BOGUMILSKA HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA

Esad Bajtal
Autor/ica 1.7.2013. u 14:06

BOGUMILSKA HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA

Stećke danas svojataju – svi.
Zapise sa stečaka ne slijedi – niko.
Kao da na njima ništa ne piše.

A piše mnogo toga.

I piše na način koji nas, ako smo ono što o sebi mislimo i govorimo da jesmo, semantički i moralno, debeloobavezuje.

U tom smislu, puko, neobavezujućečitanje zapisa s kamena,[1] danas nije moguće.
Moguće je samo o-čitavanje i praktičnoočitovanje spram očitanog, tj. zapisanog.

Nema čitanja van konteksta zbilje življenja. Nema čitanja sa stanovišta puke seminarsko larpurlartističke hermeneutike. Postoji samo aksiološki receptivno čitanje sa stanovišta vremena u kome jesmo. Tužnog i ružnog vremena kome, sudbinski nevoljno i životno opro, pripadamo.

Vremena religioznih nevjernika.
Vremena akademske prostitucije.
Vremena politiziranog kriminala i kriminalizirane politike.
Vremena materijalne i duhovne bijede.

Odnosno, vremena vlastodržački združenog, crkveno-crvenog i lijevo-desnog nemorala, o kojemu pisci kamenih zapisa, ne bi pristali da šute.

Pokušaću da govorim njihovim jezikom.

Bili su skromni, savjesni ljudi.
Ljudi moralnih i solidarno-altruistički visoko osviještenih nazora.

Evo jednog zapisa kao primjera tog morala, tog altruizma i te solidarnosti. Primjera dirljivo uzvišene skromnosti koju čitamo sa stećka župana Medulina s kraja XIV vijeka, koji, iako župan (dakle vlast), u svojoj savjesno i svjesno odbranoj ubogosti, do bola skrušeno, u kamen usiče i predade nam svoju svevremenski važeću poruku:

Nikada mnogo ne imah …
Nikada ništa nesta …
A dijelih …
[2]

Bili su, ne samo skromni, nego, za razliku od nas danas, vrlo obrazovani i samosvjesni, nepodložni inerciji ortodoksije bilo koje vrste.

Kao heretici, vjerovali su na svoj način, uporno ponavljajući: “Vjera u koju ja vjerujem“. Čitanje sv. evanđelja bilo je obavezujuće. Upravo zbog toga krštenje nije obavljano vodom, nego tako da se, krštenom na glavu stavljalo sv. Pismo (baptizam libri). Simbolički, to je značilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. A to je, opet, podrazumijevalo da svaki Bogumil mora naučiti čitati i pisati. Posljedica toga, piše prof. Prohaska bila je da su bili neusporedivo pismeniji od katolika i pravoslavnih svoga vremena.[3]

I ne samo od njih.

Bili su pismeni i načitani u tolikoj mjeri da je to daleko nadilazilo evropski nivo pismenosti i načitanosti od XII do XV vijeka.[4] Ta pismenost i načitanost, porodiće poetsko uzvišenu elokvenciju i onu snagu riječi čija će ubojitost postati brigom brojnih pāpā i inkvizitorā. “Njihove se riječi, uvlače poput raka“, cijedio je kroz zube papa Ivan XII, optužujući ih da svojom herezom “truju umove katolika” i tražeći od bosanskog kneza Stevana da pomogne inkvizitoru Fabiusu na njihovom krvavom istrebljenju.

Otuda sistematski i nemilosrdni progoni s namjenom njihova zatiranja; kao i uredno spaljivanje svih knjiga i spisa bogumilskih. A kad ni to nije pomoglo gušenju njihove zdrave misli, pristupalo se nepojmljivo drastičnom načinu fiziološkog zatiranja njihove riječi: čupanje jezika, bio je omiljen postupak protiv njih u Srbiji u vrijeme dinastije Nemanjića.

Sve to daje dodatnu vrijednost semantičkoj važnosti kamenih zapisa, koji nam svjedoče etiku ljudski pravednog življenja kakvu su istrajno-dosljedno, ne samo zagovarali, nego, i vlastitim primjerom pokazivali – na djelu.

A zagovarali su odsustvo sile, rata i nepravde.

