„Domovina je tamo gdje me ne tuku“

Izdvajamo

• Život je opasan po život, tako bih ja to nazvao u slučaju nas Roma.

Povezani članci

• KARMINE ZA CHARLAMU
• Jovan Nikolaidis: ‘Dnevnik o ništavilu’
• Večer sjećanja na Aliju Kebu: Veliki pjesnik nije zaboravljen
• Slobodan Dukić: Ivicino novo ruho
• Zoran Milanović postao je veći javni ‘navijač’ Milorada Dodika u njegovom razbijanju BiH čak i od Aleksandra Vučića
• IVICA KUNČEVIĆ

Svjetski je dan Roma, a Split ga je obilježio na najljepši mogući način, ugostivši jednog od najvećih romskih pisaca i pjesnika, Jovana Nikolića

Onaj koji se rodi kao Rom, u startu mu se sve loše dogodi, samim rođenjem, ne treba ti više ništa od loših stvari, dovoljno je da si rođen kao Rom

8. travanj daleke 1970. godine proglašen je za Svjetski dan Roma i tada je bio prvi međunarodni kongres romske inteligencije razasute po čitavom svijetu. Tog dana donešene su odluke koje svijet do dana današnjeg poštuje i obilježava, Romi su dobili svoju zastavu na kojoj je tradicionalan točak kao simbol njihove vječne migracije, ali i progona, zastavu koja je taj dan postala i službenom zastavom svih Roma. Usvojena je i himna romskog naroda, vječni „Gelem Gelem“, no tog dana europskim institucijama poslano je pismo koje će zauvijek promijeniti svijet, bolje rečeno svjetski odnos prema Romima. Do tada uvriježeni etnonim „Ciganin“, po preporuci Kongresa Roma, mora se izbrisati, kako iz službenih akata, tako i iz institucionalnih dokumenata, žargona. Tog dana uspostavio se unutarnji etnonim među romskim intelektualcima i dogovoreno je da se u službeni naziv naroda uvede „Rom“ (čovjek) i „Romni“ (žena), što je u konačnici značilo – Romi.

Ta odluka promjene naziva jednog naroda imala je duboke konotacije, ne zbog promjene statusa jednog naroda, već zbog užasnih stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu, u logorima smrti Auschwitz Birkenau, Matthausenu, Treblinki i brojnim drugima. U tim logorima ljudi, Romi, obilježavani su tintom i to početnim slovima C1, C2, CM, a te tetovaže označavale su Rome po porijeklu, po drugom koljenu itd. Početno slovo oznake, koja se tintom obilježavala na nadlakticu značilo je – Cigan.

Osim tih obilježja, Romi su kroz holokaust morali nositi žute trake oko ruke koje su imale iste i slične oznake C, a koje su obilježavale cjelokupni narod kao Cigane, i romski intelektualci u svom dopisu svjetskim institucijama, naglasili su kako je sintagma „Cigan“ izgorjela u pećima Auschwitza, i da ona toliko otrova u sebi nosi, toliko je izgubila svoj značaj, da je se Romi, kao narod službeno odriču. Tada se istaklo da se riječ ubila, kako metaforički, tako i stvarno, riječ Cigan koje je grčkog podrijetla, a znači „ne dirati“, da je ta riječ, od tog dana iz pijeteta prema masovnim žrtvama i užasnom stradanju jednog naroda, zamjenjena riječju – Romi. Taj prvi kongres pokazao je da Romi kao narod imaju svoje intelektualce, pisce, koji su osnovali Romsku Uniju, kojoj je bio zadatak da budućim naraštajima opiše patnju svog naroda, ali i da budno pazi da se prema Romima svi narodi odnose sa dužnim poštovanjem. Romi su ušli taj dan i službeno u članstvo UN-a, kao i u europski parlament.

