikola Samardžić: Srpski balvani na evropskom putu
• Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja
• Promovisana knjiga “Muhamed Mujić – Mostarska zlatna kopačka”: Bio je najveći igrač mitskoga kluba
• ODLAZITE IZ NAŠE KUĆE, VUČIĆU
• Čekaonica Mirka Jeleča
• Petar Fehir: REFLEKS POVRAĆANJA

Grad mog djetinjstva imao je samo jednu zabavu, ako nogomet naravno ostavimo sa strane. Mirisni grad mog djetinjstva, grad batelanata, fakina, peškaruša i mornara imao je svoja kina kao centralna mjesta društvenih, ali i socijalnih zbivanja. Splitska kina bila su heftina, bila su dostupna svima i u kinima mog grada nisi osjećao socijalne razlike, da stavimo ruku na srce, nije ih puno ni bilo. U kinima mog Splita dominirali su globalni junaci, Charles Bronson i John Wayne bili su, barem nama djeci, heroji zapada koji su nas učili časti i poštenju, možda više nego li i sama škola tada. Stripovi sa sličnim herojima bili su sve što smo imali, a ekranizacije istih čekali smo u redovima pred kinima. Mali Zmaj, Bruce Lee ušao je u naš život kao James Dean u život generacije prije moje, brzo kao munja i promijenio moj grad zauvijek, kasnije će doći Warriorsi i Split će po uzoru na taj film dobiti prve ulične bande, te s pravom možemo govoriti da je kinematografija tog vremena imala zbilja snažan utjecaj na društvena zbivanja i da je na mnoge načine odgajala generacije Splićana. No osim američke i strane produkcije mi smo, djeca Jugoslavije, imali i onu svoju, domaću produkciju koja je bila fascinantna.

Tih godina nas djecu vodili su iz više razloga u kina. Onaj osnovnoi bila je edukacija, edukacija o povijesti Jugoslavije, krvavom ratu iz kojeg je nastala i potrebi da nas Titove pionire ta vrsta umjetnosti nadahne, inspirira, ali i održi u permanentnom stanju bratstva i jedinstva, istog onog zajedništva kojim nas se “kljukalo” u školi, a koje je imalo kao agendu jednu nadasve plemenitu zamisao da mi pioniri budemo upoznati sa časnim vrlinama i hrabrošću naših očeva i djedova. Tako smo, uz neizostavne nedjeljne ranojutarnje ratne filmove, imali i kino projekcije istih, posebno u kinu Doma JNA u kojem su ti i takvi filmovi igrali često. Cijela jata nas đaka prvaka odlazila su u splitska kina i izlazila iz njih ratujući protiv okupatora kasnije u svojim “kvartovima” i svi, ali baš svi, htjeli su tih godina biti Ljubiša Samardžić.

Kažu mi djeca Sarajeva, djeca moje generacije, kako je na Baš Čaršiji bilo obrnuto, kako su tamo svi htjeli biti Bata Živojinović, a drugovi iz Beograda iz tog vremena poistovjetili bi se s Borisom Dvornikom i vrag bi ga znao zašto je to tako bilo, jer su sva trojica, ako izuzmemo Tihog i Prlu iz Otpisanih bili jednako veliki heroji našeg djetinjstva. Partizani, njihova pravedna borba, Švabe koje im stoje na putu tako su od ulica mog djetinjstva napravili bojna polja, a mi djeca lomili smo daske i od njih pravili puške na čepove, kupovali “startere” i svakojako oružje koje se u kućnoj radinosti moglo smisliti nosilo se tih godina, pucalo iz njega, padalo sa drveća i grana, razbijalo prozore i naravno, fasovalo lijepih batina nakon bitki u kojima bi sam zarobio kao Ljubiša kamion ustaša, razvalio most na rijeci Jadro kao Vlada Miner, razbio par prozora ručnim bombama kao Boško Buha, pa tuleći odlazio u krevet i prije crtanog filma u devetnaest i trideset – za kaznu!

