Božica Jelušić: “POSLIJE” NE POSTOJI

Božica Jelušić
Autor 10.9.2018. u 09:19

Izdvajamo

  • U trenutku iskrenosti, međutim, pouzdano znamo da smo najsretniji bili u roza ofarbanoj ili golom ciglom ozidanoj kućici svoga djetinjstva, koja više ne postoji, baš kao što znamo da je naše slijedeće boravište i adresa "s onu stranu oblaka", gdje zidovi ne postoje, a ključevi nisu potrebni, dok umjesto nadzorne kamere, svevideće "Božje oko gleda, sakrit mu se ništa ne da", kako su nas u tom djetinjstvu učili.

Povezani članci

Božica Jelušić: “POSLIJE” NE POSTOJI

Tako se “poslije” pretvara u “nikada”: Pirova pobjeda semantike nad iluzijama. Nitko neće piti iz kristalnih čaša, jesti iz cifranoga porculana, nitko uključiti skupa kućna pomagala ni raspakirati Zepterovo posuđe s doživotnim jamstvima. Kaputi, za svaku sezonu dva rezervna, već su “demode” i moljci u njima stanuju, krzna su od stajanja olinjala, artritični prsti ne stanu u kožne rukavice ni stopala s čukljevima u skupe salonke. Jadna zlatnina i srebrnina po ladicama, jadni naši ukrasi, koje će samo u snovima nositi unuci, s piercingom u nosu i tetovažom na nadlaktici! I frotirni ručnici u kompletima i najlonski kombineji i steznici, koji više ne mogu obuhvatiti naše istrošeno tijelo! Svijet od “poslije” je svijet starosti i bolesti, prebiranja po uspomenama. Sreća je ako imamo više stvari koje želimo pamtiti, od onih koje valja zaboraviti.

Vraćajući se u grad s imanja, u kasno predvečerje, kroz kukuruze i visoke lobode, vidim u predgrađu i po ulicama mnoge “gastarbajterske” kuće, solidne, tvrde zidanice. s dobrom stolarijom, kovanim ogradama, uređenim prilazima, ponegdje i biljem i drvećem. Vrata zabravljena, rolete spuštene. Nitko tu ne živi, a nisu niti na prodaju. To su ona mjesta i gnijezda “za poslije”, kad prođe radni vijek i kad se čovjek vrati u zavičaj, svome korijenju. Barem se tako misli, govori i nada do 60-te, a potom prevagnu razlozi navika, zdravstvenog osiguranja, staračke zlovolje, pa se ljudi uglavnom ne vrate., osim u onom posljednjem, uskom sanduku, za koji ne treba velike kvadrature.

Tako se “poslije” pretvara u “nikada”: Pirova pobjeda semantike nad iluzijama. Nitko neće piti iz kristalnih čaša, jesti iz cifranoga porculana, nitko uključiti skupa kućna pomagala ni raspakirati Zepterovo posuđe s doživotnim jamstvima. Kaputi, za svaku sezonu dva rezervna, već su “demode” i moljci u njima stanuju, krzna su od stajanja olinjala, artritični prsti ne stanu u kožne rukavice ni stopala s čukljevima u skupe salonke. Jadna zlatnina i srebrnina po ladicama, jadni naši ukrasi, koje će samo u snovima nositi unuci, s piercingom u nosu i tetovažom na nadlaktici! I frotirni ručnici u kompletima i najlonski kombineji i steznici, koji više ne mogu obuhvatiti naše istrošeno tijelo! Svijet od “poslije” je svijet starosti i bolesti, prebiranja po uspomenama. Sreća je ako imamo više stvari koje želimo pamtiti, od onih koje valja zaboraviti.

Stoga u mislima zahvaljujem mojim lamama, koji su mi na vrijeme rekli KOLIKO VRIJEDI TRENUTAK, što je “ovdje” i sada” i kako valja biti prisutan u vlastitom disanju, u svjesnosti, u prepuštanju baš tome trenutku, u kome sve valja proživjeti do kraja, spontano i s užitkom. Nenošena haljina, neproživljeno iskustvo, neistražena područja, nepročitane knjige, neotvoreno pismo, neuzvraćena milost, neutažena žeđ- sve je to danak našoj naivnoj predodžbi o nepostojećem “poslije”. Sve su to te naše “vile Prkos” podignute ni za koga, čvrsto ograđene, po kojima se igraju sjene, dusi i šišmiši.

U trenutku iskrenosti, međutim, pouzdano znamo da smo najsretniji bili u roza ofarbanoj ili golom ciglom ozidanoj kućici svoga djetinjstva, koja više ne postoji, baš kao što znamo da je naše slijedeće boravište i adresa “s onu stranu oblaka”, gdje zidovi ne postoje, a ključevi nisu potrebni, dok umjesto nadzorne kamere, svevideće “Božje oko gleda, sakrit mu se ništa ne da”, kako su nas u tom djetinjstvu učili.

Božica Jelušić
Autor 10.9.2018. u 09:19