CITRA SLOMLJENIH ŽICA

Izdvajamo

• Per analogiam, nespretna, nezgodna, krnja i loše aluzivna (kao što je ova nedavna o ORJUNI), stvara suprotni učinak, ostavljajući prostor za persiflažu, ironiju, u konačnici, ona razotkriva rupe u siru - znanju onoga koji je izgovara, rušeći nepovratno njegov autoritet u javnosti.

Povezani članci

• TESTAMENT KRALJICE KATARINE, MIT ILI STVARNOST?
• Ni jedno državno tijelo nije još napalo Vladu kao pučka pravobraniteljica s analizom o ignoriranju veličanja NDH
• Uri Weltmann: Budimo na strani Izraelaca i Palestinaca koji žele mir
• Meso i kultura
• Pred punom dvoranom ADU-a u Zagrebu predstavljena nova knjiga ‘Kazalište krize’ autorice prof. Snježane Banović
• Zoran Pusić: PREDSJEDNIČKI IZBORI U SAD

U posljednjih 10 godina svjedoci smo koliko se javni govornici blamiraju i otkrivaju u duhovnoj bijedi i svjetonazornoj nakaradnosti, dajući nepromišljene, rogobatne, dvosmislene i neprimjerene izjave, gdje su “opća mjesta” prečesta, krivo posložena, a na frazu se poskliznu kao na koru od banane i tresnu u vlastiti izmet.

Mislila sam da se neću oglasiti, da nedjelja bude doista “Dan gospodnji” u miru potpunom. Da ga provedem s unukom pod trešnjom i u šetnji i istraživanju starine s mojom vjernom pajdašicom. Ali ne mogu prešutjeti, naravno, da ne zapišem koliko je površnost uzrok mnogih zala u ljudskom društvu. Punih pet godina upozoravam na jezičnu NEKOMPETENCIJU, zloporabu jezika, zanemarivanje njegovih bitnih odrednica i pravila.

Govorila sam, primjerice, koliko nas jezik otkriva, odaje, naoružava i razoružava pred drugima. Koliko su njegove dubinske projekcije bitne izvan priopćajne matrice, te ga treba učiti, savladavati, ovladavati njime, jer on je jedina istinska moć, u rasponu od mudroslovlja, politike, kreativnog pisanja, do utjehe i nade, čak do ulijevanja vjere u božansko i nadzemaljsko. Nažalost, vidim da je malo tko čitao s razumijevanjem, analitički, prilježno, produbljeno. I dalje se riječima razbacujemo kao brabonjcima, računajući da će netko iza nas pomesti i počistiti. Istina je da NEĆE, smrad će ostati, samo mi na to ne obraćamo pozornost.

Patologija loše uporabe jezika ponajviše se prelama u politici. U posljednjih 10 godina svjedoci smo koliko se javni govornici blamiraju i otkrivaju u duhovnoj bijedi i svjetonazornoj nakaradnosti, dajući nepromišljene, rogobatne, dvosmislene i neprimjerene izjave, gdje su “opća mjesta” prečesta, krivo posložena, a na frazu se poskliznu kao na koru od banane i tresnu u vlastiti izmet. Uvriježilo se da promptno reagiraju obrambenom frazom kako su im riječi “istrgnute iz konteksta”, što ne znači ništa, doli još jedno poigravanje frazom. Zašto? Stoga, što KONTEKST- značenjska gustoća i smislenost- nikada nije ni uspostavljen. To su naplavine jezične građe, mjestimice složene u rečenice, ali niti one nisu po pravilu “izbora i mjere”, kao što bi trebale biti. Upozorit ću ponovo na Kvintilijana: “OSNOVNA VRLINA GOVORNIČKE VJEŠTINE JE JASNOĆA”. Kad je kontekst jasan, svaka istrgnuta rečenica govori točno i jasno za cjelinu i zabune nema.

Euripid u svojoj “Hekubi” govori kako je “Govorništvo kraljica svijeta”, no malo tko je čitao Hekubu, i malo tko razumije METAFORU, prispodobu, prenesenje, na koju se danas svi pozivaju. Metafora, velika govornička figura, kažu iskusni, “Stvara novu realnost”, učvršćuje mentalnu sliku, bistri značenjsko polje, urezuje se u pamćenje neizbrisivo. Također po Kvintilijanu, “Uspješne metafore i govorničke figure stvaraju snažan stil”. Per analogiam, nespretna, nezgodna, krnja i loše aluzivna (kao što je ova nedavna o ORJUNI), stvara suprotni učinak, ostavljajući prostor za persiflažu, ironiju, u konačnici, ona razotkriva rupe u siru – znanju onoga koji je izgovara, rušeći nepovratno njegov autoritet u javnosti.

Veoma žalim što je retorika izbačena iz naših škola, a bila je na vrhu uspješne obrazovne sheme u “sedam slobodnih vještina” (SEPTEM ARTES LIBERALES) u nekadašnjim školama. Sve se nekako rastočilo, poprostačilo, podivljalo i zakorovilo u prostoru komunikacije, koji postaje odbojnim i sumnjivim, bez ikakve radosti i užitka, te umjesto glazbe i sadržaja dobivamo kakofoniju, razjarenost, protustrasja, dosadu, rezignaciju. O lakvoj glazbi govorim? Pa, o onoj, koju moj omiljeni i ovdje navedeni mudrac podrazumijeva, kad zaključuje: “GOVOR JE KAO CITRA, SAMO JE TADA SAVRŠENA, KAD SU JOJ SVE ŽICE, OD NAJDONJIH DO NAJGORNJIH, ZATEGNUTE I USKLAĐENE”.