Bolesna društva imaju svoju istoriju bolesti

Izdvajamo

• Ovdje bih da parafraziram Ničea – čim postanem tačan, ne razumiju me. Bit ljudske stvarnosti je po svemu sudeći protivrječna, pa je sama stvarnost onda paradoksalna, katkad groteskna ili apsurdna. Mi smo uvjek samo jednim dijelom to što tvrdimo da jesmo, a drugim dijelom ono što pokušavamo da sakrijemo time što tvrdimo. Međuprožimanje ljubavi i mržnje, radosti i tuge, lijepog i ružnog, živototvornog i smrtonosnog na Balkanu jeste toliko očigledno da je potrebno samo na miru posmatrati. Na Zapadu je sve to potisnuto, navodna kapitalistička racionalnost je dominantna, pa njenu prožetost iracionalnim valja skoro detektivski tražiti. Ali je ta međuprožetost za mene van svake sumnje. Naravno, pjesnički postupak je povezan sa empatijskim uvidom, ne sa golim evidentiranjem. Pošto naprosto vidim svijet tim očima, onda iz toga prirodno proističe pjesnički postupak miješanja naizgled suprotnih emotivnih registara.

Povezani članci

• HRW: Spriječite smrtonosnu zimu na granicama
• U Mostaru predstavljena knjiga Edina Pobrića “Priča i ideologija – semiotika književnosti”
• “Samozapaljiva” Vijećnica i “samorušivi” Stari most
• Mapiranje ljudskih prava u BiH
• Završen 4. Fra Ma fu festival: Sudionici, gosti i stanovnici Fažane tijelima načinili koreografiju za Milenijski fotografiju posovećenu Mati Parlovu
• Biciklom od Beograda do Srebrenice

Foto Al Jazeera

(Razgovor s pjesnikom i novinarom Dragoslavom Dedovićem)

‘Promišljam li sam sebe od prije trideset i sebe za trideset godina, onda  sam ja sa 55  tačka susreta te dvojice meni nepoznatih ljudi. Šta im je zajedničko? I ja bivši i ja budući imaju neku vrstu sklonosti ka društvenoj pravdi, strast ka estetetskim vrhuncima života koji su, možda, jedini prozorčići u metafizičko iskustvo dati našem limitiranom duhu. Sve ostalo je nestalno, tijelo koje doživljava eroziju, puneći se kao mješina iskustvom i tragovima življenog života, okolina koja je u stalnoj promjeni, nestajanju i nastajanju, države koje se raspadaju i iznova formiraju. Ljudi koji zauvijek odlaze.’

Razgovarao: Goran Sarić

Počinjem, čini mi se, pomalo neobičnim pitanjem. Posljednji put smo se “uživo” sreli prije dobrih tridesetak godina. U međuvremenu sam, kad god sam mogao, pratio Vaš rad i to, moram priznati, najviše poeziju, koja mi je veoma bliska. Ako biste u nekoliko rečenica, mogli sažeti Vaš književni rad u vremenu između naša dva susreta, šta biste nam o  njemu mogli reći? Koliko bi onaj meni poznat i drag “književni omladinac” bio zadovoljan u međuvremenu ostvarenim?

Sažeti trideset godina u nekoliko rečenica? Najbolje onda napisati haiku:

samo što trepnu
dječak susrete starca
sličnoga sebi

Pitanje je zgodno jer sam tačno prije trideset godina u Sarajevu objavio prvu knjigu. Što tamo očito nikome nije važno, na šta ne treba trošiti riječi. Mnogo je sumornije da tamo nije važno ni to što pišu sjani pjesnici koji žive u gradu. Spomenem li idiotske antologije, poput one u Danskoj, iz kojih su po sufliranju iz BiH1 izgurali niz najboljih da bi imali mjesta za etnopolitički obojenu osrednjačku kliku, onda imam razloga da proslavim jubilej.

Čekajte. Možete li, molim Vas, biti malo konkretniji? Ko, po Vama, nedostaje u toj antologiji, a ko je “višak” u toj antologiji, i a ko je “višak” Ko su ti ‘sufleri’, i zašto su tako uradili? 

Stvar je jednostavna. Svako od nas traži potvrdu i u književnoj zajednici kojoj pripada.

