Dovedite malene k meni

Ivo Anić
Autor 15.5.2018. u 09:32

Dovedite malene k meni

Foto: everystudent.com

Oduvijek sam znao da vrag postoji.

Vrag je stvaran i vrag je oduvijek tu. Vraga ćete naći na zadnjem katu Onkologije. Ako niste po danu naravno, kada vas užurbanost bolničke kakofonije dovoljno ne koncentrira. No kada sve utihne, kada od svih zvukova u bolnici čujete samo onaj respiratora, i kada odete po zadnju kavu u prizemlje tog dana, jedini čovjek koji sjedi u to gluho doba noći u bolnici je vrag.

Ne prepoznate ga u prvi mah. Vrag naime, nema ustaljena dogmatska obilježja. Nema zjenice zmije, nema rogove, nema rep. Vrag sjedi na Neonatologiji u prizemlju, pred kafe aparatom u crnim, modernim hlačama iz Zare, crnim cipelama kakve nosi Dylan Dog i vrag ima finu, ispeglanu košulju. Vrag vam u tom momentu priđe i pita vas cigaretu. Kako se i vama puši, zapalite pred ulazom u bolnicu, u gluho doba noći cigaretu s vragom. Udahnete duboko dim i pogledate to lice koje vas neodoljivo podsjeća na nekog iz vaše prošlosti, nekog iz vašeg djetinjstva. Zakleo bih se tada da je taj čovjek bio pod Hasetovom trešnjom kada se grana polomila poda mnom

mnom, zakleo bih se da je upravo taj čovjek bio na mjestu okuke na Marjanu kada je moj „peter“ proklizao, a netko me dovukao do bolnice. Jebaji ga, tog se čovjeka ne sjećam, ali mu se ovim putem iskreno zahvaljujem. U magli, ostalo mi je lice tog čovjeka, kao i lice starog Haseta koji me na rukama donio do bolnice, i lice tog čovjeka koji je nezainteresirano gledao što se događa sjedeći na klupi, na prvoj vodi, na Marjanu.

Taj čovjek je stajao i čekao.

Taj nedefiniran osjećaj u ključnim trenucima mog života, ta nejasna gotovo metafizička slika nekoga tko je oduvijek tu, prisutan u svakoj tvojoj životnoj nevolji, bila je oduvijek slika vraga kakvog sam zamišljao da taj nesretni vrag, jer vrag je nesretan u svom zlu, te prati kao sjena, ali nikada da ti otkrije svoje pravo lice, već ti uvijek dođe kao nekakav čovjek u modernoj garderobi koji te pita upaljač.

I tako smo se tu noć gledali ja i moj vrag.

Stajali smo jedan pored drugog na dva metra i pušili.

Šutio sam kada su stigla kola hitne pomoći i promatrao vraga kako uvlači dim u pluća kao da se to njega ništa ne tiče. Starac kojeg su izveli iz kola hitne imao je pogled djeteta. Isti onaj preplašeni pogled koji su imali moji prijatelji kada je grana trešnje propala poda mnom, a iz lijeve noge mi se uz krv vidjela kost. Taj stari čovjek imao je onaj pogled djevojke koju sam vidio u magli na okuci Marjana, koja je prestrašeno pobjegla sa svojim biciklom ostavivši me krvava, ostavivši me polomljena na asfaltu. Taj čovjek je umirao. Kada je ugledao čovjeka koji puši pored mene odjednom je počeo ventilirati. Tim iz hitne je reagirao, ali pomoći nije bilo. Čovjek je umirao, i umirao je od straha.

Vrag do mene samo je šutio i pušio.

Smrt ti izgleda banalna kada umiru stari ljudi.

To znaju jako dobro sve sestre koje te stare, umiruće ljude voze kroz bolnicu. Iznenada ti zakoče lift, i u njega uguraju staro, praktički atrofirano tijelo bez mišića u to nesretno dizalo baždareno za bolnički krevet. Ti ljudi uglavnom šute. Kao i sestre koje ih voze. Smrt, ona neupitna, ona neminovna vozi se sa tim liftom na četvrti, treći kat. Promatrao sam čovjeka u finoj, modernoj, ispeglanoj košulji kako puši i čeka. Čeka da mu se obratim. Uzet ću ti sina, shvatio sam iz jednog pogleda kada smo ukrstili iste. Uzet ćeš ga moj kurac, pomislio sam i ugasio cigaretu.

Tišina.

Dežurna sestra je u viziti i nije joj jasno zašto sam još tu. Sjedim pred rasklopnim vratima Neonatologije. Moj sin spava i čujem mu disanje. Kada je sve utihnulo, kada je bolnica utonula u san, otvorila su se vrata lifta. Na njima je stajao čovjek u najnovijoj kolekciji iz Zare i promatrao me. Čovjek kojeg sam vidio tisuću puta u svom životu, ali čovjek kojemu lice ne pamtim. Izgledao je mlad. Izgledao je kao netko kome je beskrajno dosadno. Kao čovjek koji obavlja svoj dosadni posao u te sitne ure.

I kada je sjeo do mene nije me tražio cigaretu. Promatrao me. Dugo, ispitivački. Kao da na mom licu želi vidjeti strah, vidjeti ono što je pola sata prije vidio na licu čovjeka koji nam je umro pred očima.

