Erotika ogoljenih gusli

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 22.5.2014. u 12:24

Erotika ogoljenih gusli

Foto: Š.G.

PRIKAZ KNJIGE,  Predrag Lucić, Gusle u magli, Algoritam, Zagreb

Dok je preispisivanje (zasnovano na intertekstualnim igrama) temeljni poetički princip u Lucićevoj knjizi “Gusle u magli”, dotle bi se temeljni smisaoni princip mogao sažeti u parafraziranje jedne misli koja u zemljama bivše Jugoslavije danas zvuči krajnje odvažno: patriotizam je posljednje utočište hulja. Baš kao i gusle.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Poetsko djelo Predraga Lucića “Gusle u magli” predstavlja jedno od najozbiljnijih i najuspjelijih satiričkih djela u suvremenoj europskoj književnosti. Već u samom nazivu se vidi da put kojim Lucić u svojoj poeziji ide: travestiranje narodnih izraza (i cijelih smisaonih sistema poput poetskih, političkih, religijskih i drugih) da bi se ogolio njihov pravi smisao. Pri ovome je bitno napomenuti da se “narodno” u državama bivše Jugoslavije, koje su smisaoni podtekst Lucićeve knjige, najčešće koristi kao sinonimično s epskim. To ogoljavanje, dakako, ne ide linijom proste dihotomije staro-novo već su horizonti zbirke “Gusle u magli” kudikamo širi.

Mada, zbog toga što je Lucićevo djelo napisano na krajnje nepretenciozan način, može zvučati kao teorijsko kompliciranje, nužno je reći da Lucić u “Guslama” zapravo dekonstruira epski kod i sve ono što je iz njega proizašlo prije, tokom i nakon nesretnih ratova devedesetih godina. I ovo se dekonstruiranje vidi iz samog naslova jer su gusle, kroz dugački period usmenosti ovdašnjih kultura, bile najmoćnije (često i jedino) oružje kolektivnog pamćenja. Iz kog su poslije izronile, devedesetih bi se moglo reći uskrsnule, nacionalističke ideologije. Gusle koje guslaju životima ovdašnjih naroda insistirajući na tobože novopronađenoj čistoći su bile u magli. Sve dok ih Lucić svojim lucidnim jezičkim igrama nije izveo iz magle i ogolio do same srži.

U književnom i žanrovskom smislu, Lucićeva knjiga je zapravo hibridna. Pored parodijskih pjesama koje su najčešće travestije u pravom smislu riječi, “Gusle u magli” sadže još i odabrane isječke iz novinskih članaka koje, sagledane u konkretnom kontekstu, zapravo pokazuju preobražaje smisla na kojima nacionalistička i heteronormativna retorika nužno insistira. Naslovivši u podnaslovu svoju knjigu: “Čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola”, Lucić svoju satiričnu poeziju, ali i odabrane publicističke dijelove, smješta u kontekst školskih čitanki. Suština takvog postupka leži u činjenici da su školske čitanke zapravo sama srž književnog kanona. I pojam kanona Lucić širi, pa za njega kanon nije prosti zbir književnika koji postoje u nastavnim planovima i programima, već je i način na koji se pisci i književnost općenito interpretiraju. Uvođenjem poezije (satirične) i publicistike u registar školskog udžbenika, Lucić netendenciozno, ali ipak jasno, pokazuje usku suradnju književnosti, te političkih i ideoloških pregalaštava koja se svakodnevno javljaju u novinama i na web portalima (a potonji publicistici daju sasvim novi smisao). Na ovaj se način Lucićeva čitanka umnogome postulira kao anti-čitanka. U njoj je Lucić enciklopedijskom marljivošću skupio i prokazao glupost koja se decenijama taloži oko nas.

Sve vrijeme, Lucićeva poezija je zapravo ingeniozna jezička igra koja promjenom nekada i samo jednog slova, otvara cijeli registar novih značenja ali i ogoljuje značenja koja osnovna riječ ima u tradicionalnim interpretacijama, a koja se prešućuju. Tako ćemo u knjizi “Gusle u magli” pronaći niz naslova kakvi su Outlet iznad kukavičjeg gnijezda, Cash&Kerum, Umova slama, Stečaj kroativnog pisanja, Zidiotizacija hrvatske kulture i slični. Ovime pisac “Gusli” ogoljuje cijeli jedan kod. Gusle, silaskom na papir prestaju biti epika i prevode se u pisanu književnost, pa se ovdje travestiranje epskog koda odvija i na smisaonom, ali i na formalnom planu čime se vrlo vješto usisava tradicionalna dihotomija pismo-govor.