Ljubiša Samardžić, partizan i ratnik sa redenicima i velikim puškomitraljezom, crn u licu od dima i vatre, nasmijan i onako, baš po splitski, zajebant od glave do pete očarao nas je do te mjere da smo se i potući znali u parku tko će biti upravo on, heroj i idol mog vremena, mog djetinjstva.

“Uvijek sam u glumu unosio srce i iskrenost, želeći pod svaku cijenu da mi se to vrati. Ta moja iskrenost bila je presudna da imam ogroman kredibilitet kod redatelja i kolega, koji sam nastojao čuvati tijekom duge karijere…”, sumirao je svojedobno moguću tajnu svog ogromnog uspjeha na ovim prostorima Ljubiša Samardžić zvani Smoki, posljednja velika muška zvijezda jugoslavenske kinematografije, koji nas je napustio u Beogradu u 81. godini, nakon dugih godina borbe s opakom bolešću. Ljubiša Samardžić bio je upravo to, srce i iskrenost, a mi djeca znali smo to prepoznati, jer djecu prevariti u tim stvarima ne možeš.

Djeca u takvim ljudima, kakav je bio Ljubiša vide sebe, ili barem ono što žele ili namjeravaju postati. A svi mi, moja generacija pionira u Splitu, željela je kada naraste postati Valter, isti onaj Valter kojega nikada nisu, kao uostalom ni Nijemci vidjeli u besmrtnom ratnom spektaklu Hajrudina Krvavca – Valter brani Sarajevo, ali smo zapamtili svi zadnju scenu u kojoj upravo Ljubiša pokazuje na grad, na Sarajevo i izgovara ono legendarno – gledaj ga Lafčino!

U Bombašima, Doktoru Mladenu, Sutjesci, Ljubiša je bio spektakularan, no ja sam tada odrastao, ili mi se barem tako činilo, a partizanske filmove iznenada su zamijenili oni erotski, koje smo čekali cupkajući pred kinima, ali Ljubiša kao da je znao da nas je izgubio, pa se opametio i on te počeo snimati istinski dobre filmove da nas vrati, nas njegove “mulce”

Specijalno vaspitanje, jedna topla ljudska priča vratilo nas je Ljubiši, a on je nastavio kao Šurda u Vrućem vetru, pa kao Tigar u istoimenom filmu, a ja sam tada Ljubišu zavolio ponovo, kada se Televizija Zagreb odlučila ekranizirati “bunkerirane” Kuda idu divlje svinje, i Crni Roko nas je ponovo oduševio i izveo u dvorišta sada već kao opasne adolescente u crnom. Šarmantni nespretnjaković osvojio nas je ponovo i zauvijek se upisao u naša srca kao čovjek kojem je to uspjelo – dvaput.

Posljednji puta Ljubiša Samardžić pojavio se u javnosti, ozbiljno narušenog zdravlja, na premijeri svog dokumentarnog filma Panta rei, koji je prikazan na 64. Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma. Na projekciji filma, u pratnji supruge, bio je vidno dirnut toplim prijemom gledatelja, a ja sam ga gledajući kako se smije vidio cijelo svoje djetinjstvo obilježeno tim šarmerom, nespretnjakovićem i herojem.

Vidno dirnut upitao sam svog sina ima li on kojeg heroja u današnjem vremenu i nisam dobio odgovor. Da bi imali heroje trebate imati posebno vrijeme, ali ja nekako mislim da bi za imati heroje trebalo imati posebne ljude.

Ovo ih današnje vrijeme sve manje ima.

Adio Lafčino, junačino mog djetinjstva i hvala ti za to moje nasmijano i prelijepo. Ako mi ga ikada pokušaju oduzeti, a izgleda da imaju takve namjere uradit ću upravo ono što si me ti naučio u životu. Nasmijat ću se i pokazati im grad što leži u daljini.

Gledaj ga Lafčino.

Das ist Valter!

Splitski dnevnik rtl