BESMRTNOST I KAKO JE STEĆI

Božica Jelušić
Autor/ica 21.7.2016. u 08:48

Izdvajamo

  • O, grubo ovo zvuči i teško je slušati, pa će biti i mnogo prijekornih tvrdnji o "netočnosti" i "isključivosti" mojega stava. Mogla bih na to odgovoriti desetinama citata iz poezije, drame, biografija, no ne pada mi na pamet. Dovoljno je samo pronjuškati po aktualijama, te vidjeti kako su starci kao kontrapunkt ovom bjesomučnom "mladoživljenju" razvili KULT BESMRTNOSTI. Primjerice, iza osamdesete kuju planove, stavljaju zalihe na stranu, mijenjaju dotrajale organe, bave se ekstremnim sportovima, piju odvratne pripravke od izlučevina i hormona,srljaju u prozelitizam, nalaze "nebeske ljubavnike", drugi i treći put se žene, spremni su platiti "čudotvorne" afrodizijake, i redom smatraju da se primjedbe poput ovih gore na njih uopće ne odnose. KAKO PREVARITI SMRT postaje najveća opsesija i najrašireniji pokret naših dana.

Povezani članci

BESMRTNOST I KAKO JE STEĆI

Foto: Flickr 

Jeziv je to cirkus, bizaran i negledljiv, čak i kad u njemu igraju nekadašnji idoli naše mladosti, za koje bi nam bilo drago da uživaju plodove slave, što je moguće duže. Većinom, međutim, ostaje mučan dojam da nisu znali otići u pravom trenutku, prije zombijske faze, koju predstavljaju kao “produžetak života”. Ali ipak, nadam se da u svojim iskrenijim i lucidnijim trenutcima prizovu sliku svoje zadnje nevjeste, iz onog besmrtnog Michelangelovog soneta: “La morte certo…” to jest: Sigurna smrt je, samo čas njen nije. Da, dobro ste shvatili: jedino sonet /djelo ima status besmrtnosti, a ruka koja ga je pisala, već stoljećima je samo prah zemaljski, na mjestu kojega se rijetki i rijetko sjete.

Jedna od mojih najčešćih molitava (ako se taj tip razgovora bez formule s nekim nevidljivim bićem zove molitva) stane u jednu rečenicu: “SAČUVAJ ME BOŽE PREDUGOGA ŽIVOTA!”. Mislim to posve ozbiljno, bez prenemaganja i bez onoga, da će me nebesa ili štoveć ipak nagraditi, makar zbog moje skromnosti u pogledu dugovječnosti. Naime, usprkos silnim oponiranjima i uzvišenim tvrdnjama o “ljepoti starosti”, ja u to niti mrvicu ne vjerujem. Čitala sam ona dva toma S. de Beauvoir pod naslovom STAROST i dobro upamtila kako je to izgledalo s velikim umovima i odabranim osobnostima. Gotovo nitko od njih nije izbjegao opću simptomatologiju: zamjeranje, zagrižljivost, kriticizam spram mladih, hipohondriju, pakost, pohlepu, škrtost, isključivost, te na kraju nemar i prljavštinu.

Ne znam što je uzvišeno u svim tim fazama propadanja, osobito kad padneš na brigu drugima, kad ti najbliži pokazuju da “predugo živiš”, kad te tijelo izdaje, snaga napušta, um opstruira, pokretljivost se smanjuje, pa još k tome postoji prokletstvo mašte i čežnji, u čiju realizaciju ni sam više ne vjeruješ. Plemenski život predviđao je kakvo-takvo utočište za starce, davao im uloge u Vijeću staraca, odgoju djece, inicijacijama mladih, ali današnja civilizacija terorizira “kultom mladosti”, ne dopuštajući starcima da mirno odu na marginu i premeću svoja zadovoljstva i igračke, kao u “ponovljenom djetinjstvu”. Starci postaju predmetom poruge, jeftinih zabava i skarednih viceva, a dobri su samo dok se živi na njihovoj reputaciji i zalihama, dok na njima zarađuje industrija “umjetne ljepote”, šarlatani koji nude “zdrav život” i velemajstori različitih samopomoćnih praksi i metoda, s Istoka i Zapada podjednako..

O, grubo ovo zvuči i teško je slušati, pa će biti i mnogo prijekornih tvrdnji o “netočnosti” i “isključivosti” mojega stava. Mogla bih na to odgovoriti desetinama citata iz poezije, drame, biografija, no ne pada mi na pamet. Dovoljno je samo pronjuškati po aktualijama, te vidjeti kako su starci kao kontrapunkt ovom bjesomučnom “mladoživljenju” razvili KULT BESMRTNOSTI. Primjerice, iza osamdesete kuju planove, stavljaju zalihe na stranu, mijenjaju dotrajale organe, bave se ekstremnim sportovima, piju odvratne pripravke od izlučevina i hormona,srljaju u prozelitizam, nalaze “nebeske ljubavnike”, drugi i treći put se žene, spremni su platiti “čudotvorne” afrodizijake, i redom smatraju da se primjedbe poput ovih gore na njih uopće ne odnose. KAKO PREVARITI SMRT postaje najveća opsesija i najrašireniji pokret naših dana.

Jeziv je to cirkus, bizaran i negledljiv, čak i kad u njemu igraju nekadašnji idoli naše mladosti, za koje bi nam bilo drago da uživaju plodove slave, što je moguće duže. Većinom, međutim, ostaje mučan dojam da nisu znali otići u pravom trenutku, prije zombijske faze, koju predstavljaju kao “produžetak života”. Ali ipak, nadam se da u svojim iskrenijim i lucidnijim trenutcima prizovu sliku svoje zadnje nevjeste, iz onog besmrtnog Michelangelovog soneta: “La morte certo…” to jest: Sigurna smrt je, samo čas njen nije. Da, dobro ste shvatili: jedino sonet /djelo ima status besmrtnosti, a ruka koja ga je pisala, već stoljećima je samo prah zemaljski, na mjestu kojega se rijetki i rijetko sjete.

Flora Green

Božica Jelušić
Autor/ica 21.7.2016. u 08:48