Iako govori o svakodnevnici, “Gusle u magli” nisu prosto, pamfletističko razračunavanje sa određenim imenima i strankama. Naprotiv, “Gusle” su razračunavanje s paradigmama na kojima ovi počivaju što tvori osebujan književni svijet u kom se paradigme smjenjuju jedna za drugom na pozornici Lucićeve jezičke igre.

Najdominantniji dijelovi knjige su oni u kojima intertekstualnom igrom (jer ovdje se travestija nameće kao najdominantniji postupak intertekstualne igre) Lucić zapravo preispisuje kanonske pjesme. U tom smislu jedna od najboljih je pjesma “Trunite ovdje!” (nastala na fonu čuvene Šantićeve “Ostajte ovdje”), u kojoj se rodoljublje iz Šantićeve poezije zamjnenjuje prokazivanjem matrica, na kojima počiva savremeni patriotizam u post-jugoslavneskim društvima. A, taj patriotizam postoji kao mehanizm za skrivanje pljačke i razaranja ljudskih života koja provode političke elite. Tako u jednoj od strofa Lucić kaže:

“Trunite ovdje, crvi tuđeg grunta
Neće vas glođat ko što crv naš glođe;
Nek i on jednom zadovoljno ruta:
Plebs mu je postan, dajte tuste vođe!”

Amila Kahrović Posavljak

Jedan od sistema koje Lucić propituje iznimno vješto, a na kojem počiva cijeli sistem post-jugoslovneskog obrazovanja smisla jeste visoko obrazovanje. Zbog toga Lucić pravi ciklus “Klinički bolonjski centar” u kojem razotkirva mehanizme na kojima počiva sistem obrazovanja, a koji se poslije širi i na zdravstvo i cjelokupno poimanje društva i djelatnosti u njemu. Budući da ideologija u svim sistemima (ili je bolje reći u režimima u kojima živimo) počiva na humanistici, humanistika se iz ose oko koje bi se trebali okretati zahtjevi za slobodu i rušenje dogmi, pretvorila u prvu liniju odbrane rigidnih nacionalističkih i drugih rigidnih ideologija. Važno je napraviti jednu razliku. Sve ideologije mogu biti rigidne. A razlika između nacionalizma i ostalih ideologija koje mogu biti rigidne leži u tome što nacionalizam, kao i fašizam, mora biti rigidan. To mu je jedini način da opstane kao ideologija i kao sistem. U pjesmi “Nikad robom” (s nadnaslovom “Slobodni filozofski”) Lucić otkriva načine kako studenti humanistike postaju ideološka vojska za odbranu sistema, umjesto da ga propituju. Sve je to, naravno, u novonastalim nacionalnim državicama vješto uklopljeno u merkantilizam visokog obrazovanja. Pjesnik vješto razotkriva procese koji saznavanje pretvaraju u oružje ideologija, a znanje u “tržište znanja”:

“Pošto kupiš – poto prodaš
Na intelekt platiš taksu,
S istom cijenom mozga hodaš
Po marketu i po faksu.”

Osim visokog obrazovanja iz oblasti humanistike, Lucić propituje i dva temeljna humanistička eniteta koja služe za reproduciranje ideologija: književnost i filozofiju. Lucićeve dekonstukcije nacionalističkih interpretacija Andrića su, dakako, najpoznatije. Andrić je postao paradigmatsko mjesto budući da nikome ne odgovara zbog toga što su njegovi poetski svjetovi odveć složeni za shvatiti nacionalistima čije dogme opstoje na banalizaciji svega. Andrića je, stoga, bilo najlakše markirati. Tako su ga Hrvati i Bošnjaci odbacili. Srbi su ga, prihvativši bošnjačko “čitanje” prema kojem je Andrić zapravo ideološki otac genocida i čovjek čija su djela shvaćena kao priručnik za genocid, preuzeli i od njega napravili brend (čak i turistički, oličen u idejnom i estetskom kičeraju kakav je Kusturicin Andrićgrad). Zato se Lucić pita:

“Šta je to u literatu
Što vrijeđa naciju svaku?
Andrić je Srbin Hrvatu,
Arkan i Orhan Bošnjaku!”

Problematiku ideologizacije književnosti i nacionalizacije pisaca Lucić vješto dohvaća u pjesmama “O ocu Hrvatske književnosti i umjetničkoj oplodnji” gdje pored pjesme navodi i izjave desno orijentiranih javnih ličnosti o Marku Maruliću i Petru Hektoroviću. Ovakvim postupkom se pravi razračun sa nacionaliziranim čitanjem književnosti, ali i sa banalnošću kojoj to vodi u školskim interpretacijama. Otuda u pjesmi “O aritmetičkim tajnama pjesničkog zanata”, nalazimo na stihove:

“Koliko je u plovilu putnika? –
Državne mature tvroce zanima
Književnosti naše tajna velika
Kakve nema u krimi-romanima.
Kol’ko je Hektorović ukrcao
Na književnu lađu svoju putnika? –
Taj misterij nastavit je prcao
Sve, od đaka pa do akademika.”