I tada sam se sjetio odakle tog čovjeka znam.

I obuzeo me silan bijes.

Vrag ne smije ući u Crkvu. Tako su me učili baka i djed. Kada uđete u Crkvu oslobađate se upravo tog čovjeka, te sjene, koja nema pristup sakralnim objektima. Tako sam odrastao, na toj priči. Pamtim kada sam ušao u Crkvu Sv. Frane u Splitu. Bilo je ljeto. Mladi prvopričesnici, među kojima je bila moja obitelj u prvim redovima primali su svoje prve hostije u životu. Od čovjeka koji je tada imao svećeničku halju. Istog onog čovjeka koji sjedi sada pored mene. Isto lice, iste oči, isti zadah.

U mojoj obitelji o tom danu se nikada nije pričalo. Nema fotografija, nema zapisa, nema slika sa tim čovjekom koji mom bratu stavlja hostiju u usta.

Odričeš li se Sotone?

Odričem!

Odričeš li se svog sjaja njegovog?

Odričem!

Pamtim te riječi kada je vrag stavljao hostiju u usta mog brata.

Nikada se u mojoj obitelji taj dan nije više spominjao. Osim šapatom. No meni je i taj šapat bio dovoljan da shvatim. Meni su oči mog brata bile dovoljne da shvatim. Odričeš li se sveg sjaja kojeg ti nudim? Upitao me čovjek koji je izašao na balkon i zapalio ponovo cigaretu. Ja ti mogu spasiti sina. On ima tumor. To znaš. Neće ti ga spasiti ni tvoj Bog koji šuti, niti svi doktori u ovoj bolnici. Ali, ja ti ga mogu spasiti.

Šutimo i pušimo na balkonu bolnice koja spava.

Pamtim ga kada su mu dva ministranta skidali halju iza mise. Kada je zatvorio vrata sakristije da nitko ne ulazi.

Razmišljam što mi taj čovjek nudi. Razmišljam o svom djetetu koje bespomoćno leži u sobi u koju zajedno gledamo. Razmišljam o svojoj obitelji kojoj je utjerao takav strah da nikada nije bila u stanju da se suoči s njim. Na njegovom terenu. U njegovoj sakristiji. U njegovoj Crkvi usred Splita. Razmišljam o onom što su morali učiniti, ali jebaji ga, nikada nisu.

Ugasio sam cigaretu i pogledao ga u oči.

Pizdunu jedan, zašto ti je uvijek malo? Zašto? Uzeo si mi najsvetije iz obitelji. Pokušao si mi majci oteti sina, jer ti smradu dolaziš sa najtežim bolestima. To su tvoji darovi smrti. Ti darovi u fino zapakiranim folijama. Donio si sarkom mom bratu, donio si kavernom mom sinu. To su tvoji pokloni. To su tvoje hostije. Najteže bolesti, najteže nesreće, najgori zamislivi blud.

Jednog si pokušao u svoj muci moje familije, moje majke, obesčastiti.

A mog pokušavaš oteti. Uraditi ocu ono najgore što jedan otac može doživjeti. Uzeti mu dijete.

Pička ti materina.

Ako moja obitelj nije smogla snage da se suoči s tobom, ja je imam. Niti ćeš mi uzeti dijete, niti si uspio uzeti mog brata. Samo si nas sve suočio sa istinom. Da postojiš, da si tu, budan, koncentriran. Bez obzira nosiš li svećeničku halju, ili moderne ulaštene cipele boje konjaka.

Ja ti nisam ni moja ustrašena majka, niti moj otac. Ja ti nisam ni moj brat, niti sam ti prijatelj, niti sam ti čovjek koji će pristati na tvoje trgovine, na sve tvoje zlato i na tvoj tamjan.

Idi u pičku materinu i ne pojavljuj mi se više pred očima. Jer ako budeš, gonit ću te do samog ruba pakla. A ti znaš gdje je to. Ispred fontane na rivi. Pred tvojim hramom. Pred tvojom Crkvom. Pred tvojim oltarom. Tamo je tvoja zadnja utvrda, zadnja granica, ulaz u tvoj pakao. Kroz ona teška, masivna vrata i zvona koja te najavljuju, zvona koja pozivaju, dovedite malene k meni.

Nema većeg bijesa nego što je bijes očajnog oca i ti to znaš. Jer sam spreman na sve. Da ti isčupam te jebene rogove i otkinem ti tu jebenu ulickanu glavu. Ni suda, na ovom ili onom svijetu koji ti može suditi kako ću ti ja suditi.

Svitalo je nad Splitom.

Bolnica se budila u svojoj užurbanoj kakofoniji. Dežurna sestra me prije odlaska ponudila kavom. Pitao sam je nije li vidjela čovjeka s kojim sam probdio noć. Rekla mi je da sam cijelu noć bio sam i da me promatrala iz svoje radne sobe.

Rekla mi je da sam se smijao. Da sam se cerio kao što se cere ljudi koji nemaju što izgubiti. Da je sam vrag stajao pored tebe pobjegao bi od tvog smijeha slobode.

Smijao kako se smiju ljudi potpuno sigurni da im nitko i ništa ne može nauditi.

Niti njima, niti njihovoj djeci.

Splitski dnevnik RTL

Ivo Anić
Autor 15.5.2018. u 09:32