Đorđe Matić: Narodnjaci su bili dorasliji situaciji od rokera

Goran Borković
Autor 11.6.2018. u 10:21

Đorđe Matić: Narodnjaci su bili dorasliji situaciji od rokera

Očekivali smo da će rokeri biti neka vrsta svijesti i savjesti u teškim vremenima. Naprotiv, većina se pokazala bijednim malograđanima i konformistima, a oni koji nisu htjeli u podjele reagirali su smušeno i ne naročito suvislo. S druge strane, narodnjaci su iz svoje ‘niske’ kulture progovorili bolje i bolnije ponekad od naglašeno urbanih autora

Knjigu ‘Tajne veze’ (Sandorf, 2017.) Đorđa Matića, sastavljenu od jedanaest eseja međusobno isprepletenih ‘tajnim vezama’ s junacima popularne, ali i visoke kulture i muzike, jedan kritičar nazvao je ‘nužnom bajkom za generacije koje bi da se otrijezne od kraja prošlog vijeka’. O tome tko bi se i od čega trebao otrijezniti razgovaramo s autorom, rođenim Zagrepčaninom, koji posljednjih decenija živi u Nizozemskoj, što ga ne sprečava da jednim okom uvijek budno prati što se događa na rodnom Balkanu.

Turbofolk je kolektivno nesvjesno Hrvatske. Kad čistiš, cenzuriraš, kad, psihoanalitičkim terminom rečeno, potiskuješ dio sebe kao tuđi, to će ti se vratiti stostruko

Poigravajući se sa svojim osobnim i našim kolektivnim pamćenjem u esejima dekonstruirate idole iz vremena Jugoslavije i to činite bez previše žaljenja prema njihovoj sudbini. Prije svega, mislimo na tekst o ‘svetom trojstvu jugoslavenskog rocka’ – Bori Đorđeviću, Johnnyju Štuliću i Goranu Bregoviću, koje u knjizi ne imenujete, ali ne ostavljate sumnju o kome se radi. Svu trojicu sreli ste tokom svoje već gotovo 30-godišnje emigracije u Nizozemskoj.

Upravo onoliko kolika je bila moja dječačka, tinejdžerska ljubav prema njima, posvećenje tom snu koji su ti moćni autori obećavali i ponekad pred našim očima stvarali, toliko je buđenje bilo teško. Nemoguće je bilo ostvariti obećanje koje su njih trojica i sve ostale velike pojave toga vremena nagovijestile osamdesetih godina. U onakvom stanju devedesetih, i pogotovo poslije, vidjeli su se pravi razmjeri te ‘neodživljene budućnosti’. Ali u opisu svojih susreta, zapravo kratkih, s tim velikim ličnostima, ja ne popujem s visine niti moraliziram. Pišem emotivno, literarno uobličavam događaje i ne pravim se pametan. Svoje ožiljke nad razočaranjima i spoznajama nad time na što su stvari u međuvremenu izašle, nosim otvoreno i s gorkim ponosom. Čovjek se mjeri i po tome koliko je bio u stanju jednom vjerovati u nešto, a kako nas Andrić uči u ‘Znakovima pored puta’, nije sramota prevariti se u jednoj velikoj nadi. Naknadno pametovanje i podsmijeh ostavljam cinicima, ima ih ionako dovoljno kod nas. Pritom, možemo i relativizirati sve: što je razočaranje nad nekolicinom muzičara u odnosu na zapanjenost i razočaranje nad time u što se pretvorila ona zemlja?