Jer, “ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku … Dabiživ Drašković kažnjen je u času kad je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe” (Dizdar). O tome najbolje govori i onaj kameni zapis koji nas jetko i lapidarno zgusnutom elokvencijom opominje da zlo nije dozvoljeno i da ne može i ne smije proći nekažnjeno:

Kada htjeh pobiti –
tada i umrijeh
[5]

Danas, u Haagu, notorne masovne ubice i zlikovce, poput Karadžića i Mladića, debelo vrijeđajući njihove žrtve, u ime neke pozerski jeftine, pseudo-bontonski uštirkane i krajnje neljudske etikecije, oslovljavaju sa: ” Gospodine!”.

To “gospodin”, asocira na Gospod.
A zar ubica može biti gospod(in)?

I zar gospod(in) može ubiti bez razloga i povoda?, kako je to godinama činjeno po nalozima te dvojice! Dakle, Haškom se nominacijom te vrste, u ime nekog metafizičkog, lažnogprava, provodi stvarno nepravo i nanosi naknadna, sramotno-pogubna uvreda žrtvama.

Kameni zapisi, rekosmo, zabranjuju silu, ubijanje i rat. Boriti se smije samo u “pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani”. Vođen tom samoodbrambenom logikom, logikom prava na pravdu,Mak Dizdar će napisati sljedeće stihove:

Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvaliće čas tvog mučnog i mučkog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mač na svoje goniće
Kroz smrt uništi smrt uzdigni tako jedino žiće
[6]

Čitajući zapise s kamena na nama je da otkrijemo ogromno, socijalno kulturno, političko i bosansko-patriotsko značenje bogumilstva koje u svojoj burnoj i kratkoj istoriji stoji i opstoji “na izrazito etičkim ciljevima” (I. Pilar). A njihovo ključno etičko nastojanje bilo je depolitizacija crkve i njeno odvraćanje od ovosvjetskih dobara. Odnosno od težnje za vlašću, bogatstvom i hedonističkom neodmjerenošću. Strogi asketizam ticao se svega: kako načina ishrane tako i ukupnog života Bogumila. Sve to porodilo je jednu filozofiju skrušenosti, tačnije – vjerničke skromnosti – kojoj, na ovim prostorima, slične niti je bilo, niti danas ima. O ravnoj da i ne govorimo.

Naravno, i danas ogromna većina građana Bosne i Hercegovine, živi ubogo siromašno i skromno. Ali, to nije ona bogumilski dostojanstveno izabrana skromnost.
Na sceni je nešto sasvim drugo.
Teže i ubistvenije.

Na sceni je nametnuto siromaštvo.
A posljedica je lične gramzivosti i združene grabežljivosti, pojedinaca, grupa i klero-etničkih, odnosno moralno sklerotičnih partija, stranaka i ispolitiziranih vjerskih zajednica. Jer današnje Crkve (Jedna, Druga Treća), za razliku od tadašnje Bosanske crkve, teže svim oblicima zemaljske moći, i blasfemijski obojene nezajažljivosti. Današnje vjerske vođe licemjerno, kurtizanski poslušno priliježu uz kriminalno pljačkaške etno-vlasti Ove Zemlje.

U doba pisanja kamenih zapisa, bilo je to radikalno drugačije. U ime ljudskog dostojanstva i poštenja, bogumilska, odnosno, heretička etika kamenih zapisa, vrlo je jasna, i traži da se radi i živi od rada i truda vlastitih ruku, i u ime tog zahtjeva, jednako zabranjuje i davanje i uzimanje milostinje.

A danas?

Današnje tzv. “narodne kuhinje”, (a ima li išta nenarodnije od “narodnih kuhinja”?), kao službene institucije milostinje, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i vjerskim zajednicama. I predmet su, da paradoks bude kompletan, redovne i afirmativne medijske pažnje. Opljačkate, odnosno, “tranzicijom” u svoje džepove strpate svu narodnu imovinu, a onda tom istom narodu, preko “narodnih” kuhinja, od sveg njegovog bogatstva, dajete na kašičicu (jedan obrok dnevno), da preživi. I pri tom medijski halabučno pokazujete svoju praznično-bajramsku, narodnokuhinjsku “milostivost” i “brigu”.
Ergo:
Vidite kako smo mi milostivi i dobri.
Budite zahvalni!
Da nije nas, pocrkali biste od gladi.

