Božica Jelušić: Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti

Karmela Devčić
Autor 29.12.2017. u 10:53

Izdvajamo

  • Ja sam thoreauovac, mislim da je Henry Thoreau prije 150 godina ostavio naputak o zdravom i intelektualno poticajnom životu, kad se preselio u Walden, u okolici Bostona, u kuću koju je vlastitim rukama napravio. Taj thoreauovski nazor danas je potrebniji negoli ikad prije - izloženi smo razornim energijama, buci, koja je uvreda za uši, ljudima koji nas opsjedaju svojim trivijalnostima i kiču koji je sveprisutan, od načina života do načina izražavanja. Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti. Osamljivanje nije više znak čudaštva, to je nužan obrambeni mehanizam da čovjek pribere vlastite misli i da živi prema nekadašnjem načelu suglasja s prirodom. Jer, ako hoćemo mijenjati svijet, moramo prije toga imati fazu izolacije, naučiti biti sami.

Povezani članci

Božica Jelušić: Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti

Foto: Boris Kovačev / CROPIX

BOŽICA JELUŠIĆ, HRVATSKA KNJIŽEVNICA PRIJE 20 GODINA PRODALA JE DVIJE KUĆE I KUPILA ORONULI DVORAC – Pogledajte kako danas izgleda njezin raj na osami

Književnica široka i raznovrsna opusa, dosad joj je objavljeno više od 50 naslova, osim što je život posvetila pisanju, prevođenju, poučavanju, već više od 20 godina uređuje i obnavlja dvor Barnagor. Ove je godine minulo točno stoljeće i pol otkako je izgrađen.

Božica Jelušić 1980-ih je na đurđevačkoj Picokijadi, lokalnoj veselici na kojoj se okupi cijeli kraj, čula da posljednja nasljednica obitelji TrezićJovanka, rođena Mihaljević, prodaje Barnagor, dvor u mjestu Čepelovac, nedaleko Đurđevca. Ostarjela i sama, Jovanka Terzić nadala se da će za njezinu nekretninu biti dosta zainteresiranih. No, kurija je bila sasvim zapuštena, njome se htjela baviti, iz čista entuzijazma, u nakani da očuva povijesnu ostavštinu, jedino tada novinarka i profesorica u đurđevačkoj gimnaziji, pjesnikinja Božica Jelušić.

Djurdjevac, 221217.<br /><br />
Kurija stara 150 godina u vlasnistvu knjizevnice Bozice Jelusic.<br /><br />
Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Boris Kovačev / CROPIX

Suprug i ona prodali su dvije kuće i kupili Barnagor. U ruke im je došlo u potpunosti zapušteno zdanje, nekadašnja vlasnica živjela je u samo jednoj sobi, vlaga je odavna zavladala interijerom, kutovi i, kako kaže Jelušić, “budžaci”, bili su zatrpani koječime, fasada oronula, stolarija propala, pokućstvo od neodržavanja uništeno ili podijeljeno po selu. Od pet nekadašnjih salona bilo je namještaja tek za namjestiti jedan, ostala su, među ostalim, dva bidermajer kamina i masivni pisaći stol… drži se za čelo Jelušić, pokušavajući, sklopljenih vjeđa, vizualizirati, kako je to zdanje izgledalo kad su krenuli u ono što je njezin otac tad nazvao “kopnenim Titanicom”, rekavši kćeri i njezinu suprugu da su “zanesenjaci, dvije budale”.

- I moja i suprugova obitelj su negodovale. Nitko nije vjerovao da je to obnovljivo, kako ćemo mi s naše dvije plaće, profesorskom i inženjerskom, uspjeti to urediti. Gledajte, od Orahovice u Slavoniji do Štrigove na slovenskoj granici ima raznih zapuštenih dvorova, u to ni država niti lokalne uprave neće ulagati, jer to mnogo traži i riskantno je; kamoli da će se netko poput nas toga prihvatiti, govori vlasnica Barnagora.

More knjiga i austrijske novine

Odluku da kuriju kupi donijela je naglo, spontano i emotivno, kad je nasred, danas gostinjske, sobe vidjela piramidu razbacanih knjiga:

- Prva koje sam se primila bila je vojni priručnik iz 1808. Vidjela sam, prema tipu uveza, da su to izdanja od 1912. do 1925., u stilu art décoa. Barnagor mi se učinio vrijednim obnove i kao dokaz da se na gornjohrvatskom prostoru živjelo napredno, uljuđeno, prosvijećeno, a sve to na primjeru obitelji Trezić, čiji je predak stekao vojničko, viteško plemstvo u bici kod Solferina, kao običan desetnik, seoski dečko iz Podravine, s desetero braće u tom bilogorskom selu.