Jedna od tih potvrda je valorizacija u reprezentativnim projektima poput onog antologičarskog u Danskoj. Neugodno sam iznenađen da su sufleri očito izostavili moje ime, a stavili su u tu knjigu neke moje generacijske saputnike koji su do sada uvrštavani zajedno sa mnom u slične izbore. I neke uistinu pjesnički limitirane trećeligaše. No, otpišite tu primjedbu na moju autorsku sujetu, mada vrlo dobro znam koliko vrijedi to što sam uradio, jer naprosto znam misliti svoje tekstove u kontekstu. Kako, međutim, objasniti izostanak Semezdina Mehmedinovića, Milorada Pejića, Hamdije Demirovića, Refika Ličine? Oni fizički nisu u Bosni? Dobro, ali ni drugi koji su uvršteni nisu tu. A Mustafa Zvizdić? Imaju li u Bosni još jednog, dvojicu, trojicu takvih? Gdje je Almin Kaplan? Čovjek takve autentične, hercegovačko-univetzalne vokacije, sav od jakih slika, bez imalo brbljanja. Što se ne bi moglo reći za nekolicinu rođačko-burazerski uvrštenih pjesničkih imena. Mogao bih nabrajati do sutra. Danska antologija je sinonim izvoza palanačkog koncepta u svijet, način na koji mi sebe potcjenjujemo. To ne mogu promijeniti ni mnogi sjajni pjesnici koji su uvršteni, jer oni  imaju ulogu alibija za jednu farsu.

Ko je tu kome suflirao ne znam. Ali prepoznajem model: danski antologičar se zalijepi za neke domaćine na nekim provincijskim pjesničkim susretima. Ili u nekoj krčmi u Kopenhagenu. Oni mu postaju ekskluzivni šaptači. Da je taj danski atologičar pročitao bilo šta od rečenih imena ne bi mogao da bude toliko diletantski ignorant. Naposlijetku, radi se o bezočnom krivotvorenju toga šta je recentno u književnosti jedne zemlje. A do toga su mogli dovesti samo likovi palanačkog senzibiliteta i estetske kao i intelektualne skučenosti. Ko god da su. Naposlijetku, na gubitku nisu neuvršteni odlični pjesnici. Šta mislite ko gubi kada Džeko ne igra za reprezentaciju? 

Da, dobrim dijelom se slažem s Vama. Meni, tu, osim imena koje ste nabrojali, fale i Jozefina Dautbegović, pa Diana Burazer, Enver Kazaz… Slažem se i s Vašom konstatacijom da neki pjesnici zaista nisu zaslužili da budu uvršteni u ovako, s nabrojenim nedostacima, ipak reprezentativan prikaz naše poezije u Danskoj. Dobro, ostavimo sad to. Kako vidte te svoje protekle tri književne decenije?

Promišljam li sam sebe od prije trideset i sebe za trideset godina, onda  sam ja sa 55  tačka susreta te dvojice meni nepoznatih ljudi. Šta im je zajedničko? I ja bivši i ja budući imaju neku vrstu sklonosti ka društvenoj pravdi, strast ka estetetskim vrhuncima života koji su, možda, jedini prozorčići u metafizičko iskustvo dati našem limitiranom duhu. Sve ostalo je nestalno, tijelo koje doživljava eroziju, puneći se kao mješina iskustvom i tragovima življenog života, okolina koja je u stalnoj promjeni, nestajanju i nastajanju, države koje se raspadaju i iznova formiraju. Ljudi koji zauvijek odlaze.

Još je rano da podvučem crtu, pravo estetsko putovanje tek počinje. Ali mogu da kažem da sam književno izvukao iz sebe samo onoliko koliko sam morao, to je bilo pitanje unutrašnje nužnosti. Nemam skribomansku opsjednutost, niti mislim da treba život podrediti pisanju. Kada pogledam kako sam živio, kao kuglica u fliperu, ako je ova retro metafora uopšte još razumljiva, između raznih gradova i država, mislim da sam zadovoljan. Da me pitate da li bih nešto uradio drukčije, naravno da bih. Više bih pisao samo poeziju i više bih volio ljude koji su to zaslužili. 