Jedan od najvećih romskih pisaca i pjesnika, čovjek koji je sudjelovao u sastavljanju Deklaracije, učinio je čast Splitu i u kavani Bellewue, pod moderatorskom palicom Nebojše Lujanovića, razgalio Splićane svojom poezijom i kratkim pričama. Pjesnik, novinar i dramski pisac iza kojeg stoje zbirke poezije prevedene na brojne svjetske jezike, rođeni Beograđanin sa adresom u Kölnu, čovjek koji je zastupljen u nekoliko antologija, najcitiraniji i najnagrađivaniji romski književnik, suradnik Emira Kusturice u kultnom klasiku „Crna mačka – Beli mačor“, predstavio se Splitu, povodom Svjetskog dana Roma i romske kulture, progovorio je o sebi, svojoj političkoj emigraciji, Emiru Kusturici, Goranu Bregoviću, Neli Karajliću i brojnim drugima sa kojima je surađivao.

SD – Split je Jovane svojevrstan „baksuz“ tvog života, prvo ranjavanje u vojsci, pa sad i nakon toliko godina kada si ponovo u Splitu?

J.N – Hvala udrugi „Kurs“ koja me ugostila u Splitu, to sa „ranjavanjem“ je bilo zapravo na Visu, jer sam pošto – poto htio u Split, pa sam izmislio „ranjavnje“ samo da sjednem na trajekt za Split samo da šetam rivom i gledam tako lijepe žene koje su prolazile kroz mene.

Kako kroz tebe?

Pa one nisu prolazile pored, već kroz mene, tada Splićanke nisu baš interesirali vojnici sa maslinastim šinjelima i vojničkim torbam preko ramena u kojima je bio CSO, a ne vjerujem da ih interesiraju i danas, ali sada kada sam nakon toliko godina u Splitu odlučio sam samo da šetam i da se divim gradu i naravno, predivnim Splićankama, a zaglavio sam, da, ponovo u bolnici zbog neke male rane. Tako se moja šetnja Splitom ponovo svela od kupatila do dnevne sobe splitskog KB-a.

Toliko si dugo vani, u Njemačkoj, da te iznenadilo koliko Splićanke psuju?

Ja se družim u Koelnu sa brojnim Splićankama i sa njima imaš specifični audio doživljaj, ali ovih dana, hodajući mojim Splitom zbilja sam ostao oduševljen sa toliko slatkih, toliko sočnih, onih pravih, literalnih psovki, citirat ću samo jednu, preko puta mog apartmana ima jedna Splićanka i ona svom mužu kaže: „Jesi ti bija tamo?“, a on će: „Nisan!“, na što će ona:“E pa odi u tri kurca!“ Sada zamislite tu divnu psovku koju prvi puta čujem, zamislite tu neman sa tri glave kako po Splitu plaši kineskinje sa fotoaparatima, mene te psovke vesele, čine mi život i kolorit onog Splita kojeg pamtim iz svojih mladih dana.

Devedesetih zbog političkog progona odlaziš u Njemačku i tamo nastavljaš svoju karijeru.

Ja sam morao otići, situacija je postala nepodnošljiva, zamjerio sam se tadašnjim vlastima, a pisci, nepodobni, počeli su da nestaju preko noći, kao i novinari, osjetio sam da je vrijeme, nakon šest knjiga, pisanja za etablirane časopise, rock grupe, koji su naručivali tekstove od mene, da jednostavno ostavim sve, sve do tada što sam radio i – odem. U Njemačkoj sam nastavio pisati, u sedamnaest godina koliko sam gore imam potpunu slobodu, šutim i radim, pišem.

Tvoj otac je bio muzičar, saksofonist, a majka pjevačica, tvoji roditelji na neki su način obilježili tvoj životni put? Tvoju poetiku sažeo je Dragoslav Dedović u jednostavnu frazu kako si na majčinom jeziku našao formulu očevog svijeta?

Porijeklo, onaj koji se rodi kao Rom, u startu mu se sve loše dogodi, samim rođenjem, ne treba ti više ništa od loših stvari, dovoljno je da si rođen kao Rom, a moja obitelj imala je sreću da nije boravila na jednom mjestu. Na jedom festivalu moja majka i moj otac su se zagledali i ona je jednostavno pobjegla s njim. Drugačije nije ni moglo. Moja majka je bila iz dobrostojeće, ugledne beogradske obitelji sa Čubure, obitelji koja nikada ne bi pristala da se uda za Cigana. Taj njen podvig, ta njna životna karma, odluka da zbog ljubavi, zbog srca koje je vodilo izbere takav život razlog je što ja postojim i moju majku ja duboko poštujem zbog toga. Ta romantična priča provlači se kroz moje knjige.