Knjižnica koju su njegovi potomci sakupili, uglavnom od 1890. do 1925., ima djela njemačkih, engleskih, talijanskih i francuskih klasika te mađarskih autora, zato što su se u dvoru govorili i ti jezici. Ima memoara, putopisa, filozofskih djela od Spinoze do Krishnamurtija, mnogo romansiranih biografija, poezije, u širokom rasponu: Mallarme, Rilke, Juhasz, Valery, Goethe, Schiller, Heine. Imali su ukusa i stila, to je sigurno. Primali su troje austrijske novine u pretplati, koje su uredno stizale na bilogorski brijeg, usprkos turbulentnim vremenima.

Na upit kako je uspjela obnoviti zdanje, dok nas vodi kroz kuriju, sliježući ramenima kaže: – Načelo sinergije!

Djurdjevac, 221217.<br /><br />
Kurija stara 150 godina u vlasnistvu knjizevnice Bozice Jelusic.<br /><br />
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Doda cjepanicu, dvije bukovine u peć, pa nastavlja: – Pozvala sam ovdašnjeg, lokalnog majstora, dovela ga u ruševnu štalu, hambar i pitala što bi se tu dalo učiniti za 10.000 kuna. Bile su to situacije kad bih, primjerice, dobila kakvu nagradu – bilo nagradu za životno djelo ili skupila nešto novca od otkupa knjiga ili od neke stipendije… Na to bi majstor kazao: “Evo, dalo bi se povezati u jednu prostoriju štalu, štagalj i hambar”. I tako su, polagano, nastali današnja galerija i atelje. Drvo smo dovukli iz šume, za daske za pod i lamperiju, kupili staru ciglu od srušene kuće, a sve ostalo je majstor napravio svojim rukama. Onda se srušila jedna klet na susjednom brijegu, stara 350 godina, pa mi je vlasnik, moj prijatelj Kruno Heidler, darovao prekrasnu hrastovinu, rukom tesanu građu kojom sam zatvorila i dovršila dvije prostorije u rustikalnom stilu.

No, kurija je i dalje otužno zjapila prazna, manjkao je veći dio namještaja.

Jelušić je potom organizirala prva događanja – tradicijski Božić, proslavu Dana zemlje, ljudi su dolazili, počeli spontano donositi i darovati stvari koje su sami odavna čuvali po tavanima “krasnu drvenu klupu, otoman kakve su nekad imali po ladanjskim kućama i ljetnikovcima… i tako se prostor, postupno, i na razne načine popunjavao”, govori.

Još u prvim mjesecima, kad su čistili Barnagor, po desetljećima netaknutim, zatrpanim kutovima dvora pronalazili bi razne stvari nekadašnjih stanara i nasljednika; pronašla je tako i vojnu sablju, operni dalekozor obučen u sedef, pokoju damsku haljinu…

Jelušić jedino zimu ne provodi u Barnagoru, u ovo doba navraća, ali ovdje ne boravi.

Proljeće, ljeto i jesen Barnagor joj je dom.Kako je ovdje usnuti sam, daleko od susjeda i svijeta?

Kozmopolitkinja i lutalica

- Ja sam thoreauovac, mislim da je Henry Thoreau prije 150 godina ostavio naputak o zdravom i intelektualno poticajnom životu, kad se preselio u Walden, u okolici Bostona, u kuću koju je vlastitim rukama napravio. Taj thoreauovski nazor danas je potrebniji negoli ikad prije – izloženi smo razornim energijama, buci, koja je uvreda za uši, ljudima koji nas opsjedaju svojim trivijalnostima i kiču koji je sveprisutan, od načina života do načina izražavanja. Mi smo zarobljenici koji žive u zoni buke, kiča i trivijalnosti. Osamljivanje nije više znak čudaštva, to je nužan obrambeni mehanizam da čovjek pribere vlastite misli i da živi prema nekadašnjem načelu suglasja s prirodom. Jer, ako hoćemo mijenjati svijet, moramo prije toga imati fazu izolacije, naučiti biti sami.

Djurdjevac, 221217.<br /><br />
Kurija stara 150 godina u vlasnistvu knjizevnice Bozice Jelusic.<br /><br />
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

U radnoj sobi Božice Jelušić 3000 je knjiga, na katu je još jedna, manja, biblioteka s naslovima koje rjeđe koristi. – Većina knjiga je na gotici, jer je to bilo razdoblje u kojem je biblioteka formirana, a ja imam sreću pripadati posljednjoj generaciji koja je učila gotiku.

Diplomirala je engleski, govori i njemački, a čita francuski i talijanski. Ipak, Jelušić nije tip kontemplativne osobe koja bi se ovdje jedino ušuškala i izolirala od svijeta, dapače – hiperaktivna je, kad ne piše, organizira razne radionice u dvoru, a i na imanju je uvijek čeka razni posao, ne zna čega bi se prije prihvatila: – Događa se da dođem ovdje, ne skinem ni kaput ili zaboravim da sam si pristavila vodu za čaj, jer odem u vrt i ostanem tamo četiri sata.

