Dragi čovjek Predrag

Izdvajamo

• Bio je osjećajan, plakao je nad žrtvama, na dan kad je srušen Stari most u Mostaru, rušio se i njegov svijet.

Povezani članci

• Inicijativa ‘Kultura 2020’: Vrijeme je za sistemske promjene u sektoru kulture!
• Reagiranje Snježane Kordić na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku
• Delegat pravdao troškove lažnim podacima
• Bilježnica Robija K.: Oborita riba
• ŽELJKO GRAHOVAC: MIRIŠE LI JOŠ NEGDJE CVAT ROGAČA…?
• Marinko Čulić: Berlinski zid u Savskoj

Njegov “Mediteranski brevijar” koji je te 1993. proglašen najboljom stranom knjigom u Parizu, bio je ulaznica u francusko društvo, koje nas je drukčije gledalo sa Predragom. Pričao je o Bosni, o svom Mostaru, o Sarajevu, o ratu po svim okruglim stolovima širom Francuske i u svakom trenutku, pored intelektualnog angažmana, sa ostalim sarajevskim i francuskim intelektualcima bio opet obični čovjek koji bi odgovorio najelementarnijim potrebama jedne izbjeglice ili zahtjevu svog studenta.

Vijest o smrti Predraga Matvejevića probudila je sjećanje na ratne i izbjegličke dane. Na susret sa ovim izuzetnim čovjekom.

Sami je kraj aprila 1993. godine, Sarajevo je već godinu dana u mraku i opsadi. Stižemo u Pariz na liječenje, zahvaljujući solidarnosti Reportera bez granica, ali u potpunoj neizvjesnosti za našu budućnost.

O njoj se i ne razmišlja. Naš “reporter bez granica”, zapravo naš domaćin je Francis Bueb, koji će nas dočekati na aerodromu i ponuditi nam svoje gostoprimstvo, a koje će potrajati duže nego što je iko mogao zamisliti. Ništa ne razumijemo, vode nas okolnosti, a poslije Sarajeva šta ima da se razumije! Amira i ja smo izgubljene i zapravo ne shvatamo ni gdje smo. Naš školski francuski jezik nam dozvoljava skromnu, prije rečeno, siromašnu komunikaciju koja podrazumijeva predstavljanje i nešto malo više od toga.

Smještene smo kod Francisa, u pariškom šestom kvartu, čuvenom St Michelu, u zdanju koje Francuzi nazivaju “hotel particulier” iz 15. stoljeća, u kojem je nekad živio i stvarao J. Karl Huysmans (centralna ličnost Houlbekovog romana “Potčinjenost”), a čiji su vlasnici Maren Sell i njen muž Georges. Sve je nestvarno. Poslije odlaska iz Sarajeva, ranjavanja, neimaštine i tuge, tu smo u nekom svijetu kojem apsolutno ne pripadamo, ali ljubazni domaćini nas dočekuju toplo i dostojanstveno. Francis nam kaže da se ne brinemo za komunikaciju, doći ce Predrag pa će nam prevoditi. Koji Predrag? Kaže:

Pa, književnik, profesor Predrag Matvejević. Ne mogu da vjerujem, mislim da je Francis pobrkao imena, ili ga dobro ne razumijem, jer je nemoguće u mojim dotadašnjim poimanjima, da jedan poznati pisac, profesor na Sorboni, priznat u Francuskoj, Italiji dođe na večeru i prevodi dvjema Sarajkama, upravo izašlim iz rata. Prilično povučeno i stidljivo na naš bosanski način iščekujemo Predraga, u nevjerici …

Stigao je u zakazano vrijeme, sa svojom suprugom Mirom, raširio ruke i ljubio nas od srca, suznih očiju, govoreći, drage moje Bosanke, kao i njegova dobrodušna Mira. Nikad neću zaboraviti, kao ni Amira, tu prvu večeru s njima u jednom obližnjem talijanskom restoranu. Nude nam tjesteninu, naravno, mi se zgledamo, ali pristojno prihvatamo, na što će Mira reagovati i reći, pa pobogu, cure su došle iz Sarajeva, ponudite im meso, jedu makarone mjesecima. Tu se odmah stvorila neka domaćinska atmosfera, jer smo shvatili da je ona shvatila situaciju u Sarajevu.

Predrag je bio zaista naš prevodilac, taj eminentni profesor Sorbone, Zagrebačkog sveučilišta, rimske Sapienze, a bio je ustvari samo naš dragi prijatelj, što će se pokazati i narednih godina. Prevodiće i doktoru Abastadu, koji je takođe došao da nas vidi i pregleda naše ratne rane. Nismo se više osjećale ni usamljeno ni napušteno ni inferiorno u tom svijetu, jer je on bio uz nas. Kao otac, takođe, kao i njegova Mira koja će nam pokazati kako se živi u ovom velikom gradu samoće. Otkrivajući nam tajne, a ponekad nas hraneći i podržavajući na vrlo diskretan način.

Njegov “Mediteranski brevijar” koji je te 1993. proglašen najboljom stranom knjigom u Parizu, bio je ulaznica u francusko društvo, koje nas je drukčije gledalo sa Predragom. Pričao je o Bosni, o svom Mostaru, o Sarajevu, o ratu po svim okruglim stolovima širom Francuske i u svakom trenutku, pored intelektualnog angažmana, sa ostalim sarajevskim i francuskim intelektualcima bio opet obični čovjek koji bi odgovorio najelementarnijim potrebama jedne izbjeglice ili zahtjevu svog studenta.

Preko njega smo upoznali mnoge što su tražili svoje, izgubljene u ratu, kao Jasna, kojoj je pokušavao da nađe roditelje, nestale na Grbavici, oko njega se širio krug prijateljstva i ljubavi. A koji će poslije rasti i širiti se i oko Asocijacije Sarajeva, Faika Dizdarevića, oko našeg prvog ambasadora u Francuskoj, Nikole Kovača ili Lysa, naše prve kulturne institucije u Parizu. Bio je osjećajan, plakao je nad žrtvama, na dan kad je srušen Stari most u Mostaru, rušio se i njegov svijet.

O Predragu književniku, eminentnom intelektualcu, dragom profesoru sve se zna, ali sigurno malo ih zna da je bio spreman da studentu traži stan, da mu da bilo koji životni savjet, da mu bude kao familija. Svojom jednostavnošću i toplinom u čijim venama je takođe bilo toliko izbjegličke sudbine, koju nikad nije zaboravio. Ni mi ne možemo zaboraviti Predraga.

Uz dozvolu autorice tekst prenosimo iz Oslobođenja