Srbija, Njemačka, gdje je tvoja domovina, gdje se osjećaš kod kuće?

Postoji jedna stara Romska izreka da je domovina tamo gdje te ne tuku, domovina je tamo gdje ima kruha, no ja ću ti sada izrecitirati jednu svoju pjesmu, a ona se bš zove Domovina i neka ti bude odgovor na tvoje pitanje: „Moja je domovina memljiva soba/krevet, ćilim i česma/hladno je, bledi sijalica, i snovi i nedovršena pesma/U mojoj domovini ostaci na stolu hleba i sira, legnem, šutim, pušim, uključim radio da svira.

Crna mačka – beli mačor, film koji te na neki način proslavio, pjesma Bubamara, kako je ona nastala?

Jednoga dana kod mene na Čuburu je došao Nele Karajlić, i reko slušaj ti ovo najbolje radiš, nema ko drugi. Pustio mi je neku svoju kasetu i objasnio mi da snimaju film, on i Kusturica. Ta pjesma koju mi je pustio parafraza je čardaša, imao je nekakav tekst i muziku, uzeo sam malo gledao, pa dodao „điđi – miđi bubamara“, i taj refren, Šaban Bajramović, koji je isto dopisao svoje, odmah je istaknuo kao ključan, ne samo za pjesmu, već za cijeli film. Ovo je hit, rekao je Šaban i to je bilo to.

U tvojoj poeziji osnovni motivi su san, magija, sudbina, fatalizam.

To su odlike i glavne koordinate romske poezije. Taj naturalistički, izravan i jezgrovit izraz. Nema tu suvišnih ukrasa i praznog hoda, nema tu iluzija i uljepšavanja, sirova je to poezija, kao što je sirov i romski život. Znaš, svi muzičari Romi umiru mladi i svi umiru od oboljenja pluća, svoju muziku punu tjeskobe oni njome napune prostorije u kojima sviraju, pa je udišu ponovo, onako tešku i punu dima. Život je opasan po život, tako bih ja to nazvao u slučaju nas Roma.

Romi su generalno razjedinjeni. Danas je Romski kongres, jedini dan nakon Đurđevdana kada su Romi ujedinjeni?

Problemi su veliki i ne traju od jučer. Romi generalno u svojim redovima imaju dosta i previše onih koji gledaju osobne koristi, a ne koristi opće, romske zajednice. Tužno je to, ali je tako, nažalost.

Kusturica? Bregović?

Goran Bregović, ja o njemu naime imam jako loše mišljenje, on je romske narodne pjesme, konkretno pjesmu Ederlezi i Đurđevdan ukrao turskim Romima, to su dvije narodne pjesme koje je Bregović potpisao u svoje ime. On je jako dobar matematičar, genije zla, on je bio svjestan, kada uzmeš narodnu pjesmu da te nema tko tužiti, a matematičar je jer ga mnogi tuže za milion ili dva, a on je na njihovim pjesmama zaradio desetke miliona. Bregović je mangup, ali na osnovu tih stvari on je napravio i puhački band sa kojim trenutno svira, no problem je što u multikulturalnom svijetu sada percipiraju romsku muziku kroz taj novi pravac kojeg je Bregović uspostavio, ja ga zovem GMO muzikom, u tome je recimo problem koji ja imam s Bregovićem. A Kusturica, mislim da njegov film „Underground“ najbolje govori o njegovom stanju, njegove psihe iako mu se mora priznati da je veliki radoholičar i pošten u isplati honorara. Njegov svjetonazor, s druge strane je kao i njegova osobnost, jako, jako problematična.

Razgovarao: Ivo Anić
Splitski dnevnik RTL-a