Samo jedan primjer:

Tetka Zilha,[7] ni kriva ni dužna, zahvaljujući upravo tom organizovano medijskom “zamazivanju očiju”, poznatija je od svakog od nas pojedinačno.
Pa i od svih nas zajedno![8]

Dakle, umjesto da se stide pljačkom proizvedenog siromaštva, bh vlasti se diče organizovanom sadakom (tur. milostinja), praveći od nje simbol tobožnje vlastodržačke darežljivosti i dobrohotnosti. Očito, mnogo lakše je biti “darežljiv” i “milostiv”, nego – pošten i odgovoran.

I još dalje i nemoralnije:

Ta lažna darežljivost, politikantski jeftino i krajnje licemjerno, u javno-medijskom prostoru, sasvim smišljeno, od strane nadležnih, funkcionalizira se kao simulakrum[9] brige i istinske predanosti Bogu. Na taj način, nakon krvave vanjske agresije (da dokrajčimo ono što agresoru nije uspjelo), digosmo ruku sami na sebe.

Kao u onom zapisu skrušenog raba Dabiže, koji nas jasno podsjeća i smjerno opominje:

Tvorcu nebesa i zemlje virno se klanjah
Između njega i mene nebi
Nejasnih riči i skritih namira
Dok nas silni ne natiraše na drugo

Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah
Od tada on nerazmi mene ja ne razmi njega

Zmrijeh 1203 godine
Kad je Gospd digo ruke od nas
A ja svoju digo na sebe

Izvan svake verbalne doslovnosti, a na tragu tematsko-semantički zadanog čitanja kamenih zapisa, taj tuđijezik (Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah), kao matrica indukovane nevolje, danas i ovdje, bio bi jezik častoljublja i pohlepe (Od tada on nerazmi mene ja ne razmi njega), sred koje, 550.000 ljudi nema posao (odnosno, onemogućeno im je da, bogumilski pošteno, žive od rada, tj od “svojih ruku”), dok 700.000 ljudi Ove Zemlje živi ispod granice siromaštva. Odnosno, jedva tavoreći, doslovno i svakodnevno stotine hiljada ljudi skapava od gladi.

U isto vrijeme, 85 etno-multimilionera[10] drži 9 milijardi dolara narodnog, etno-nacionalnog bogatstva u svojim džepovima. Čine to, valjda, u ime “zaštite vitalnog nacionalnog interesa“. I sve to, naravno, uz puni blagoslov Politike, Crkve i vjerskih zajednica.

Naravno, mene ne čudi što Ovu Zemlju, na taj način, ruše oni koji ne kriju da je ne žele, i da je neće. Čudilo me, ali više ne, da sve to zajedno s njima, rade i oni koji se u Ovu Zemlju zaklinju. Iz priloženog, jasno je: i Nebu, i Zemlji, kunu se hohštaplerski lažno i politikantski licemjerno. Očito, na jedan jedini način koji – znaju i umiju.

Naravno, iako izvorno namijenjena puku (etno-gomili), laž se, na kraju balade, vratila sama sebi i svojim tvorcima. Tu, na kraju etno-”patriotske” inventure, nađosmo Njih u laži i laž u – Njima. Sve se odvijalo baš kao u onom samoosvješćujućem kamenom zapisu:

Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda.
I vratio se, jer tami nema ništa do ti sam

Človjek može vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije čuo,
okustiti ono tšto nije otkusio, biti tamo gdje ga nije bilo, al uvijek i
svagdi samo sebe može najti ili ne najti

I eto, našli su se, i našli smo ih.
Njih (etno-čuvare, nacional-demokrate, religiozuse, quasisocijaliste), nađosmo kako se dave u vlastitim lažima. Naravno, izgovoreno traži – valjan argument.

I evo ga:

Masovna nezaposlenost, i masovna glad ne lažu.
Odnosno, glad i demokratija, ne idu zajedno.
Baš kao što zajedno ne idu masovna bijeda i vitalni nacionalni interes.