‘Uspori malo sudbino sestro’

U što se pretvorila? Može li se preko njih trojice, koji na simboličkoj razini zaista jesu kraljevi, čitati i naša postjugoslavenska povijest? Jedan je u emigraciji gdje živi neki drugi život i izdržava ga supruga, drugi je zasjeo na nacionalistički val pa više ne zna kako s njega sići, a treći se bacio na punjenje džepa prodajući strancima reciklirane pjesme poput kakvih drangulija na derneku…

Hrani li nekoga supruga ili ne, potpuno je sporedno i spada u tabloide i kuloare. Bitni su samo radovi, ploče, pjesme, stihovi i glazba autora, oni su nenadmašeni i danas, a nešto mi govori da će takvi i ostati. Ne slažem se također ni da ovaj drugi bilo što ‘prodaje’ – sve su to vrlo dobri, često maštoviti, svježi aranžmani i albumi brižljivo rađeni. Čak ni onaj najprofaniraniji od trojice autora iz teksta nije tako jednostavan – veliki autori nikad nisu. On je u nekoliko prilika pravio neobične, neočekivane geste, recimo napisao jednu od najboljih antiratnih pjesama za koju gotovo nitko ne zna da je njegova jer je nije otpjevao sam. Naša postjugoslavenska povijest mogla bi se pak samo djelomično i zaobilazno čitati preko njih – oni jesu neka vrsta ogledala prema nama, ogledala koje pokazuje koliko smo bili propali. A ta ‘propast’ nekih od autora također je složena. Ima tu više ambivalencije nego što nervozno i nestrpljivo uho i oko većine u nas mogu dohvatiti. K tome, oni su suviše jake individue da bi predstavljali kolektive. Naprotiv. Njihove sudbine, uz poneka dodirivanja s općim stvarima, razvijale su se mimo masa, kao i kod svih natprosječno talentiranih.

Više je života, stvarnosti i kulture u televizijskoj emisiji ‘Nikad nije kasno’ koju radi dobri čovjek Žika Jakšić nego u većini ‘regionalnih’ književnih festivala, okruglih stolova i sličnih hvatanja magle

Zanimljivo, puno više razumijevanja imate za one koji izvode narodnu muziku nego za rokere. Zbog manjka očekivanja prema narodnjacima ili je razlog neki drugi?

Jugoslavenski rock’n’roll jedini je segment suvremene umjetnosti i popularne kulture koji se nikad nije zvao po nacionalnim odrednicama, nego po centrima i gradovima – zagrebački, beogradski, sarajevski, pulski, skopski, niški bend i tako dalje. Pisci, slikari i kompozitori bili su hrvatski i srpski uvijek, čak i u socijalističkoj Jugoslaviji. Iz toga zajedništva i neopterećenosti očekivali smo da će rokeri biti neka vrsta svijesti i savjesti u teškim vremenima. Naprotiv, većina se pokazala bijednim malograđanima i konformistima, a oni koji nisu htjeli u podjele reagirali su smušeno i ne naročito suvislo. Neki su otišli pak sasvim na ‘tamnu stranu’, potpuno neshvatljivu – neshvatljivo je da je muzički genij Oliver Mandić postao ono što je postao. Neshvatljivo je i da je Jura Stublić, autor mnogo delikatniji i suptilniji i od Džonija Štulića, otklizao onako. Meni čak ni Houra nije jasan, što možda pokazuje koliko sam naivan. Sve to se, nažalost, tada dodatno poklopilo s krajem perioda najveće kreativne napetosti te scene, pa su rokeri postali dvostruko nepotrebni. S druge strane, narodnjaci, prokazani oduvijek i od kojih se očekivalo samo loše, pokazali su se kao mnogo dorasliji situaciji. Iz svoje ‘niske’ kulture progovorili su bolje i bolnije ponekad od naglašeno urbanih autora. Džejova pjesma ‘Uspori malo sudbino sestro’, s tekstom Marine Tucaković, boja onog glasa i ton dočaravaju u dva poteza rane devedesete u Srbiji sugestivnije i mučnije od bilo kojeg rokerskog songa. Da ne govorimo koliko su folkeri ‘ljudi terena’ i mnogi su se pokazali humanima kad je najviše trebalo.