U međuvremenu ste postali i ugledan novinar. Radili ste, ili još uvijek radite, za ugledne medije kao što su Al-jazeera Balkan i Deutsche Welle. Bili direktor Regionalne kancelarije za Jugoistočnu Evropu njemačke Fondacije Hajnrih Bel. Kako se “rimuju” novinar ili menadžer međunarodne fondacije i pjesnik? 

Pisanje u novinarskom smislu povezano je sa spomenutom sklonošću ka potrazi za društvenom pravdom. To je motivacija koja me još uvijek drži. No, ja posmatram kritički i devijantan razvoj medija koji prati iščašenja u društvu i pojačava ih. Ne želim imati ništa zajedničko sa partijskim novinarstvom, bulevarizacijom, sa duhovnim fast foodom koji se nudi na mrežama, ekranima, na kioscima. Ubrzanje i vulgarizacija poruka jesu svjetski trend, proizvođenje propagandnih konstrukcija, viralno širenje glasina. Ja nisam iz te priče. Radiću profesionalno za medije dokle god mogu sačuvati autonomiju i u zanatskom i u idejnom smislu. Ako to bude nemoguće baviću se nekim drugim stvarima.

Inače, ubrzanje medijskog protoka riječi je potpuno suprotno usporavanju i dubokoj koncentraciji iz koje nastaju lucidni probljesci najboljih stihova. Medijski akvarijum u koji se svaki dan iznova potapa naša svijest te tamo pliva kao beslovesna, glupa sardina pun je otrova koji anestezira narodne mase. A poezija je viši stepen budnosti. Poradimo na promociji budnosti i u medijima – dok možemo. 

U Vašim pjesmama se često na neočekivan način smjenjuju, pa katkad i stapaju blagi humor i stišana tuga. Evo jednog takvog primjera, i to iz pjesme “Slavonski brod, staćemo 15 minuta”:

U kolodvorskoj zgradi tamo gdje visio je Titov portret/Sad pati metalni Isus./Pretoplo je i za maj i za svibanj./Umjesto maramice baba-sera nudi toaletni papir… Kao da na svijet stalno gledate kroz dvostruke nočari: sive, koje “nanose” na tugu i nostalgiju, i šarene, ludičke, koje čitaocu ogoljavaju dječaka u Vama. Koliko svjesno, a koliko intuitivno bježite od jednoznačnosti? 

Ovdje bih da parafraziram Ničea – čim postanem tačan, ne razumiju me. Bit ljudske stvarnosti je po svemu sudeći protivrječna, pa je sama stvarnost onda paradoksalna, katkad groteskna ili apsurdna. Mi smo uvjek samo jednim dijelom to što tvrdimo da jesmo, a drugim dijelom ono što pokušavamo da sakrijemo time što tvrdimo. Međuprožimanje ljubavi i mržnje, radosti i tuge, lijepog i ružnog, živototvornog i smrtonosnog na Balkanu jeste toliko očigledno da je potrebno samo na miru posmatrati. Na Zapadu je sve to potisnuto, navodna kapitalistička racionalnost je dominantna, pa njenu prožetost iracionalnim valja skoro detektivski tražiti. Ali je ta međuprožetost za mene van svake sumnje. Naravno, pjesnički postupak je povezan sa empatijskim uvidom, ne sa golim evidentiranjem.

Pošto naprosto vidim svijet tim očima, onda iz toga prirodno proističe  pjesnički postupak miješanja naizgled suprotnih emotivnih registara. 

Puno ste putovali, što je vidljivo već samo iz naslova Vaših pjesama. Ali, kud god pošao, šta god da gledao, u jednoj torbi nosite stare, požutjele slike zavičaja, koje kao da stalno upoređujete s onim što pažljive, pronicljive oči i duša vide. Kad bi mogli sažeti ono što su Vam donijela sva ta putešestvija, kako bi to formulisali? 

Ko više nije dijete, nije više ni u zavičaju, makar se nigdje ne mrdnuo iz njega. Nekretanjem je lakše zadržati iluziju kontinuiteta u sredini koju dobro poznajete. Tribalna toplina koju nam nudi mali zavičaj ima takođe veliku cijenu. Vaša individualna autonomija skoro da ne postoji jer je sa svih strana buše čaršijske i rođačke silnice. S druge strane, nomadski refleks ostajanja u pokretu oduzima vam tribalnu toplinu ali vam nudi susret sa obiljem drugih čovjekovih svjetova. Shvatio sam da se upravo na putovanjima u najvećoj mjeri poklapa to što želim sa onim što jesam. 

