Darko Cvijetić: Minopauza, menopauza

Povezani članci

• GUDAČI SVETOG ĐORĐA
• DUG – Literarni oratorij
• Izložba slika Anela Jakirovića “Pozornica” u Sarajevu
• Genije iz četiri zemlje
• Nagrada “Tin Ujević” pjesnikinji Božici Jelušić za zbirku “Kotačev Slavopoj”
• Izložba fotografija “WOMAN TO WOMAN” u galeriji Collegium Artisticum

Zatezanje pijeska za sobom:

Grad ovaj, Prijedor, ima 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam) osuđenih
ratnih zločinaca (“za zločine protiv čovječnosti”), što je najveći broj osuđenih
ratnih zločinaca, u “nekoj lokalnoj zajednici” u historiji.

Osuđenih, za zločine protiv ljudskosti, jedan razred.

I gotovo svi su se vratili.
Publika u teatru, jedinstvena u svojem potencijalu.
Takvu publiku nema niti jedan grad na svijetu.

Zamislim kako ta publika dolazi da pogleda Frljićevu “Aleksandru Zec” i
uplakani, duboko dirnuti, izlaze u tišini iz aule gradskog teatra, nakon
prijedorske izvedbe.

Amfiteatar ispunjen tom publikom bez daha, kako se veli.
Zamislim i predstavu za tu publiku, za njih 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam),
koliko ih već u glavu ima, u stolicu precizno, predstavu jednu.

Koji je to text?
I tko je na toj sceni?

Je li to interaktivna predstava, sudjeluje li publika aktivno u činu teatra?
Oni možda Brechta vole, čujem kako bih šaptao, kada bih tražio texturu za
tu publiku, haški upristojenu?
Ili kakvu komediju, dosta im je jada okolo?

Koga bi to gledati voljeli osuđeni, pomilovani, ratni zlo-činitelji u pozorištu – kakvu golu curu
brižljivo umotanu u zastavu, takvo nešto – čujem kako sebi u bradu odgovaram?

A tek taj aplauz za izvedeni čin umjetnosti, koji jest veličanstven u svojoj
besprizornoj uprizorenosti, nakon svih prizora.

Taj aplauz garniran i pokožen poklonom glumaca, saginjanjem njihovim
pred publicumom.
Aplauz, škripa ubistvenih dlanova, lišen svake metafore.

Tim dlanovima aplauz.
Tih dlanova pljesak, neboudaranje, tiktakanje, planetni drhat.
Tim dlanovima zemlja se ne lijepi za znoj.

Dlanovi te publike direktno proporcionalne gladijatorstvu.
I te samuraje glumce mogu vidjeti, zamislim, kako u naklonu vrtoglavicom se drže
za svoje mučnine u stomaku.

Ne gubi vrijeme.
Nezacjeljivost te rane na svijetu, uzaluđuje tvoje oružje.

Nakon zatezanja
tom pijesku treba vode –

i za dizanje plažnih zamaka
i za elsinorske tunele
snabdjeti krikovima.

Darko Cvijetić