Što je nama danas taj, kako ga je definirao Rambo, turbofolk koji se i u Hrvatskoj korak po korak ponovno hvata mainstreama i onih davnih vremena kad je Lepa Brena kao od šale punila najveće dvorane i u Zagrebu i u Splitu?

On je nama, pored ostalog, prljava savjest. Prava mjera završetka ideološkog projekta po kome se htjela pokazati, ‘ako treba i oružjem’, superiornost hrvatske kulture nad kulturom barbara s Istoka. Kad čistiš, cenzuriraš, kad, psihoanalitičkim terminom rečeno, potiskuješ dio sebe kao tuđi, to će ti se vratiti stostruko. Turbofolk je kolektivno nesvjesno Hrvatske. Autentično kopanje po tome dijelu put je do zdravlja, ujedno.

Ne znam jeste li iz Nizozemske pratili, ali u Hrvatskoj se digla poprilična buka kad je jedan radio promjenom vlasnika promijenio i uređivačku politiku pa krenuo s puštanjem narodnjaka. I inače je u Hrvatskoj zanimljiv status ‘cajki’. U medijima ih praktički nema. Može ih se čuti tu i tamo na pokojoj lokalnoj televiziji ili radiju kratkog dometa, ali su se poput nekadašnjih pankera, bez ikakve podrške, uspjeli dokopati prilične popularnosti.

Sam taj naziv ‘cajke’ pežorativan je i u svom implicitnom malograđanskom rasizmu beskrajno odbojan. Stavljanje svega pod isti nazivnik dodatni je znak ignorancije: narodnjaci su raznovrsni i imaju čitav niz unutarnjih stilskih i zvučnih razlika, jednako, ako ne i više kao pop-muzika. Na stvari je pak fantastična dijalektika: današnji narodnjaci u Srbiji mogu biti dijelom nazvani i znakom pada kulture – isti ti narodnjaci prebačeni u Hrvatsku izvor su zdravije i opuštenije, ljudskije kulture. To je moje duboko uvjerenje. Gledao sam nekoliko puta kako ti mladi ljudi, dečki i cure, pjevaju i plešu uz muziku nad kojom malograđani čepe nos – vidio sam puno radosti, jednog erotičnog naboja i oslobođenja.

U ‘Tajnim vezama’ pišete i o Željku Joksimoviću i na sva usta hvalite ‘Cesaricu’ Olivera Dragojevića. Je li vam emigracija izmijenila muzički ukus ili sada vidite bolje nego u onim nježnim vremenima?

Naravno. U knjizi ‘Tajne veze’ ne pišem samo o popularnoj muzici već i o jazzu i klasičnoj glazbi, stilovima koje volim i bavim se njima. Primijetio sam iz toga: što sam dublje u ova dva visoka žanra, to više cijenim i bolje čujem koliko je velika i beskrajno važna narodna muzika, autentična, izvorna, ali i ona iz najboljeg perioda takozvane novokomponovane narodne muzike. Ti veliki narodni orkestri iz Radio-televizije Beograd i Sarajevo fantastično su svirali, aranžmani su briljantni, a pjesme često izuzetne. Pojava kao što je bio Toma Zdravković – jedini pravi singer-songwriter narodne muzike – jedno je još uvijek neistraženo čudo.

Pišete eseje za ‘Prosvjetu’ u Hrvatskoj i ‘Vreme’ u Srbiji, objavljujete knjige u sve bržem ritmu. ‘Prosvjeta’ je upravo objavila vašu knjigu ‘Historija i savremenici’, oglede o srpskoj kulturi. Nedavno ste izdali i zbirku pjesama na nizozemskom. Je li prezahtjevno funkcionirati u toliko polja i različitih kultura?

