ĆAKULE SA SMOJOM

Ivo Anić
Autor/ica 15.12.2015. u 14:30

ĆAKULE SA SMOJOM

Miljenko Smoje nikada nije bio književnik. On nikada nije bio ni književni žanr ni vrsta. Miljenko Smoje bio je Split i njegov jezik na svim njegovim vrhuncima.

Piše: Ivo Anić

Bio jednom jedan grad. Nije, istina, najjasnije je li postojao taj grad u zbilji ili su ga stvorili njegovi fantazisti, njegovi veliki mađioničari. Oni koji se u tom gradu nisu rodili pa su ga posjećivali s vremena na vrijeme, sa školskim ekskurzijama ili ljeti pa dan danas vjeruju da grad postoji. Drugi, oni koji su u njemu odrasli, danas ozbiljno dvoje nije li to djetinjstvo obilježeno igrama i opsjenarom bilo samo san ili im je u osobnim dokumentima upisan toponim iz nečije fantazije. Tko god se rodio u Splitu i kasnije otišao iz tog grada, može mirne duše kazati da se rodio u tuđoj uspomeni, da se rodio u trinaest televizijskih epizoda koje su zapravo iluzija, slobodno interpretirana književnost iz koje je nastao mit.

Miljeno Smoje tako je postao jedan od najvažnijih pisaca jedne generacije trajno je uvukavši u svoju opsjenu. Ta će generacija na krilima svoje upitne veličine kasnije dizati pehare prvaka Europe, osvajati sve što se osvojiti može, pokoriti Wimbledon na nezamisliv način i na koncu jednom Manchester Unitedu pod Alexom Fergusonom utrpati šest komada i tako se upisati u povijest što nikome ni prije, a ni poslije nje nije pošlo za rukom. Sportski gledano, Miljenko Smoje tako je postao naš svjetski prvak kojem su oduzeli titulu, Cassius Clay koji je odbivši odreći se svoje iluzije ostao bez zasluženog naslova. No, mit koji je stvorio, nastavio je živjeti svojim životom. Moja generacija, zatekavši se na kiosku u Sarajevu ili Beogradu, ostala bi zapanjena kada bi prodavačica odbijala uzeti novac grleći vas kao da ste joj rod rođeni jer ste iz Splita. Miljenko Smoje je umro da bi mit Splita nastavio živjeti, mit o buntovnim i posebnim ljudima koji ne priznaju nametnute veličine i koji vole svoj grad u tolikoj mjeri da su spremni izaći na ulice ako ih bilo tko i na bilo koji način sramoti. No taj mit i opsjena nastavili su živjeti. U današnjem vremenu, pokazat će se u jednoj novoj generaciji, koja će izroditi nove borbene iluzioniste, a koje će Split prepustiti samima sebi sažalno ih gledajući kako se bore iz dana u dan za svoje fantazme.

Duboko svjesni realnosti, konačno otrežnjeni, moji će sugrađani svojim mađioničarima glasnom šutnjom iskazati svoj prezir, odrasti i (pre) živjeti postat će imperativ, a mađioničare, cirkus i iluzioniste prepustit će sudbini i novom vremenu koje će ih samo od sebe ugasiti. I dogodilo se tako. Stvarnost je konačno zamijenila iluziju, bespotrebnost je pokopala talent, a sam grad je sveden na svoju realnu mjeru, mjeru onih koji su ga naslijedili od iluzionista. Kupite ovu knjigu Borisa Dežulovića i spakirajte je među svoje stvari, ručnike za plažu i kreme protiv sunca. Kada dođete na more, rastvorite škure i prozračite vikendice, pošaljite muža i djecu na kupanje. Izvadite bocu sa džinom iz zamrzivača, tonik iz hladnjaka i udobno se namjestite u stražnje dvorište i u debeli hlad. Rastvorite ovu knjigu nasumice, onako kako svećenici otvaraju Bibliju i čitajte. Održi li vam ta knjiga pažnju, bit će to znak da ste još živi u svom jeziku, u svojoj iluziji i svom gradu. Izazove li vam ova knjiga srsi, bit će to znak da vam mozak još nije trajno oštećen od smartfona, tableta, Huljića i Slobodne Dalmacije kakva ona na žalost danas jest.

Ako ste godinama mislili da ste svoje djetinjstvo zapravo sanjali, da je grad u kojem ste živjeli samo iluzija i opsjena kroz razgovore dva opsjenara vjerojatno ćete i dobiti svoju potvrdu. Grad koji živi u tim koricama zapravo nikada nije ni postojao, kao što niste postojali ni vi, vaše djetinjstvo, vaša mladost i vaš život do pojave realnih ljudi koji su vas spustili na zemlju, političara, gradonačelnika, uglednika i poduzetnika, sportaša bez pobjeda i skladatelja bez muzike, vizionara bez vizije i onih koji vole svoju domovinu daleko više nego vi, koji ste njena sramota.

Miljenko Smoje nikada nije bio književnik. On nikada nije bio ni književni žanr ni vrsta. Miljenko Smoje bio je Split i njegov jezik na svim njegovim vrhuncima. Čitanje Smoje oblik je samospoznaje i utjehe. Čitanjem Smoje, ovaj put iz pera njegova istinskog nasljednika, odjednom se osjetite zaštićenim od svih budala, nasilnika, fašista i onih koji vas uvjeravaju da ste neprijatelj hrvatskog naroda. Osjetite se zaštićenim jer vas štiti jezik, jezik kojeg osjećate u svojoj krvi, jezik koji vam je blizak, a koji je provalom divljaštva i nasilnog useljavanja primitivaca nestao iz vas kao što je nestao i grad u kojem ste odrasli.

Osjetite se zaštićenim jer možda zadnji put stupate u kontakt sa svim svojim iluzijama, zbog kojih ste danas čovjek kakav jeste, čovjek potpuno siguran da ni smijeh ni suze staroga Splita nisu slike i zvukovi koje bi trebalo zaboraviti jer tako to netko želi, već su duboki korijen u vama samima kao i u vašoj djeci. Osjetite se zaštićenima jer taj Split, ma koliko ga pretvarali u iluziju, tako sjajno živi u vama kada vaše dijete obuče dres Hajduka, kada mu prošetate starim ulicama i kalama i kada čujete jezik, jezik peškaruša i jezik pazara, jezik fakina i batelanata, jezik Matejuške i jezik Pjace, jezik kojeg vam zatiru i jezik na kojem mislite, na kojem pišete.

To domoljublje koje domoljubi ne razumiju, razlog je mog života u iluziji, kao što je razlog opsjene u kojoj živi i Dežulović razgovarajući sa Smojom. Mi smo ljudi koji više iluzija nemamo, iluzija da smo u većini i da opsjena kao takva ima smisla i da živi, ali mi smo i ljudi koji jednoj opsjeni nemamo namjeru okrenuti leđa, opsjeni na kojoj živimo, na kojoj mislimo i na kojoj govorimo. Opsjena koja se zove jezik štite naše knjige koje možete čitati da bi iz njih saznali više o hrvatskom identitetu i svim nesporazumima s hrvatskom poviješću. Na tu opsjenu nijedan pravi, novopečeni domoljub još nije dao konkretan odgovor doli šutnje. Miljenko Smoje tako je i nakon svoje smrti dokazao da je jezik jedino što ostaje, a opsjena poticaj mladima da nastave i da se bore, da ne odlaze jer se i ovdje mogu napraviti istinska čuda. Ne vjerujete mi?

Pitajte Sir Alexa Fergusona.

Ivo Anić
Autor/ica 15.12.2015. u 14:30