ĐUROLOGIJA

Povezani članci

• Dobro jutro u domovini
• Ko se boji politike? Od plenuma do skupštine, i nazad
• Modul memorije – fotomonografija ‘Žene opkoljenog Sarajeva’
• SARAJEVSKI SALON 2014/2015
• Promocija knjige Ahmeda Burića “Od Ivana do Azize” u Mostaru
• Ivica Đikić dobio književnu nagradu tportala

Piše: Petar Fehir

Ideju za Đurologiju Đuro je dobio od prijatelja.

Predlagali mu oni, kaže, da onakav, kakav već jest, napravi jedan stendap.

A on ih, nevješt, pitao što je to.

Ma ništa, odgovoriše mu prijatelji – popneš se na binu, stojiš i sereš!

Ima još najmanje tri “zanimanja” koja  bi se na taj način mogla podvesti pod Đurologiju.

Meteorolog, novinar i političar. Ne nužno baš tim redom.

Ovaj prvi može bez ikakve griže savjesti, odgovornosti i srama zajebati čovjeka da krene s obitelji na vikend i pokisne do kože.

Ponekad mi se čini da taj svijet (bar u Švedskoj) surađuje s centrima moći, u održavanju nade u “bolje sutra” , kako bi ublažili broj deprimiranih meteoropata. U svojim petodnevnim prognozama svakodnevno pomiču dolazak sunca, koje se na kraju, statistički, pojavi najviše tri-četiri puta.

O novinarima i ne vrijedi govoriti. Oni su, razvojem nekontroliranog liberalnog maratona postali trgovci. Prodaju “buđave” senzacije pod svježe pecivo za široke narodne mase. Orkestrirano i bez skrupula, po narudžbi urednika – gazde, boje i onako turobnu svakodnevnicu tamnim koloritom, plaše uplašene i kuhaju čorbu koju smo već više puta kušali.

Političari, zna se, nikada i nisu imali neku naročitu odgovornost koju bi bilo moguće kontrolirati i ocjenjivati. No neki od njih su rijetko kada bili bezobzirniji i bezobrazniji. Otvoreno lažu, obmanju, prilagođavanju propise sebi i oko sebe.

E sad.

Da li je moguće izgraditi mehanizme koji bi mogli utvrditi uzročno posljedičnu vezu između “prognoza” i rezlultata, ublažili i relativizirati utjecaj krivih “procjena” i zahtjevati odgovornost za grešku? Kao što je praksa kod većine drugih zanimanja.

Kod meteorologa je to najteže. Tamo je utjecaj viših sila i najveći. Mada su poznati primjeri da su naručene i plaćene prognoze mnogo točnije od onih na zadnjoj stranici dnevne novine.

Novinare bi se moglo udariti po džepu. I njih i više sile. Prestati jednostavno kupovati i čitati njihove uratke. Zahtijevati cerifikat za ozbiljna glasila kao kod ekološki proizvedene mrkve. Garanciju kvalitete. Za one bez certifikata povećati porez, rangirati ih raznim nijansama žute.

Kod političara je najteže.

Tu bi prvo valjalo mijenjati okvir. U tom je “zanimanju” utjecaj viših sila nedokučiv. Tako zvana parlamentarna demokracija je možda najmanj loš (s naglaskom na loš) sistem odlučivanja i upravljanja. Čak i u Švedskoj, koja je po svojim demokratskim standardima široko hvaljena i predstavlja uzor, “demokracija” pati od većine zaraznih bolesti.

I tamo (ovdje) se pred izbore obećavaju kule i gradovi, efikasniji javni servis, manji porezi, med i mlijeko. Nakon izbora često se ulazi u čudne koalicione konstelacije, “dobre” se mjere odlažu za “sutra”, štedi  se na svim nivoima, pogoduje bankama i velikim korporacijama, iza kulisa prodaje oružje “nedemokratrskim” režimima… I u Švedskoj se ne glasa samo za već i protiv.

Pred “nove” izbore opet slična priča. Bez obzira da li se radi o vladi lijevog ili desnog centra. (Što god te formulacije značile)

I bez obzira što političari, mjereno balkanskim kantarom, nisu korumpirani skorojevići. Mada je fakat da se ni u Švedskoj politikom ne bave uspješni poslovni ljudi i profesionalni radoznalci. I ovdje se napreduje kroz “omladinske političke škole” i mandat zna trajati gotovo cijeli život.

Posljedice političkog djelovanja su međutim amortizirane standardom građana i ekonomskim mehanizmima i instrumentima, pa politika nije, pored nogometa, najvažnija stvar.

Trebale bi se moći uvesti kontrolne točke u toku mandata.

Koje bi mjerile provedivost zadataka iz pobjedničkih izbornih programu. Pa kad je očito da je postignuto manje od obećanog utvrditi konkretne mjere odgovornosti i na kraju  raspisati nove izbore.

Vladajući establišment se uvijek vadi da su novi izbori skupi. A ništa ne košta koliko loša vlast.

Ciljna crta bi mogla biti neposredna demokracija u kojoj će većina imati stvarnu mogućnost birati, odlučivati i kontrolirati vlast.

O politici i političarima na Balkanu i ne vrijedi govoriti. Ovdje se (ondje) i onako, svaka baba bavi politikom.

Na sebi svojstven način. I kad im damo mandat da nam omoguće bolju školu, kvalitetnije zdravstvo, javni prijevoz i sigurne mirovine oni promjene imena ulica, izvrše “leteću izmjenu” svoji poslušnika. Namire djecu i kumove, pokrenu postupak izmjene registarskih pločica ( ne vjerujem da sam nešto zaboravio) i onda nas do kraja mandata uvjeravaju da živimo bolje.

Da smo mi, u stvari, sretan narod, uspješni i napredni. Puno bolji od onih iz “susjedstva”. Da su nam oni stvorili državu i da je red da im se klanjamo i budemo bezgranično zahvalni, umjesto da trambuljamo o tome kako se teško živi, kako su plaće male, kako nam djeca ne rade, kako čekamo dugo na operaciju. I govore kako bismo, ako želimo napustiti taj raj, trebali vratiti pare koje su oni uložili u nas…

Đuro počinje svoj šou sa otprilike: Dobro veče, ja sam Đuro, naš poznati glumac…!

Onda manje-više stoji i  “sere”.

Zamislite početak šoua nekog od “naših” političara (ili meteorologa, svejedno):

Dobro veče, ja sam (upiši ime), naš poznati serator!