Amila Kahrović Posavljak i Predrag Lucić

Na sličan način Lucić iznimno dobro čita i nove jezičke politike koje se slobodno mogu podvesti pod sintagmu jezičkog čistunstva. A jezičko čistunstvo u Srbiji, Hrvastkoj i BiH postoji da bi se dokazalo tobože drevno porijeklo ovdašnjih mikro-nacija. Na jezičkom čistunstvu se gradi teritorijalna i politička dominacija nad manjinama. Jezičko čistunstvo koje počiva na podvlačenju razlika i, vrlo često, izmišljanju riječi, je veoma groteskno jer su ovdašnji jezici do te mjere slični da pojedini teoretičari tvrde da se radi o različitim narječjima jednog jezika. Otuda, u pjesmi “Izgubljeni u prevodu”, Lucić kaže:

“Na diskretni hrvatski translejšn,
Ja to dala da se pravim frend,
Ali Srbin ima zajebenšn,
Jer moj lengvidž ne zna anderstend.”

Jezičko čistunstvo je uvijek u vezi sa rasnim čistunstvom. A rasno se čistunstvo uvuklo i u interpretacije književnosti. Zato se u pjesmi “Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva” (“Hrvastka književna pjesma”) do kraja ogoljava problematika nacionalnog svrstavanja i nacionalističkog čitanja pisaca koju je vješto načeo s Andrićem:

“Književniče u miješanom braku,
Dođi da ti metnem petokraku,
Da na čelo ucrtam ti čavlom
Znak komplota sa crvenim đavlom!”

U rasno čistunstvo koje je na snazi otkada balkanski rasizmi rastu (svi redom umotani u svoju naraciju nebeskog naroda), spada i rigidna heteronormativnost. Otuda se iza plemenitih ideja ljubavi i porodičnog sklada zapravo skrivaju najmonstruoznije fašističke ideje. Nigdje u književnosti mehanizam povezanosti između ideje porodice i zločinačkih ideologija nije ogoljen kao u Lucićevoj pjesmi “Nož, žica porodica”, s nadnaslovom Milorad Dodik:

“Ako nemaš ujne, tetke, teče,
Oca, majke, brata ni deteta,
Nemaš roda, ali imaš sreće:
Imaš svoga krvnog entiteta

                 ….

  Republika Srpska širi grane,
Porodičnog stabla buja krošnja,
Familiju spajaju lijane
Prepletene ko narodna nošnja.”

Nema niti jednog sistema koji Lucić nije razotkrio u svojoj satiričnoj poeziji. Tu svakako spada i domoljublje savremenih pisaca (pa tako postoji i pjesma o Ivanu Aralici, pjesma “Listajući enciklopediju”). Prokazuje se i lažno domoljublje estradnih zvijezda jer je estrada u ratu i nakon njega bila jedan od temeljnih ideoloških suporta militarizmima na prostoru bivše Jugoslavije. U tom smislu, estradnjaci su odigrali bitnu ulogu u huškanju masa na druge nacije. Poslije rata su se uglavnom odrekli onoga što su govorili  i pohrlili da zarde novac od “njih”. U pjesmi “Da te nije, Srbija”, s nadnaslovom Dino Berlin, Lucić na iznimno precizan način secira fenomen estrade i njene ideološke uloge, jer, skrivena iza svoje banalnosti, estrada se često nastoji pokazati kao ideološki benigna. A, stvar s estradom je upravo suprotna. Pokazuje to posljednji rat, a Lucić iznimno slika. Baš kao što u dvanaestoj nastavnoj jedinici “Hrvatska Briseljačka Stranka” parodiranjem naziva (i cjelokupne kvazi-europeizirane birokratije) Lucić pokazuje koliko su opasni desničari i nacionalisti u europskom ruhu. U ovom dijelu knjige do izražaja dolazi i jedna od najvažnijih odlika Lucićevog cjelokupnog stvaralaštva: njegova sugestivnost. Teško da se među savremenim južnoslovenskim piscima može naći neko čiji su stihovi sugestivni kao kod Lucića. A Lucić je takav jezički majstor da kod njega ogoljavanje i sugestivnost ne isključuju jedno drugo.

Dok je preispisivanje (zasnovano na intertekstualnim igrama) temeljni poetički princip u Lucićevoj knjizi “Gusle u magli”, dotle bi se temeljni smisaoni princip mogao sažeti u parafraziranje jedne misli koja u zemljama bivše Jugoslavije danas zvuči krajnje odvažno: patriotizam je posljednje utočište hulja. Baš kao i gusle.

Mostar, svibanj 2013.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 22.5.2014. u 12:24