Zato, ako nekada – bilo koga od ovih danas – sustigne i probudi glas griže savjesti, ostaviće nam iza sebe natpis sličan onom Medulinovom, samo promijenjenog, potpuno suprotnog predznaka.

Otprilike ovakav:

Sve imah
A redovno uzimah
Nikome ništa ne dah
I bi mi malo

Kako da zbiljnost i o-zbiljnost ove aluzije (na župana i heretika Medulina), shvate nezasitni i sveimajuću etno-moćnici bh sadašnjice?
Oni, kojima i dosta bi – premalo.

Pa, čak i previše, ne bi im – dovoljno
I, uzeše nam sve.

Baš sve.
Pa i molitve: jednu, drugu i treću.

Nama, sred te quasi-patriotske bijede, gladi i siromaštva, ostade samo četvrta.
Svima zajednička.
Ljudska.
Sirotinjska.
I sama inspirisana zapisima s kamena.

Molitva Makova:

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu

Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu

Inosušnom

Zašto kruh inosušni, a ne nasušni kako se to uobičajeno (nebogumilski kaže)?

Budući da je (u skladu s njihovim dualizmom), kruh kao tvar, materija, bio djelo vražje, Bogumili, za razliku od ortodoksa i katolika, nisu, mogli moliti “kruh naš nasušni” (svagdašnji). Molili su “kruh naš inosušni” (nadzemaljski), odnosno, panem nostrem quotidianum, ili panem nostrum supersubstantialem. Dakle, kruh druge suštine (inosušne), vječne, a ne zemaljske (nasušne) – prolazne. Molili su nepropadljivi, nematerijalni kruh nebeski.

Međutim, tako više nije.

Kao antipod istinskih vjernika koji zalužuju svako poštovanje, današnji religiozusi i njihove vjerske starješine, više brinu o dnevnom i svagdašnjem, dok, ono inosušno (rajsko, dženetsko), licemjerno preporučuju ubogoj i gladnoj sirotinji koju su, svojom enormnom gramzljivošću, ponizili i doveli do prosjačkog štapa i tzv. “narodnih kuhinja”.

Ponašati se tako licemjerno, znači behavioralno-blasfemički imputirati da je Bog (“koji sve vidi, sve čuje i sve zna”), budala i da, ne vidi i ne zna, da se čini to – što se čini.



[1] Tekst predstavlja neznatno, za štampu, adpatirane teze potpisnika izgovorene na okruglom stolu “Poruke s kamena” – univerzalna simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa stećaka – koji je održan 22. novembra, 2012. u organizaciji JU Gradska biblioteka – Kakanj. Pored potpisnika, na Stolu su izlagali i Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Vedad Spahić, Nina Salkić, Željko Grahovac i Elis Bektaš.

[2] M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1971. str. 121

[3] dr. Ivo Pilar, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao socijalni i politički problem, dva predavanja održana u sociološkom društvu (Zagreb, 10. ožujka, 1927). Cf. in: http://www.prosvetljenje.net/index.php?option=com_content&view=article&id=58&Itemid=27

[4] I. Pilar, in: http://www.ljutibosanci.com/bih/srednjovjekovna-bosna/bogumilstvo-u-bih/

[5] M. Dizdar, cit. dj. str. 27

[6] M. Dizdar, Vijenac, in: Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str. 51

[7] Upravnica Narodne kuhinje Stari Grad, Zilha Šeta, poznatija kao – tetka Zilha.

[8] Odnosi se na aktere skupa među kojima je (kako je vidljivo iz fus note 1), bilo vrlo poznatih i znanstveno afirmisanih pojedinaca.

[9] sĭmŭlācrum, lat. slika, prilika u snu, utvara, opis karaktera, maštanje; odnosno, prikaz nečega što posjeduje formu, ali ne i supstancu; dakle, imitacija, privid postignut uz pomoć vanjske sličnosti; u našem slučaju lažni moralni portret vlastodržački.

[10] Cf: http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/107591-milionera-BiH-posjeduje-milijardi-dolara.html (27.9. 2012.). Prema istraživanju Wealth X, pojam multimilionera obuhvatio je samo one pojedince koji raspolažu bogatstvom većim od 30 miliona dolara.

Esad Bajtal
Autor/ica 1.7.2013. u 14:06