ENG
Dva bečka knjižara: Ljubo i Prst
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Weissova knjižarica izgledala je kao instalacija za venecijanski bijenale, koju bi se moglo dvostruko metaforizirati: bio je to ogledni židovski dućančić, kao iz vremena prije holokausta, i Jugoslavija u malom – jedna nestala zemlja i sve njezine nestale književnosti i kulture.
By Miljenko Jergović | Published: 06/08/2013
Devedesetih godina u Beču poslovale su dvije južnoslavenske emigrantske knjižare. O njihova dva vlasnika mogao bi se napisati roman, u kojemu bi koješta trebalo izmisliti, pa zato evo onoga što je o njima dvojici istina. Pođimo od knjižare koja danas više ne postoji: nalazila se u osmome okrugu, a držao ju je Ljubo Weiss. Ako me sjećanje ne vara – bio sam tamo dva-triput, sredinom i krajem devedesetih – bio je to maleni, užasno nabijeni dućančić, u kojem se čovjek jedva mogao okrenuti oko sebe, i u kojem je, zapravo, bilo svega. Ako to, kažem, nije nadopjevano u mom sjećanju: Weissova knjižarica izgledala je kao instalacija za venecijanski bijenale, koju bi se moglo dvostruko metaforizirati: bio je to ogledni židovski dućančić, kao iz vremena prije holokausta, i Jugoslavija u malom – jedna nestala zemlja i sve njezine nestale književnosti i kulture.
Do rata Ljubo Weiss, rođenjem iz jednoga sela u blizini Virovitice, skoro na granici s Madžarskom, bio je situirani Zagrepčanin, radio je u Savezu socijalističkoga radnog naroda – kako se zvao taj najobuhvatniji politički forum u zemlji – poslije je bio tajnik zagrebačkoga židovskoga kulturnog društva, koje nosi ime rabina Freibergera, da bi 1991. pred Tuđmanom emigrirao u Beč i otvorio knjižaru… Petnaestak godina kasnije zatvorio je dućan, i vratio se u Viroviticu. Pod svojim punim imenom Ljubo Ruben Weiss pojavljuje se u rubrikama pisama čitatelja, reagira na kojekakve političke ekstremizme, vodi svoju usamljeničku borbu, a u Jutarnjem listu objavio je niz vrlo dobrih i instruktivnih komentara. Kao i svi ljudi koji su jednom bili prognani, ili su iz načelnih razloga samovoljno emigrirali, tako je i on trajno ostao emigrant. Gdje god živio, Ljubo Weiss više nije odavde. Svaki komadić zemlje njemu je tuđina. I dobro je što je tako, priliči to piscu, knjižaru, Židovu i Jugoslavenu, priliči svakome tko ne pati od amnezije. Izoliran i osamljen, sin oca logoraša iz Auschwitz-Birkenaua, te majke Čehinje i Hrvatice, s vlastitim životopisom, lude i neprilagođene naravi – samo takve naravi i jesu za priču zanimljive – taj vječni bečki knjižar, židovski dućandžija i čuvar jedne prezrene i uništene kulture, dušu je dao da ga opiše i ispriča neki naš Saul Bellow, kad bismo takvoga kojom srećom imali. Prije nekoliko godina Ljubo Ruben Weiss je u vlastitoj nakladi objavio i jednu zbirku pjesama, s kojom je, zapravo, i dokončana njegova bečka priča.
Ljubina trgovačka konkurencija, s dućanom u sedmome okrugu, jednako je zanimljiva životopisa: Miroslav Prstojević, Sarajlija, predratni urednik knjiškoga izdavaštva u dnevnom listu Oslobođenje, kolekcionar razglednica, kroničar grada, jedna od apartnih pojava onoga nekadašnjeg Sarajeva. Pojavom i držanjem Prstojević kao da je reprezentirao tradiciju kuferaškoga svijeta, habsburških doseljenika, željezničara, poštanskih činovnika i gimnazijskih profesora, koji su iza sedam brda i planina, duboko u Bosni, živjeli svoj mali Beč. Uvijek uređen kao da je pošao na neku svečanost, obično s leptir mašnom – ehej, s leptir mašnom u p’o bijela dana, u Sarajevu – bio je samome sebi mjera. Duhovit u svome gospodstvu, jer čovjek da bi bio gospodin i mora biti duhovit – neduhovitu gospodu valja nazivati malograđanima – Miroslav Prstojević bio je raskošan čovjek. Kada biste njega, i nekoliko njemu srodnih ljudi, sretali u ratnome Sarajevu, za dana velikih granatiranja, činilo bi vam se da ste u Beču, da nikakvoga rata nema, i da je sve okolo jedna velika predstava, i da je smrt samo jedna velika predstava. To su oni ljudi koji djeluju imućno i kada su praznih džepova, besprijekorno uredni i mondeni i kad im izgori kuća, i kad se obuku u Caritasu. U Oslobođenju su ga zvali Prst – u čemu je bilo i zrnce bezazlene naruganosti, s kakvom se gospoda, naravno, lako i spremno nose, a iz Sarajeva je izašao u neko strašno doba, u zimu 1993, uz pomoć novinara austrijske televizije.
