Božica Jelušić: GANUTLJIVE OPASKE O STVARNOSTI

Božica Jelušić
Autor 19.3.2017. u 14:34

Izdvajamo

  • osjećaj da jedna hijerarhijska pozicija daje čovjeku univerzalne kvalifikacije za duhovnost, kulturu, osobni stil, oštroumno mišljenje, profinjeno ponašanje i otmjenost, totalno je APSURDAN osjećaj. Mahom je obrnuto, jer ljudi ostaju ono što su bili, razvoj temeljnih osobina završen je sa dvanaestom godinom, sve ostalo je nadgradnja, dril, ambicija i volja da "preskočimo" sami sebe, gdje god to okolnosti dopuštaju. Dakle, to nakaradno izdvajanje političara u prvi plan, to pozivanje da govore i pokazuju se svuda i u svakoj prigodi, na izložbama, komemoracijama, promocijama, otvorenjima i zatvorenjima, govori da smo stvarno izgubili kompas. Što ima jedan građanin, u trenutku zadovoljenja stanovite kulturne potrebe (a na većinu tih stvatri niti ne dolaze voljno već po dužnosti) tamo nešto besjediti, plesti i krasnosloviti, dok u pozadini stoje ljudi koji su događaj stvorili i omogućili? Gomila blebetavih papagajskih gluposti izrečena u takvim prigodama, zaista je zapanjujuća.

Povezani članci

Božica Jelušić: GANUTLJIVE OPASKE O STVARNOSTI

Posuđen naslov, asocijativno

Nije normalno da se neprekidno sramimo u njihovo ime, da post festum objašnjavamo “što su zapravo htjeli reći”, da proživljavamo muku od te pokondirenosti, razmetanja, valjanja u raskoši, socijalne neosjetljivosti i beskrajne poze u svijetu darovitih, kamo gotovo ni jedan od njih ne bi imao pristupa, da je pravde na svijetu i da je ispravna mjera obaveza za sve, a načelo “po djelima će te tvojim suditi” kriterij iznad kojega nema ničega ni nikoga uzvišenijeg.

U principu, vidim koliko mi fali kolumnistička praksa, kojom sam se bavila negdje u ratu i poraću, objedinivši te tekstove u knjizi PISANJE U VJETAR. S druge strane, gotovo je nevjerojatno kako se malo pomaka događa u javnom životu, te kako tvrdokorno ustrajemo na kulturološkim stereotipima i omaškama.Navest ću samo jedan primjer: u tekstu “Lutanja carstvom znakova” pisala sam o zvijezdi i svastici, o njihovoj povijesnoj utemeljenosti i sporadičnoj zloporabi, o trajnosti simbola i vrijednosti arhetipa. Danas su to ponovo nekakve “goruće teme”, što pokazuje kako se ljudi slabo obrazuju, ali vole davati konačne sudove i zadnju riječ na temu kojoj nisu dorasli.

Isto tako, trajno me intrigira fenomen poltronstva i “zorta” prema vlastima. Nesposobnost za javnu (argumentiranu) kritiku, hrabrost da se ostane različit, pravo na neslaganje, institut građanskog neposluha, kao da su ovom društvu potpuno nepoznate stvari. Rijetko će tko povikati CAR JE GOL, POLITIČAR JE VOL, ukazujući na neobrazovanost, rigidnost, poroke, vinske omaglice i ekscentrične ispade, autokratsku oholost, prebujali ego, osjećaj nedodirljivosti i nezamjenljivosti, od čega naši novopečeni čelnici (ali i lukavi stari šeksolozi) evidentno pate. Dapače, blagonakloni će te prijatelji ispod glasa dobrohotno opominjati: “Čuvaj se, imaš djecu, nezaposlene u obitelji, privremeni posao,novi rukopis za objavu, darovitoga đaka…sve bi to mogla izgubiti zbog oštra jezika!”.

Nalazim da je to upravo bijedno, bježanje od istine, skrivanje iza frazetina, povlađivanje u ime moguće poštede ili napredovanja, poklimavanje sumnjivim i suludim idejama, odobravanje nacionalnog kiča, povlađivanje i nekritično divljenje statusu, umjesto procjene karakternog potencijala jednoga državnika. Nadasve me užasava što većina ljudi ne vidi PRIVREMENOST tzv. “visokih funkcija”, ne shvaćajući kako će to sutra obnašati netko drugi, dok ćemo mi ostati ono što jesmo: glasačko tijelo, zajednica, građanska cjelina koja radom održava aparat vlasti na životu. Baš kao što bi Gotovac poantirao: “Ja nisam priručna prerađevina napretka”. Ja sam OSOBA, pojedinac, “otok izvan arhipelaga”, jedinka koja je veća od države, važnija svih statističkih aporoksimacija: koliko vjernika, koliko rasplodnih stanica, koliko potencijalnih vojnih obveznika živi u nekoj prostornoj cjelini, pod egidom zajedničke države.

I da, reći ću još jednom zaključno: osjećaj da jedna hijerarhijska pozicija daje čovjeku univerzalne kvalifikacije za duhovnost, kulturu, osobni stil, oštroumno mišljenje, profinjeno ponašanje i otmjenost, totalno je APSURDAN osjećaj. Mahom je obrnuto, jer ljudi ostaju ono što su bili, razvoj temeljnih osobina završen je sa dvanaestom godinom, sve ostalo je nadgradnja, dril, ambicija i volja da “preskočimo” sami sebe, gdje god to okolnosti dopuštaju. Dakle, to nakaradno izdvajanje političara u prvi plan, to pozivanje da govore i pokazuju se svuda i u svakoj prigodi, na izložbama, komemoracijama, promocijama, otvorenjima i zatvorenjima, govori da smo stvarno izgubili kompas. Što ima jedan građanin, u trenutku zadovoljenja stanovite kulturne potrebe (a na većinu tih stvatri niti ne dolaze voljno već po dužnosti) tamo nešto besjediti, plesti i krasnosloviti, dok u pozadini stoje ljudi koji su događaj stvorili i omogućili? Gomila blebetavih papagajskih gluposti izrečena u takvim prigodama, zaista je zapanjujuća.

Mudar, odgojen i otmjen čovjek bez problema bi otklonio takvu “čast”, imajući perfektan uvid o tome tko sve stoji u publici i tko o tome znade više i temeljitije. Nije normalno da se neprekidno sramimo u njihovo ime, da post festum objašnjavamo “što su zapravo htjeli reći”, da proživljavamo muku od te pokondirenosti, razmetanja, valjanja u raskoši, socijalne neosjetljivosti i beskrajne poze u svijetu darovitih, kamo gotovo ni jedan od njih ne bi imao pristupa, da je pravde na svijetu i da je ispravna mjera obaveza za sve, a načelo “po djelima će te tvojim suditi” kriterij iznad kojega nema ničega ni nikoga uzvišenijeg.

Božica Jelušić
Autor 19.3.2017. u 14:34