Često imam utisak da, gledajući tragove prošlosti, posvuda tragate za odgovorima na važna pitanja iz sadašnjosti? 

Možda smo bili naivni kada smo u jednom trenutku pomislili da je prošlost zaista prošla. Njeno povampirenje devedesetih je bilo moguće upravo zbog te naivnosti. Dakle, ovo ovdje i sad ne možemo ni razumjeti bez uvida u genezu. Bolesna društva imaju svoju istoriju bolesti. Ako je poznajete onda možete bolje shvatiti sve te ranjene i prekrute identitete oko sebe. 

Od ove godine radite u Beogradu, i to kao dopisnik Dojče Velea za “Regiju”. Kad sam Vas nedavno upitao kako Vam je tamo, odgovorili ste u šaljivom tonu: “Fino. Sa Srbima u kafanu, sa Nijemcima radim posao. Bilo bi loše da je obrnuto.” Uz onaj neizbježni fb-smajli. Pošto se u svakoj dobroj šali krije i zrno istine, moram Vas upitati kako je to: piti sa Srbima, a raditi s Nijemcima? 

Pošto sam četvrt vijeka u Njemačkoj, a imam tridesetak godina balkanskog staža čini mi se da sam u stanju stalnim upoređivanjem ova dva svijeta shvatiti kako se jedna stvarnost “prevodi” u drugu. Dovoljno je da uporedite brzinu skeniranja robe na kasi hipermarketa u Beogradu i Kelnu – aparat je isti – pa da shvatite kako je njemačka stvarnost bitno ubrzana u odnosu na našu. Hajner Miler je u jednoj pjesmi ironično slavio sporost i mrzovoljnost istočnonjemačkog konobara kao socijalističko dostignuće, znak da ga više niko ne tjera.  Hajde da pojednostavimo – Nijemci poštuju ugovore i rokove, a Srbi znaju da slave život i u oskudici. I jedno i drugo su dragocjene osobine. Samo izgleda da nisu kompatibilne. 

Uz pisanje i novinarski rad, Vi ste i uspješan prevodilac, i to u oba smjera: sa njemačkog na maternji, i sa maternjeg na njemački jezik. Kao dvostruki kolega – pjesnik i prevodilac – znam da oko devedeset odsto naših kolega prevodi samo u jednom smjeru, i to sa stranog na maternji jezik. Koliko Vam je vremena i truda trebalo da do tog stepena usavršite znanje njemačkog jezika? Sanjate li, recimo, ikad na tom jeziku? 

Ima nečeg opsesivnog u mom pristupu jeziku. Izuzetno je smiješna situacija kada dođete u Njemačku i kažete da ste okruženi Nijemcima, a jedini koji je tu nijem, ukoliko ne govorite jezik, jeste Vi. Da ne bih ostao mutav, upisivao sam po dva kursa njemačkog odjednom, usput crnčeći po desetak sati dnevno od hotelskih kuhinja do brodogradilišta. Kada mi se njemački počeo otvarati čitao sam po knjigu za desetak dana. Mnogo toga nisam razumio, ali ima jedna intuitivna nit u poimanju onoga što još ne znate. Ja sam učeći stalno prevodio sam sebi. Tek kada sam napisao magistarski, a potom i prve tekstove za medije na njemačkom mogao sam reći da sam bio blizu cilja. U novinarstvu sam često pravio pregled štampe – prevodio sam sa njemačkog najzanimljivije dijelove komentara i analiza. Onda je došlo prevođenje poezije, najprije samo za fioku. Provjeravao sam da li je ista vibrantnost teksta moguća na mom maternjem jeziku.

Suprotan smjer je došao mnogo, mnogo kasnije. I to u tandemu sa osobama kojima je njemački maternji jezik. Meni na njemačkom nedostaje čitavo djetinjstvo i kolokvijalni slojevi. To što ja radim mora da izbrusi neko sa jakim smislom za finese.

Inače, taj smijer, prevođenje na njemački, ostaje kod mene izuzetak. Rijetko sanjam situacije koje iziskuju njemački, ali se dešava. 

