Božica Jelušić: Živimo onako kako sanjamo

Autor/ica 👤Božica Jelušić 15.4.2017. u 22:59

Izdvajamo

Lijepo je što ste nas primjetili i prepoznali. Jer ZAVIČAJ je naše sveto mjesto, prva svetinja, najvažnije uporište, mjesto povratka po stvarnim i imaginarnim stazama, da bismo opipali svoje korijenje, uvjerili se da stvarno postojimo. Od zavičajne smo zemlje stvoreni, kako veli naš pjesnik Ivan Golub. Ona u nama piše, govori, sanja i djeluje. Zaista, ne živimo onako kako jedemo, stanujemo i oblačimo se, već živimo onako, kako sanjamo, nošeni strujom (ne)prilika, šibani sumnjama i stalno na rubu odustajanja, i onoliko, koliko smo vrijedni svoga sna i njegova ostvarenja.

Povezani članci

Tamo gdje kultura nazaduje, zajednica neminovno propada. Ako su vam umjetnici gladni, zapostavljeni, ušutkani, ogorčeni i potišteni, politika je bezvrijedna, ništavna. Jednostavno, nije ispunila svoju primarnu zadaću.

Na svečanoj sjednici Koprivničko-križevačke županije dodijeljena su javna priznanja zaslužnim građanima te je tako nagradu za životno djelo dobila Božica Jelušić Kranželić, nagradu za promicanje ljudskih prava „Mara Matočec“ Marija Mraz, a počasnim je građaninom Županije proglašen Mijo Kovačić. Nagrade za doprinos ugledu i promociji Županije dobili su Krunoslav Arač i Križevačka djevojačka straža, a nagrade za iznimno postignuće u protekloj godini Darko Frankol i Ženski košarkaški klub Podravac iz Virja. Županijske su zahvalnice primili Dragutin Kralj, Zrinka Roksandić, Vatrogasna zajednica Grada Križevaca, Udruga kazališnih amatera Gradskog kazališta Đurđevac i Nada Dombaj, dok su plakete župana uručene županijskoj Vatrogasnoj zajednici, generalnoj konzulici RH u Mađarskoj Vesni Haluga i Marku Tomasu.

Govor Božice Jelušić održan na svečanoj sjednici KK Županije, u ime svih nagrađenih:

Poštovani značajnici, izaslanici, zavičajnici, prijatelji, uzvanici!

Držimo da ćete se složiti kako čovjek ulazeći u svijet neminovno bira dva puta. Jedan je put samoostvarenja, ispunjenja ambicija, potvrđivanja sposobnosti, pomoću kojih će si osigurati mjesto i dobar glas među bližnjima. Čovjek to čini slijedeći svoju zvijezdu, što nije uvijek jednostavno. Zvijezda se sakrije iza oblaka, zamakne nekamo, spusti se, te sumnjamo da je uopće ima. Drugi put se uzdigne, tako visoko, da je jedva naziremo. Uglavnom, mi idemo” prema sebi kao prema svome cilju”, pjesnički kazano, pa ga neki i dosegnu. A tada dolazi velika dvojba o kojoj govori filozof Nietzsche: “Velika zvijezdo, što bi bila tvoja svjetlost, da nema onih, koje obasjavaš?”.

I ta je točka prijelomna, neobično značajna. Krećemo drugom stazom, prema DRUGIMA, u zajednicu koja nas je stvorila i podržala. Nismo SOLITARNI, već SOLIDARNI, i samo kao takvi istinski se ostvarujemo: po količini obasjanja, koje smo dali drugima. Naučili smo djecu slova, otkrili im tajne prirode, posadili voćke, uzorali ledinu, napisali knjige i naslikali slike, odradili svoje noćne i dnevne smjene, ugasili požar, obranili zavičajni prostor. Možda mislimo da to nije ništa veliko, ispunjavamo obrazac sudbine, no odjednom, u životu drugih učinjen je ipak malen pomak, svijet je postao mrvicu boljim mjestom. Nije bitno naše izabrano područje, nego količina zauzetosti, ljubavi, predanosti i energije, koju smo dali u svom djelovanju. U tome je poanta, tu je smisao našega poslanja: ukazati na radost koju daje ljubav za lijepo i za život plodni, vratiti ljudima neku nadu i optimizam, uputiti ih na pravo težište života – neprestano nastojanje, želju za znanjem, promjenom, uz neizostavnu sinergiju.

Politika, moramo to reći u ovoj prigodi, prati nas na svakom koraku. Ona vrijedi samo utoliko, ako svojim najboljim ljudima daje prostora, omogućavajući SLOBODAN RAZVOJ I ZAMAH društvenog, stvaralačkog i kulturnog života. Kultura je temelj i jamstvo našega opstanka. Jezik, duhovnost, uzleti u sferi lijepoga, sveukupni etos i procvat bića, ostvaruju se u okrilju kulture. Stoga je njeno mjesto unaprijed određeno: ona stoji naprijed i otvara vidike, uzdižući zajednicu. Tamo gdje kultura nazaduje, zajednica neminovno propada. Ako su vam umjetnici gladni, zapostavljeni, ušutkani, ogorčeni i potišteni, politika je bezvrijedna, ništavna. Jednostavno, nije ispunila svoju primarnu zadaću.

Današnja svečanost govori da ponekad doživimo veliki trenutak da budemo priznati u svome zavičaju. To poriče onu izreku o tome kako “nitko nije prorok u svome selu”, no premda ni mi nagrađenici nismo baš proroci, sjajno je znati da nam se barem glas nešto razgovjetnije čuje u gomili. Lijepo je što ste nas primjetili i prepoznali. Jer ZAVIČAJ je naše sveto mjesto, prva svetinja, najvažnije uporište, mjesto povratka po stvarnim i imaginarnim stazama, da bismo opipali svoje korijenje, uvjerili se da stvarno postojimo. Od zavičajne smo zemlje stvoreni, kako veli naš pjesnik Ivan Golub. Ona u nama piše, govori, sanja i djeluje. Zaista, ne živimo onako kako jedemo, stanujemo i oblačimo se, već živimo onako, kako sanjamo, nošeni strujom (ne)prilika, šibani sumnjama i stalno na rubu odustajanja, i onoliko, koliko smo vrijedni svoga sna i njegova ostvarenja.

Povratak djece s gornohrvatskog prostora u tako velikom broju, nakon završenih studija u svoj zavičaj, naš je najveći odgojni uspjeh. Uspjeh obitelji i obrazovatelja, znak jedne žive tradicije, koja se ne smije zatrti. Sve statistike velikih gradova, demografske slike, neprestano promjenljive, govore da se naša djeca žele i znaju vratiti, kao što smo se i mi, neki od nas, vratili dragovoljno i našli za to svoje suštinske razloge. Ako smo uspjeli raditi na opće dobro, “na čast i dobro zavičaja”, kako je govorio Blaž Mađer, a ne računajući pri tom ni na kakvu uzvratnost ni velike zalihe “za tri generacije”, to je zaista sjajno. Hvala vam što ste nam pružili priliku da se danas na ovoj pozornici prepoznamo kao ljudi istoga jata, podijelivši s vama trenutak svoga intimnoga blistanja i zadovoljstva!

(slijedi pjesma GRUNTANJE NA POCEKU, iz zbirke FTIČ KESNOKRIČ).