Božica Jelušić: NESVIĐANJE, NEUVIĐANJE

Božica Jelušić
Autor 12.8.2018. u 14:51

Izdvajamo

  • Užasno me ojađuje to okretanje glave i navlačenje štitnika, kao što su konjima navlačili da ne gledaju na stranu, nego samo naprijed, kamo ih ular i bič precizno usmjeravaju. To se, naime, savršeno pretvara u dresuru: na društvenoj mreži veselimo se lakim temama i banalnostima, na mjestima masovnih okupljanja praznimo nagomilane nacionalne frustracije, u krčmama i na ulici govorimo o svojim obiteljskim i poslovnim intimama, oblici zabave su nam primitivni, djeca su neodgojena, starci su gnjavatori, inteligencija je nesposobna ili potkupljiva, marginalne skupine teroriziraju javni prostor, mrtvi su ljudi utjecajniji od živih, aveti klepeću kostima i u vampirskoj opereti koja ne silazi s programa u usijanim glavama. Ridikuli vode politiku, domoljublje se naplaćuje, sport nas narkotizira, televizija je javni valov, s kojega srčemo napoj, za koji smo prethodno platili i nemamo pravo na prigovor.

Povezani članci

Božica Jelušić: NESVIĐANJE, NEUVIĐANJE

Nije meni do novina, čak ni do razmjene mišljenja po ovoj omari. Meni je do pravde i istine, koje smo zabašurili i prognali, a nadasve mi je do ljudskosti, ako se netko još sjeća te moralne kategorije. Do činjenice da su svi životi dio Božjega plana, te svaki ima pravo biti dovršen i ispunjen na ovoj zemlji. Ako se ta “slika i prilika Božja” ne raspozna u SVAKOM životu koji srećemo, nemamo pravo o Bogu ni govoriti. Ne postoji selektivno milosrđe. Ne postoji prilagođena pravda. Kao što ne postoji ni djelomični čovjek.

U redu, ja ću uzeti na sebe “rizik nesviđanja” i primit ću taj vrući krumpir da se zapitam u kom pravcu ide naša javna pozornost, što to ljude motivira, mobilizira, ispunjava, solidarizira u društvenom kontekstu? Čime se pune i hrane, kako pod sugestijom medija i “krojača mijenja” poslaguju svoje prioritete? Čemu usrdno “lajkaju” na javnim mrežama, kako ih je najlakše podjariti (i podjarmiti!), pred kakvim nedodirljivim autoritetima padaju na koljena i gdje su spremni junački swe oglasiti, i gdje šute kao dresirani laboratorijski miševi, u strahu da će ostati prikraćeni za dnevni obrok?

Uzimam za primjer današnji Jutarnji, njegovu naslovnicu, na kojoj Modrić, “sportski heroj nacije” pozira u markiranoj robi i naočalama, te se ekskluzivno najavljuje njegov “iskaz” i pogled na “lažno svjedočenje”, zbog kojega mu “visi” moguća zatvorska kazna. U tekstu na nekoliko stranica nema ničega što već nismo znali ni pročitali, samo ona poluotvorena usta, unezvjereni pogled i rečenice tipa “to je bilo davno”, “ne mogu se sjetiti”, “u te stvari ja se slabo razumijem” i tsl. Zaista nemam živaca ni vremena dva puta čitati to “graničarsko” natepavanje, utoliko prije što mi je jasan i cilj članka i ishod suđenja, koji ne može biti drugačiji nego “oprost” i “otpust” nacionalnoj ikoni, s kojom svi suosjećaju, titraju i vibriraju, te one “najpotresnije” dijelove bivše biografije znaju napamet, kao stranicu iz katekizma.

Neću gubiti vrijeme na “pastirče mlado i milo” ni njegov zvjezdani uzlet. Baš me briga, budući da su i ovako iz moga poreza i mirovine također naplaćene njegove neprocjenjive usluge za naciju i nacionalni ponos, srondan od trotlovske politike na najniže grane. Želim reći da u istom broju postoji potresna i upozoravajuća reportaža o imigrantima u Bihaću i okolici i o patnjama koje preživljavaju, neizvjesnosti, frustracijama i očaju, koji viču do ravnodušnoga neba. Ali najave te reportaže nema na naslovnici, to su neki “drugotni” u odnosu na našega heroja, koji nosi zlato u nogama i priličan vakuum u glavi. Nije moderno biti empatičan prema tim “drugima” i “drugačijima” a i naša se sveta Crkva umusila i ušutjela, pa nam ne daje nužne moralne smjernice, zbog čega je bolje šutjeti i “gledati svoja posla”. Kao što se onomad gledal kad su Židovi bili u pitanju, a prije njih, davno, Cincari, pa Armenci, pa Kurdi, i da sada ne ponavljamo cijelu povijest.

Nije meni do novina, čak ni do razmjene mišljenja po ovoj omari. Meni je do pravde i istine, koje smo zabašurili i prognali, a nadasve mi je do ljudskosti, ako se netko još sjeća te moralne kategorije. Do činjenice da su svi životi dio Božjega plana, te svaki ima pravo biti dovršen i ispunjen na ovoj zemlji. Ako se ta “slika i prilika Božja” ne raspozna u SVAKOM životu koji srećemo, nemamo pravo o Bogu ni govoriti. Ne postoji selektivno milosrđe. Ne postoji prilagođena pravda. Kao što ne postoji ni djelomični čovjek.

Užasno me ojađuje to okretanje glave i navlačenje štitnika, kao što su konjima navlačili da ne gledaju na stranu, nego samo naprijed, kamo ih ular i bič precizno usmjeravaju. To se, naime, savršeno pretvara u dresuru: na društvenoj mreži veselimo se lakim temama i banalnostima, na mjestima masovnih okupljanja praznimo nagomilane nacionalne frustracije, u krčmama i na ulici govorimo o svojim obiteljskim i poslovnim intimama, oblici zabave su nam primitivni, djeca su neodgojena, starci su gnjavatori, inteligencija je nesposobna ili potkupljiva, marginalne skupine teroriziraju javni prostor, mrtvi su ljudi utjecajniji od živih, aveti klepeću kostima i u vampirskoj opereti koja ne silazi s programa u usijanim glavama. Ridikuli vode politiku, domoljublje se naplaćuje, sport nas narkotizira, televizija je javni valov, s kojega srčemo napoj, za koji smo prethodno platili i nemamo pravo na prigovor.

Sve me to nekako podsjeća na onu zgodu, kad je čovjek padao u ponor, te se časimice zadržao na jednom grmu, grčevito ga prihvativši rukom. Kad se malčice primirio, spazi je u stijeni stručak jagoda, te se stao naprezati, da bi ga drugom rukom dohvatio. U času kad je zgrabio jagode i prinio ih ustima, popustila je šaka uz grm, propala ravnoteža i on je nastavio padati, gutajući one posljednje jagode svoga života.

O, kako su bile slatke!, veli zadnja rečenica u tekstu.

Božica Jelušić
Autor 12.8.2018. u 14:51