Koliko prevodilac književnog teksta može otići daleko od osnove, koliku slobodu ima da doda poneki “začin” “glavnom jelu”? Kad ovo pitam, mislim (i) na sjajne prevode Stanoslava Vinavera “Gargantua i Pantagruel” i “Štihove” Ogdena Neša koje je maestralno preveo  Dragoslav Andrić, a koji vjerovatno ne bi bili takvi da su se dvojica majstora držali originala, citiram “kao pijan plota”. 

Ponekad moramo napustiti original ako želimo da spasemo njegovu srž. Pretpostavka je da ste tekst najprije osjetili iznutra.  I da jezik originala poznajete “do u sitna crevca”. No, to nikada ne smije završiti u “popravljanju” originala, u proizvoljnosti i samovolji. Original ostaje mjerilo. 

Koja su, po Vama, “najjača” imena njemačke književnosti? A naše, to jest ex-Jugoslovenske? Koje domaće autore najradije čitate? 

Daću samo trenutnu sliku onoga šta čitam: Proza Vladimira Tabaševića i poezija Mustafe Zvidića su mi bliske. Knausgorova mamutska autobiografska proza “Moja borba” ima u sebi istinske genijalnosti. U Njemačkoj ne bih izdvajao nikoga. Djela koja sam zaista pročitao jesu djela koja sam preveo. Prevođenje je superioran oblik čitanja. Zato mogu preporučiti ono što sam prevodio, Hajnera Milera, Melindu Nađ Abonji, Sašu Stanišića. 

I za kraj, radujući se Vašem ponovnom dolasku na Boračko jezero: jednom ste, misleći na Jugoslaviju, rekli: “Snježana je i mrtva ljepša od svih sedam patuljaka koje je rodila.” Da li biste i sada, kad već izvjesno vrijeme živite i radte u Beogradu, rekli isto?

Da.

Dragoslav Dedović je rođen 1963. u Zemunu. Odrastao je u Kalesiji, gimnaziju je završio u Tuzli. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu radio je kao novinar za različite medije i pohađao postdiplomske studije sociologije kulture u Beogradu. Od 1990. do 1992. bio je  urednik u tuzlanskoj izdavačkoj kući Grafičar. Dragoslav Dedović se javno angažovao protiv upotrebe vojne sile i napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini.

1992. se nastanio u Njemačkoj, najpre radeći u Nirnbergu i Regenzburgu u restoranima, na brodogradilištima i u fabrikama kako bi sam finansirao intenzivne kurseve njemačkog jezika. Kao stipendista Fondacije Hajnrih Bel (Heinrich-Böll-Stiftung) odbranio je 1999. magistarsku tezu na interdisciplinarnim Evropskim studijama u Ahenu. Od 1999. do 2006. radio je kao novinar Radija Dojče vele (Deutsche Welle) u Kelnu i Bonu, uređujući i vodeći emisije Evropa danas i Tura kulture. Od 2006. do kraja 2008. godine boravio je u Beogradu kao direktor Regionalne kancelarije za Jugoistočnu Evropu njemačke Fondacije Hajnrih Bel. Od 2009. ponovo živi u Njemačkoj, prvo u Berlinu a potom u Kelnu gde je do 2012. radio kao savjetnik za zapadni Balkan u Forumu Civilne mirovne službe (forumZFD). Od 2012. do kraja 2017. bio je glavni urednik Programa na srpskom RTV Dojče vele (Deutsche Welle), a od 2018. je dopisnik iste medijske kuće iz Beograda.

Više puta nagrađivan, između ostalog na Slovu Gorčina (1988) Godišnjom nagradom za najbolju knjigu Društva pisaca BiH (2005), Pečatom varoši sremskokarlovačke (2012), te nagradom Stražilovo (2013)  kao i stipendijskim boravcima njemačkih književnih institucija. Eseje i analitičke tekstove objavljuje i na njemačkom, prevodi sa njemačkog i na njemački, a njegovi književni tekstovi su prevedeni na više jezika.

Zastupljen je u nekoliko antologija bh., srpskog i crnogorskog pjesništva. 

Književno veče pisca, prevodioca i novinara Dragoslava Dedovića u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru biće održano u subotu, 18.08.2018. godine u 20 sati.