U Beč je stigao s idejom o knjižari, koju je otvorio nakon što su mu iz Zagreba i Novog Sada predratni prijatelji poslali po dvije torbe knjiga. To je bio početak, tako je nastala knjižara, koju je nazvao Mi. A o tome što bi u interpretaciji Miroslava Prstojevića konotirala zamjenica “mi”, trebao bi se napisati sljedeći roman. Autor mu ne bi mogao biti Saul Bellow, nego to bila tema za našega Josepha Rotha, a možda i za Mila Dora. Šteta što je Josip Novaković emigrirao u Ameriku, pa u Kanadu; da je bliže Beču, bila bi to njegova priča…
Od tih dvaput po dvije torbe pune knjiga nastao je mali knjižarski obrt, koji se održao do danas. Miroslav Prstojević vodi ga mudro i s mjerom, ne zanoseći se time da će ikada narasti do onih veličina i brojeva koji su mu bili normalni dok je radio u Oslobođenju. Pametan čovjek se po potrebi i smanjuje, samo budale imaju potrebu da rastu dok su živi. A knjižarstvo i knjiško izdavaštvo, općenito knjige, trebalo bi držati što dalje od budala, jer će budala, baveći se knjigama, unesrećiti i sebe i druge. A knjiga više neće biti.
Ne znam u kakvim su odnosima bila ta dvojica južnoslavenskih bečkih knjižara. Bit će da i nisu mogli biti najbolji prijatelji, s obzirom na to kakva su konkurencija jedan drugome bili, trgujući knjigama objavljenim na jezicima i u pismima koja u Beču i među Bečlijama nisu najpopularnija. Ali meni su dragi obojica, jer tek zajedno čine cjelinu one priče – romana od kojeg sam krenuo na početku – koja nije ni za Bellowa, ni za Rotha, ni za Mila Dora, niti bi bila za Josipa Novakovića, čak i da se naselio u Beču, jer je roman o dvojici knjižara, zagrebačkome Židovu i Sarajliji s leptir mašnom, ipak samo moja. U tom romanu bi se, međutim, Ljubo i Prst morali mrziti, i spletkariti jedan protiv drugoga. Ali to ih ne bi smjelo učiniti antipatičnim, jer priča romana govori o nečemu širem i većem, što opet mora ostati vrlo lokalno, bečko i južnoslavensko. Romaneskni likovi bi, uglavnom, izigrali građanske biografije Ljube Rubena Weissa i Miroslava Prstojevića, ali bi se mogli zvati samo tako kako se njih dvojica zovu. Dakle, kada bih pisao taj roman – kao što, vjerojatno, neću – morao bih najprije ishoditi dozvolu da se koristim njihovim imenima, i to posve slobodno, bez obaveze prema bilo čijoj građanskoj biografiji. Naslov romana bio bi isti kao i naslov ove priče: Ljubo i Prst. A u podnaslovu: dva bečka knjižara. Radnja priče odvila bi se od zime 1993. do kraja kolovoza 1995…
Ljubu Weissa ne srećem otkada se vratio u Hrvatsku, iako razmijenimo elektronske poruke, a Miroslava Prstojevića viđam s ubitačnom preciznošću, na svakom Interliberu i Beogradskom sajmu knjiga. Da mi nije dodijalo da odlazim u Frankfurt i u Leipzig, vjerojatno bih ga viđao i tamo. Prilikom najveće sajamske gužve, kada sa svih strana kulja nepoznat svijet, uvijek znam da će se odnekuda pojaviti njegova kao minaret prava i uspravna figura. Ta slutnja da je tu negdje Prstojević, samo što se nije pojavio, i taj uvijek isti, dobar, blag i vedar osjećaj, zajedno s nekim sličnim osjećajima, nagovještajima i životnim situacijama, čine danas jednu književnu i kulturnu pripadnost. Moja domovina je malena, ali prostrana, i ima više imena. Svako od tih imena ime je nekoga živog čovjeka. Jednim svojim imenom domovina je Miroslav Prstojević.
Zadnji put sreo sam ga na ulazu u Velesajam, kod onih bankomata, za vrijeme trajanja Interlibera. Upravo je na nekakav papirić nešto zapisivao. Imao je lijepo nalivpero. Morao sam mu to reći. Ispričao je tad da po džepovima i u aktntašni ima još nekoliko različitih nalivpera, svako za po jednu boju tinte. Dobar je to detalj za roman “Ljubo i Prst”.
Subotnja matineja (Jutarnji list , ZAGREB, 8.06.2013.)
Autor/ica 👤tačno.net
