Antologijska ostvarenja Branka Pleše

Izdvajamo

• Pleša, koji će nešto kasnije, surađujući kao glumac u Krležinom Areteju, sa redateljem Georgijem Parom, pokazati što je scenska inteligencija, ali i formatizacija intelektualne magme, već je tada zasvjedočio da mu je Tarelkinova smrt jedan od dometa, teških za dosegnuti i u karijeri ovog istinski velikog umjetnika, a potpuno nemogućih za dosegnuti mnogim redateljima i glumcima u našim kazališnim kulturama...

Povezani članci

• Aleš Debeljak ili umijeće (p)ostajanja čovjekom
• O kritičkom i teatrologijskom djelu mr. Vojislava Vujanovića: POLIVALENTNA TEATROLOŠKA MISAO
• 4. Otvoreni univerzitet – Sarajevo / 26-29.11.2015.
• HALIL DŽANANOVIĆ: Srebrenički rulet
• »POGREŠAN PERON« RADMILE KARLAŠ
• Još jedan u nizu uspjeha ove godine za Balet Mostar Arabesque

Dvije predstave ovog istinski velikog glumca, ali i tvorca cjelina, paradigmatični su otisci i svojevrsna mjerila, koja govore da današji uspjesi južnoslavenskih kazališta imaju bitnu temeljnicu u djelima takovih bakljonoša – osvjetljivača novih teatarskih putova, na priliku magičara scene – Branka Pleše!

Vadeći iz sehare nezaborava predstave koje su bitno uticale na moj redateljski i teatrološki profil vraćam se u sjećanjima na dvije predstave velikog beogradskog glumca i redatelja Branka Pleše.

Ekvinocio Iva Vojnovića u Narodnom pozorištu Mostar i Veseli dani ili Tarelkinova smrt Suhovo-Kobilina u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, inače matičnoj Plešinoj kući, po mnogim komponentama su paradigmatske u stvaralaštvu umjetnika Branka Pleše.

Veliki klasik hrvatske književnosti, dramski pjesnik Dubrovnika, Ivo Vojnović, prilično nenadano, mogao bih kazati, našao se tih godina na repertoaru Narodnog pozorišta Mostar…Njegovu dramu Ekvinocio Branko Pleša je postavio sa rijetkom preciznošću čitanja slojeva Vojnovićevskog rezoniranja o ljubavi, sreći i tragediji, moralu i nemoralu…

Meni osobno imponirale su dvije komponente jedne od posljednjih mostarskih teatarskih predstava koje sam vidio, a koje su na prvi pogled postale moja strast i opredjeljenje…

Pojava mladog Tahira Nikšića, moga ispisnika iz mostarskog Dramskog studija i dubinsko korištenje pozorničkog prostora u inscenaciji poetskih polifonija tragosa na način Vojnovićevski… Tahir Nikšić je pod budnom paskom redatelja – pedagoga Branka Pleše ostvario ulogu koju je, uistinu, teško mogao nadvisiti u daljem tijeku umjetničke karijere, koja je itekako imala uzlete i artističke kliktaje…

Poznavajući Nikšićev rad do te uloge u Ekvinociju bio sam svjedokom što jedan pregnanatan, tačan, analitički precizan rad na studiju složene uloge može napraviti, kako zapravo taj Plešin redateljski upliv od izbora glumca do bdijenja nad svakom replikom koju je Nikšić sa pozornice slao pred gledalište, znatiželjno ali i značajno kritično, polučuje rezultat…

Ništa manje Pleša nije demonstrirao svoju redateljsku moć i tvorački personalitet praveći plan mudrog korištenja pozorničke kutije, praveći zanimljive svjetlosne pasaže i svojevrsne tunele tmina koje su govorile, artikulirale tamu, potenciranu u dramatičnosti međuljudskih odnosa…

To korištenje scenografskih elemenata i pozorničke rasvjete, potpuno atipično postavljene, daje mi za pravo da, i toliko decenija nakon ove uspješnice mostarskog Narodnog pozorišta, verificirane i na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, zapišem svoju tvrdnju da danas, sa svim saznanjima i teatarskim iskustvom, ne mijenjam dojam o avangardnosti te mostarske predstave!

Plešin redateljski rad možda je i krunski trenutak doživio u korištenju scenske biomehanike, rijetkog, do tada viđenog rigorozuma za glumački ansambl, kako u govornim, još i složenijeg u fizičkim artikulativima kazališnih uloga, kako je to bilo ostvareno u predstavi Veseli dani ili Tarelkinova smrt Suhovo-Kobilina.

Ova legendarna predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta svjedočila je kako glumac i redatelj – intelektualac, Branko Pleša, ima snagu da ansambl predstave u isto doba dovede do ekstatike osobnih kreativnih izričaja, ali i rijetkog partnerizma kolektivnoga čina, koji bi imponirao i u današnjim teatarskim prilikama, čak i u razvijenijim svjetskim kazališnim kulturama, nego što su naše, južnoslavenske…

Pleša, koji će nešto kasnije, surađujući kao glumac u Krležinom Areteju, sa redateljem Georgijem Parom, pokazati što je scenska inteligencija, ali i formatizacija intelektualne magme, već je tada zasvjedočio da mu je Tarelkinova smrt jedan od dometa, teških za dosegnuti i u karijeri ovog istinski velikog umjetnika, a potpuno nemogućih za dosegnuti mnogim redateljima i glumcima u našim kazališnim kulturama…

Dvije predstave ovog istinski velikog glumca, ali i tvorca cjelina, paradigmatični su otisci i svojevrsna mjerila, koja govore da današji uspjesi južnoslavenskih kazališta imaju bitnu temeljnicu u djelima takovih bakljonoša – osvjetljivača novih teatarskih putova, na priliku magičara scene – Branka Pleše!