Božica Jelušić: CRKVA BEZ VRATA I TORNJEVA

Izdvajamo

• Ali što će Gospodinu luksuzni stanovi, kad se i ovako sve na svijetu drži samo o njegovu milosrđu? Čovjek sam može biti Hram vrlina, ali i moralna ruševina. Doći će jednom kraj vučjega vremena i oholosti nezasitne. Zatrpane i pune paučine, crkve će zjapiti prazne, dok će proroci, sveci, isposnici i svjetlonosci hoditi poljima, da donesu radost i nadu onima koji pate.

Povezani članci

• Konačni kraj Tuđmanove stranke: HDZ-u blokirana imovina
• Hrvatska: Imenovanje nove vlade ili raspisivanje izbora?
• Promocija knjige “Rođeni za vječnost”: Intelektualna i sportska elita 31. januara u Mostaru
• Tamo da putujem
• Zašto treba shvaćati ozbiljno dječje igre?
• Propast ubice Horvatinčića: Raspada se Centar Cvjetni

Foto: Flickr

Kako je moguće da duhovni pastiri nisu objasnili vjernicima da su upravo oni “mistično tijelo Crkve”? Zašto ne znaju da je crkva tamo gdje se moli i ispravno djeluje, gdje netko ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, a nemoćne, slabe, malene i bolesne, s njihovim potrebama, ima uvijek na srcu? GDJE ĆEŠ BOGA TRAŽITI? veli jedan, koji vjeruje da Bog stanuje između zidova i pod uzdignutim svodom. Svatko, tko razumije snagu primjera, znade da je to besmisleno. Bog se traži u sebi, u dubokoj kontemplaciji, u nadahnutosti za djela milosrđa.

Da se Krist htio roditi u palači, Njegova bi bila najveća i najsjajnija na Zemlji. Odabrao je štalicu, skromnost, put patnje i nerazumijevanja. Nevjerojatno, koliko se duhovnih pastira izgubilo u magli i skrenulo s toga puta, da bi se zatvorili u mramore i pozlate, brokate i safijane, crvene kapice, zlatne lance i prstenje – u kule bjelokosne i sibaritske radosti lagodnoga života.

Ali što će Gospodinu luksuzni stanovi, kad se i ovako sve na svijetu drži samo o njegovu milosrđu? Čovjek sam može biti Hram vrlina, ali i moralna ruševina. Doći će jednom kraj vučjega vremena i oholosti nezasitne. Zatrpane i pune paučine, crkve će zjapiti prazne, dok će proroci, sveci, isposnici i svjetlonosci hoditi poljima, da donesu radost i nadu onima koji pate.

Koliko stoljeća mora proći, da se stvari vrate na početak, da se riječi očiste od hrđe, srca od oholosti a ljudski um od magli i nebuloza nerazumijevanja žive riječi Evanđelja?

IVAN GORAN KOVAČIĆ:
CIRKVA NA BREGU

Gde put se kak starček v breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju…

Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal niše,
kak lipa da zgrlila vse bu
k sebi, v cirkvi da diše…

A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju…

Odhajaju tičeki dalko,
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si malko,
štel bi da k turnu se vrne!

I meni se vezda prifčinja:
ftiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana.