Baš je Mustafa Sofić bio dobar direktor škole

Autor/ica 👤Ismet Smajlović 3.3.2017. u 10:15

Povezani članci

Da uči đake matematici i fizici Mustafa Sofić je iz Sarajeva pristigao u konjičku Seonicu. Bilo je to prije pola vijeka. Direktor osmoljetke u Seonici postao je 1986. godine. Ne mogu a da ne prizovem u sjećanje krupan datum u ljetopisu konjičkog školstva, a bio sam svedok tome, kad je u Buturović Polju početkom januara 1994. godine komandant 45. klišanske brigade Haso Hakalović izdao naredbu da škole u dolini Neretvice moraju da rade, makar nastavnike, čujte sad ovo!, povukao s fronta. Tada je izdao i „naredbu broj 2“: Jedan od direktora ima da bude Mustafa Sofić. Tako i bi.

I dok su, skrivajući se od granata, po Konjicu i drugdje đaci po podrumima osvajali znanja, „mala vojska olovaka“ iz Neretvice je „okupirala“ klupe u Seonici još sredinom ljeta ratne 1993. godine. Ubrzano su stvarani uslovi za odgojno-obrazovni rad, tako da je oronula, izranjavana školska zgrada obnovljena; kasnije instalirano centralno grijanje; uvedena kabinetska nastava (prva takva iza rata na području konjičke općine); knjigama obogaćena biblioteka (da ti se mozak obraduje!); umivena i opremljena fiskulturna sala; eno u holu i etnografske postavke (mini-muzej!); te spomen-ploča sa uklesanim imenima u ratu poginulih učenika među kojima je i ime Mustafinog sina Jasmina, branioca nastradalog u borbama oko Sarajeva sredinom avgusta 1992.godine.

Uveliko se „razlistao“ i školski list „Novi izdanak“, tako da je do ove godine, zamislite, izašlo 25 brojeva, po čemu ova škola dobrano prednjači na nivou Kantona. Prilika je da se zabilježi i ovo, kao nauk drugim direktorima: uobičajeno je da uz dan škole ide priredba, potom i zakuska-sofra, koja, kako je to već kod nas uobičajilo, za tili čas bude zaposjednuta vitezovima švedskog stola. Pamtim i Mustafinu izjavu, gotovo presudnu za moje neupitno respektovanje ovog direktora: „Školski list naprosto mora biti odštampan, a za trpezu šta ostane, uostalom neka bude i posnija“. I za nabavku stručne literature, govorio je, mora biti para. A onda ovaj podatak: Osnovna škola „Seonica“ je 2007. godine, uz svoju stogodišnjicu izdala monografiju i to kakvu publikaciju: preglednu, sadržajno bogatu, u saglasju sa faktima, sa obiljem fotografija, faksimila, pritom i dobrano luksuzno opremljenu. Pratio sam to: posao oko monografije nije zbrdazdolisan, živjelo se za taj, zašto ne reći kulturni događaj, škola je poduže pripremala tu knjigu-spomenik. Kao reporter „Prosvjetnog lista“ posjećujući, nekad, škole diljem Bosne i Hercegovine imao sam priliku nagledati se školskih publikacija, pa i monografija, ali kao što je ova o školstvu iz Neretvice nadaleko je nema.

Sve je to stigao da uradi ovaj sarajevski Seoničanin, uz, naravno, dragocjenu pomoć kolega-saradnika iz škole, mještana, osnivača, brojnih donatora koji su pridobijani ne snishodljivošću, izmoljavanjem nego predočavanjem dotad urađenih, te pripremljenih projekata, a bogme i s pažnjom dočekivanih. Valja mi i ovo zapisati, čemu se i moja ruka raduje, na sajmovima knjige u Skenderiji redovno sam susretao nastavnike i učenike seoničke škole i gotovo uvijek sa njima – Mustafa, pa mi, rekoh, bivalo drago. Pamtim i to da je pred penzionisanje stigao da sa učenicima napravi kružno razgledanje panorame Sarajeva. Sofić se, i tome sam svjedočio, brinuo o znamenjima seoničkoga kraja, pa se, tako kod koleginice sa resorom iz kulturno-historijskog naslijeđa jako zalagao, usmjeravajući i pronalazeći i donatore, da i nacionalni spomenik Stara džamija, eno ona ponad seoničke škole u Gornjoj mahali, bude obnovljena što je i učinjeno.

I dok su gotovo odreda direktori drugih škola po nažalost ustaljenoj praksi zaobilazili ured za obrazovanje u Općini Konjic, odlazeći, kako su govorili, prema „gospodarima para“ (i to naših, narodnih!), Mustafa nije „obijao“ vrata ovog-onog funkcionera koji se, ko biva, „vole pitati“; zaobilazio je štabove stranaka, klanove, nego bi fino dođi u naš offis, među slike i knjige, na besjedu, kafu. Držao je do sebe, svog dostojanstva (ne mogu a da ne napišem, uz zatraženi oprost od Mustafe što to ističem, i ovo: tugovao je, nosio modrice na duši za poginulim sinom, ali ne čuh da je kad izustio Jasminovo ime zarad neke privilegije).

Sofić je direktorovao četiri mandata. I kad bi se raspiši uobičajeni konkurs za direktora, niko ni iz kolektiva niti sa strane nije konkurisao, uz obrazloženje da Mustafa tako profesionalno vodi školu da nije fer biti mu protivkandidat, a, bogme, i sa malim šansama da neko drugi zadirektoruje. Rijetke su, priznat ćete, ovakve ličnosti pogotovo u vremenu kad se već uveliko pozicija direktora ne stiče osmišljenom radnom biografijom i ugledom nego lobiranjem, pridobijanjem članova školskih odbora, opsjedanjem stranačkih štabova, oblijetanjem oko kadrovskih selektora.

Autor ovog teksta je, kao neko ko je dvije decenije bio profesionalno zadužen za konjičko školstvo, ko je, hajd’ da tako kažem bio nadležan, kompetentan, prije desetek godina Mustafu Sofića predložio za jedno od općinskih priznanja, uz priloženo dakako validno obrazloženje, ispisano jezikom argumenata, kojih je bilo napretek, a neki od njih su udjenuti i u ovaj tekst. Javnost zna ko je sve okićen priznanjima, ali vrijedni direktor Mustafa je zaobiđen, uz pripomenu da je na zatraženo obrazloženje predlagač dobio usmeni odgovor (ne pisani, kako bi trebalo!), koji, samo to da kažem, nije bio vrednosni sud nego paušalni iskaz-izvrdavanje.

Mustafa je gotovo deceniju u penziji, zimi je u svom uljuđenom domu nadomak škole u Seonici, viđan je i viđen među ljudima, sa sinom logistički podržava klišanske sportiste (naročito malonogometaše iz Kluba „Sofić“), ljeti skokne do Jadrana, u svoju, veli, Promajnu. Kad ga, istina urijetko, sretnem, obasja me njegova blagost, otmjena suzdržanost, zaraduje gospodstvo tako rijetko u ovim namrgođenim, kabadahijskim vremenima, ozari podsjećanje na doba oživljavanja školstva u ratu i poraću, posvećenosti prosvjetnom (u malim sredinama i prosvjetiteljskom) radu.