Nije. Teže je preživjeti, kad se čovjek bavi ovim poslom i kad mu je to poziv. Porijeklo i rat odredili su da mi život bude između više kultura. U tome nemam izbora. Uvijek sam nekome prevodilac i dopalo mi je da stalno stojim između dvije strane koje se ne razumiju – ja ih razumijem obje i promatram njihove nesporazume. Nije to najgora stvar, takva pozicija, ali zna biti naporno. Nizozemska zbirka bila mi je važan iskorak jer sam prvi put pisao poeziju na drugom jeziku. Začuđujuće je što i koliko pjesnik može izraziti bez sigurne kuće svoga jezika.

U zagušljivim torovima

Koliko uspijevate uistinu biti tamo, onaj redovni nizozemski građanin, ili uvijek ostajete ‘na pola’, između ‘naših’ koje lako prepoznajemo po lizanju cigarete i ‘njihovih’ koji nikad neće shvatiti zašto to naš svijet radi?

Pa skoro kao i kod svakog raspolućenog subjekta danas koji živi u jednoj okolini, a srce mu je u drugoj. Taj ‘redovni nizozemski građanin’, kako kažete, postao sam odavno, do te mjere da sam u jednom trenutku osjetio ono što je, u meni kultnom romanu ‘Dragi moj Petroviću’ nezaboravno napisao Milovan Danojlić – život je počeo ponovno dolaziti od tamo gdje se činilo da ga više nema.

Svojedobno ste pokrenuli izradu ‘Leksikona YU mitologije’, ali ste ga se kasnije odrekli.

Točno. Kad je i popularna kultura Jugoslavije bila pod cenzurom ideologije, vratili smo sjećanje na zajedničku prošlost. Kasnije, nacionalističke hegemonije dosjetile su se jadu pa su pustile popularnu kulturu, ali očišćenu od političkog, shvativši da im u takvom obliku ne može ništa. Preko popularne kulture napravili su pleonazam – ‘Jugoslaviju bez Jugoslavije’. Naravno, osim nekolicine istih pojedinaca gotovo nitko drugi im se nije suprotstavio. U tom trenu taj je projekt bio mrtav.

Funkcionira li zajednički kulturni prostor u ovim državama?

Ma kakav zajednički kulturni prostor. Nema toga, a s ovakvim kulturnjacima i bolje da nema. Običan narod živi bliže i prisnije, direktnije koristi taj ‘prostor’ od ovih elita i korumpiranih pomiritelja. Više je života, stvarnosti i kulture u televizijskoj emisiji ‘Nikad nije kasno’ koju radi dobri čovjek Žika Jakšić nego u većini tih ‘regionalnih’ književnih festivala, okruglih stolova i sličnih hvatanja magle. Zajednički kulturni prostor kao i tradiciju treba prije svega zaslužiti. Ovdašnji kulturnjaci pogotovo nisu ni blizu tome. Tamo gdje vladaju konformizam, ćiftinstvo, preokretanje kaputa iz devedesetih i pare iz fondova, a iznad svega fundamentalno neznanje i nepoznavanje vlastite kulture, njene važnosti – takve kulture ne zaslužuju da se maknu iz ovih svojih malih i zagušljivih torova.

‘Tajne veze’ objavljene su s drukčijim naslovnicama u Srbiji i Hrvatskoj, s tim da je u Srbiji naslovnica s gitarom i automobilskom oznakom ‘YU’, a u Hrvatskoj muzičar koji s basom na leđima nekamo odlazi.

Srpsko izdanje ima ‘nostalgičnu’ varijantu naslovnice, tužno-veselu, no hrvatska naslovnica je istinitija: tu fotografiju mi je ustupio Bane Krstić, vođa Garavog sokaka i skladatelj novog narodnog klasika ‘Ko te ima taj te nema’, koji je obradio i Štulić. U kadru, ciganski muzičar – uostalom ‘mi smo ljudi Cigani, sudbinom prokleti’ – odlazi u daljinu, noseći sa sobom samo simbol svoga znanja i umješnosti. Ne zna kamo će stići, ali zna da više ne može ostati ovdje.

portalnovosti.com

Goran Borković
Autor 11.6.2018. u 10:21