Za sebe kaže da je kozmopolitkinja, snažno ukorijenjena u vlastitu zavičaju. – Dobro poznavanje ovog kraja otkud sam potekla, pomoglo mi je i otvoriti se svijetu. Vedra sam putnica, lutalica. Kad odlazim odavde, idem s uvjerenjem da mi se na putu ništa ne može dogoditi, i uvijek se kući vraćam jedino bogatija. No, ovdje, u Podravini mi je najljepše.

U nezimska doba u Barnagoru posjetitelji nisu rijetkost. – Suvlasnik je moj unuk Leo Filip, koji mi pomaže oko okoliša. Imao je atelier, galeriju, malo kazalište u šumi, vrt, park, mnogo drveća koje sustavno sadimo, šumu, ljekovito bilje. Dolaze nam djeca i učitelji na terensku nastavu, imamo kreativne radionice, ekološke akcije, kazališne predstave u prirodnom okolišu. Najvažnija aktivnost je druženje s umjetnicima, likovne kolonije, izložbe, književne večeri, seminari. Htjeli smo da Barnagor ne bude “spomenik”, već živo učilište i žarište, gdje će djelovati kreativne energije i vladati načelo sinergije. O povijesti Dvora pisala sam u romanu “Čišćenje globusa”, to je jedna mala obiteljska priča o sudbinama tri generacije Trezićevih, od kojih jedna postiže vrh u doba pada Monarhije, a ostali dotrajavaju između ratova, pokušavajući održati to svoje naslijeđe na okupu.

Djurdjevac, 221217.<br /><br />
Kurija stara 150 godina u vlasnistvu knjizevnice Bozice Jelusic.<br /><br />
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Pisanjem protiv melankolije

Šezdeset i šest joj je, lanjske joj je godine, kad je slavila 45 godina književnoga rada, izašlo petoknjižje izabranih djela, u nakladi kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Opisuje ga kao “osobni presjek i pregled žanrova kojima sam se najviše posvetila. Dakle, kajkavska poezija, poezija na standardu, eseji, putopisi, književne i likovne kritike te poezija za djecu. Dali su mi prigodu da se ‘nacrtam’ u riječima kako samu sebe vidim, na čemu im zahvaljujem”.

Pisanje ju je, kaže, možda izvuklo iz melankolije i osame u koju kreativna bića često padaju: – Pisanje mi je instrument samoostvarenja, a istodobno i moj način “priključka” na stvarnost i vrijeme u kojima živim. Ne znam, možda se na kraju puta pokaže da je bilo i nekakva spasilačka misija, da mi život ne potone u sivilo, prosječnost, dosadu. Riječi su me odvele daleko, u druge prostore, k drugim ljudima, jezicima i kulturama.

Božićno je doba, i u Barnagoru je božićna ikonografija. Premda će blagdane provesti u Đurđevcu, s obitelji, potaknute atmosferom kurije razgovaramo o Božiću u samoći. Može li Božić u samoći biti lijep?

- Može to biti – najljepši Božić. Zato što si tada u društvu onih koje u mislima prizivaš za svoj blagdanski stol, koji su možda već otišli, otputovali s onu stranu, tada misliš na njih, upućuješ im one riječi koje si im zaboravio za života kazati. Tada vidiš sebe od mladosti do točke na kojoj se upravo sada nalaziš. Znači, nisi sam. Imaš društvo, imaš sebe za društvo, a “ja” nikada nije samo. Ja ima mnogo lica, mnogo razvojnih faza, pa za Božić pozoveš sve te svoje “ja” za stol. Ili kako su Židovi poslije rata i holokausta imali običaj prije no što će pristupiti blagovanju stavljati tanjure za stol za one koji više nisu živi, ostavili su i tanjure za one koji više nisu tu, znači i oni su bili tu.

Djurdjevac, 221217.<br /><br />
Kurija stara 150 godina u vlasnistvu knjizevnice Bozice Jelusic.<br /><br />
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Moć sinergije

Neko je vrijeme provela u Americi, bila je i na Fulbrightovoj stipendiji, često putovala i, među ostalim, pisala i putopise. Što je u životu najbitnije naučila?

“Načelo postupnosti, nepreskakanja koraka, već ‘postupno razvijanje ubrzanja’, kako veli Mandeljštam. Potom, važnost nezavisnosti, da se ne staviš ni pod koji barjak, da ti je istina važnija od uspjeha, a svaki kolektivni zanos da podvrgneš skeptičkoj provjeri. Naučila sam o ogromnoj moći sinergije i o važnosti da možeš ostati sam i biti ispunjen do vrha, u dobrom društvu. I naravno, da je odlično ‘sjediti na bundevi, osjećajući se kraljem, umjesto na plišanoj fotelji u strahu da će ti je netko oteti ako ustaneš’”.

Jutarnji list

Karmela Devčić
Autor 29.12.2017. u 10:53