Dajak u Alpama

Povezani članci

• Voda zaborava
• Gradimir Gojer: Nisam nikada pristao na klerofašističke torove i sad mi to klerofašisti vraćaju, s kamatama
• Uhvatite život za rep, a ne on vas!
• Jedna sasvim neobična priča
• Erupcija glumačkog talenta
• Tko je inspirirao legendarne pisce

Foto:  Slobodan Rasic Bobar

U “Buku” je prohladno iako je ljeto. Vrbas “razladio” da ni vino nepoznatog proizvođača i porijekla ne može zagrijati.

“Boris, drago mi je”, dva metra ljudine, “frćkava” kosa i i izgled pomalo boemski.

“Mi te satima čekamo”, ja kao da se našalim. Ne pali. Čovjek se već okrenuo i pita nešto ostatak društva.

Pali cigaru.

“Ti si znači Viktorov buraz?”

“Jesam”, odgovaram.

“Nekad je on bio moj brat, a evo danas ja sam u ovom gradu ponajčešće njegov brat.”

“Izgubio sam se nakratko i evo već sam stranac.”

U ponoć skoro krećemo kući. Akumulator nas je izdao. Guramo auto. Miris prohladne ljetne noći uz Vrbas uvijek isti. Čak je i ranih devedesetih bio takav.

Pričam bratu da sam još u srednjoj školi čuo za braću Potočnik.

“Oni su Slovenci kao i mi”, utvrđujem kao da nisam siguran.

“Poluslovenci”, dodajem.

Vozim polako je jer policija u stalnom lovu na strane tablice. Popilo se još uz to.

Moja plava glava imenom Chiara već spava na zadnjem sjedištu.

“Otkud jadni u Kuljanima?” pitam sam sebe. Znam sve oko selidbe jer mi je Viktor pričao ali mi nije jasno kako neko iz Borika odluči doći u Kuljane koji ni sami više ne postoje.

Ovi današnji se mogu zvati bilo kako. Neprepoznatljivi arhitektonski i populacijski.

“Znači sutra nas Šule možda provoza u svom čuvenom crvenom kanuu”, kaže buraz prije spavanja.

“Vodim onda i cure, da se napokon u nečemu provozaju po toj rijeci čije ime još uvijek pogrešno izgovore.”

Laku noć svima!

Sutra ne bijaše ništa od našeg vozanja. Vrbas narastao kao u jesen. Jeli smo ćevape. Šule je častio nakon svog prvog gostovanja u Italiji.

Dan poslije je bio moj zadnji dan tog ljeta u Zalužanima. U Banja Luci. Vani je sunce pržilo bez pardona. Baka je spremala svojim unukama stvari za more a i za povratak kući. Ukratko, trpamo sve u kofere. Sutra idemo po mamu u Trst pa od tamo na Krk.

“Nemoguće! Pa zar ništa niste mogle prije pripremiti”, vrištim na djecu. Fali svašta a ja i ne znam šta bi sve tu trebalo biti.

Zove me brat.

“Evo Pota je dogovorio sa Cicom (Mario Zamolo) da popričaš s njim u vezi dolaska novinara.”

“I poslije bi da vas provoza malo dajakom”

Psujem opet.

“Nek ide Chiara s tobom!”

“Ne znam ni gdje je Barbara!?”

Pobjegla.

Ne idem a ide mi se. Duša mi spava. Chiara bi išla ali neće bez mene.

“U klinac sve”.

“Idemo!”.

Cico i njegova sestra, gospođa Marina, iznijeli slike. Originalne i ne. Sve mi pokazuju. Od Čeha do Friulana.

“Ovaj je iz Opićine”.

“Uvijek je govorio da je Istriano, nikad Talijan”, objašnjava mi Cico.

“Zamolo su iz Tavenjaka”,veli.

“Tavagnacco” mora biti negdje oko Udina?!”, mislim.

“Kod Udina “, kaže Cico i pljesne rukama.

“Baš pomislih”, odgovaram.

Iza gospođe Marine dugački Potočnik sjedi i puši. Povremeno podsjeti Cicu na nešto što bi mi ovaj rekao a ne može se sjetiti. On je njegov “arhivar”, shvatio sam već nakon dva dana našeg poznanstva. Upijao je “big foot” , kako su ga moje cure prozvale, godinama sve ono što mu je Cico pripovijedao. Nisam o tome tad razmišljao ali se sad nadam je moj “prazemljak” sve to fino zapisao.

Uglavnom Cico je voljan da sa novinarima sve lijepo “protabiri”.

“Samo neka oni dođu” i pozdravljamo se.

“Ali dođi i ti”, dodaje sa stepenica i ode.

Taman da krenemo.

“Čekaj”, viče odozdo sa “plaže” moj vodič.

“Hajd sad da vas provozam!”

Eto ga sad.  Sa 41 ljeto u dokumentima a na živcima ne znam niti pomišljam prvi put se nađoh, uguran, u čuvenom Vrbaskom čamcu.

I Chiara i Viktor.

Ovaj grad mi je skroz nepoznat iz ove perspektive.

“Raja bitno je da vi ne hvatate ravnotežu”, objavljuje Gondolijer i ne gleda nas više.

Ali i ne prestaje pričati. O svemu.

Na kraju se priča završi na prvoj poslijeratnoj trci dajak čamaca da bi na kraju kao vrli “eglen efendija”  završio na tome kako je devedeset i neke jedan dajak čamac oteo pijanom rezervisti.

I spasio ga! I budala pucala za njim! Za balavurdijom od 16 godina!?

Zbog čamca.

Evo dragi Banjalučani bivši i sadašnji i budući. Rasuti po svijetu i oni koji niste ni tamo ni ovamo.

Gdje smo danas zbog tog čamca, Vrbaskog i vašeg?!

Od lude ideje što će mjesecima poslije našeg susreta u “dotipkavanju” na viberu moj “prazemljak” dodati na moju zelju da “dorenemo” taj čamac i u Italiju da ljudi vide šta je Bosna i Banja Luka iznjedrila a “kuferaši” doveli do savršenstva, izgleda da će biti “ono što biti ne može”.

Nije moglo evo do sada.

“Ne vozi ga tamo”, napisa onomad Dobri Potočnik.

“Neka ga braća pred njima naprave”.

“Ima li šta originalnije”??

Nema. Nema! Ni luđe ni originalnije!

Hvala Pota. To će ti sigurno ostati zapisano u knjizi zasluga rukom dobrih ljudi napisanom. I mojom da ne budem skroman.

Od 22.06.2018. do 25.06.2018.  će Dario i Andrej Zamolo, pod budnim okom njihovog strica Maria Zamola- Cice  napraviti banjalučki dajak čamac usred Dolomita, u gradu Trentu a povodom Svetog Vigilija na jednom od najljepših trgova, kako vele, u Italiji.

Bilo bi nam jako drago, da barem vi bliži, od ostatka Italije preko Austrije i Njemačke, malo navratite.

JER OVAJ PUT JE VOLJENI DAJAK DOŠAO VAMA, ONIMA KOJI DO NJEGA VIŠE NE MOGU IZ RAZNIH RAZLOGA.

RAZLOZI NISU BITNI.

BITNO JE DA SE VIDIMO. I DA VIDIMO TO ČUDO, DA OVAJ DUGAČKI LJEPOTAN IZAĐE IZ NEKE RADIONICE DALEKO OD VRBASA I DA NA KRAJU ZGOTOVLJEN, LIJEP I UTEGNUT BAR NA TREN ZAPLOVI NEKOM DRUGOM DALEKOM RIJEKOM.

Ljepota je za pokazivati.