Božica Jelušić: Poklonstva i poklanjanja

Božica Jelušić
Autor 13.11.2017. u 17:05

Izdvajamo

  • Možda se toga neslučajno sjetih u doba predbožićno. Pretražujem nešto po ladicama i mapama, rezimiram, zaokružujem. I usputno ustvrđujem: "Gledaj, koliko je tu darova za moje drage, sadašnje i buduće! Samo da nas dobrota neba podrži na životu i u snazi, još jednu dionicu puta".

Povezani članci

Božica Jelušić: Poklonstva i poklanjanja

Foto: FB

U jednom neformalnom razgovoru spominje E. F. kako mu je pjesnikinja Vesna Parum darovala sve crteže iz svoje knjige STO SONETA. Premda je loše prošla kod kritike, knjiga je sjajna, virtuozna i ima više antologijskih stranica, nego što su ih neki njeni tadašnji kritičari skupili u cijelim svojim opusima i ilustracije su također izvrsne. No, to je bio dio Vesnine karme: ljubomora, zloća, nerazumijevanje i zanemarivanje od strane suvremenika, kojima priroda nije dala u takvu obilju, kao što je nadarila Vesnu.

Međutim, spominjem ovo zbog geste, zbog darivanja kao jedne gotovo zaboravljene navade u naše doba. Samo siromašni ljudi, koji ništa nemaju ni ne zadržavaju, mogu s toliko lakoće davati drugima, ne mareći o tome, koliko to vrijedi ili koliko će u budućnosti vrijediti. Oni ruše i kriterij poimanja “bogatstva”, jer ZADRŽAVATI za sebe, gomilati, ne znači nužno biti bogat. Ta vrsta bogatstva me spašava ni od čega: tuge, samoće, sumnjičavosti, sramote, razočaranja, bolesti, smrti. Bitna je radost trenutka, kad nešto poklanjaš, kao da ideš u poklonstvo, i osjećaš se kao Magi, što su netom pristigli do Betlehema. Pokloniš, iako su u tome sitnom ili krupnom “nečemu” sati tvoje usredotočenosti i sabranosti, sva vještina kojom u tom času raspolažeš, sva dragovoljnost koju unosiš u kreativni čin. No, ta je “ciglica” izgradila tebe iznutra, te odlučuješ da sada može biti i premještena, bez velikih ceremonijala.

Lacković je poklanjao nekontrolirano, stihijski, altruistički, kao da kida pogaču na stolu, ne mjereći zalogaje. Bio je veliki radnik, doživotni nadničar u službi Ljepote. Također, nedostižni primjer: ne poznajem nikoga tko te nadari, počasti, isprati i na vratima istinski žalostivo veli: “Nigdar ti ne bum vrnul, nigdar ti ne bum namiril…”. Iskreno je to mislio, te nije bilo smisla da ga razuvjerim i da protuslovim, unatoč činjenici da su darovi bili obilni i prekorubni. Ali ta gesta darivanja naprosto je urođena, ne može se naučiti, istrenirati, izazvati. Lakoća otpuštanja, bez primisli na uzvratnost, osjećaj da dijelove svoga života “pohranjujemo” kod dragih, primanjer i davanje u isti čas, sve to čini pravu suštinu darivanja.

Možda se toga neslučajno sjetih u doba predbožićno. Pretražujem nešto po ladicama i mapama, rezimiram, zaokružujem. I usputno ustvrđujem: “Gledaj, koliko je tu darova za moje drage, sadašnje i buduće! Samo da nas dobrota neba podrži na životu i u snazi, još jednu dionicu puta”.

Božica Jelušić
Autor 13.11.2017. u 17:05