Esad Bajtal: Efendićevo knjiško svjedočanstvo krvave bosanske kalvarije

Izdvajamo

• Ukratko, na tragu Efendićevih neposrednih svjedočenja, slijedimo jednu hronologiju tajnog, idejno osmišljenog beščašća, koje nema hrabrosti da se javno očituje, pa svoje dobro skrivane nakane, uporno (i u svrhu obmane vlastitog puka), uvija u slatkorječivu retoriku. Potpuno suprotnu sofisterijski zamućenim ciljevima stranačke vrhuške, koja, u vlastitoj klero-etničkoj pomućenosti, snuje ne samo o podjeli Zemlje, nego se – dok ljudi u rovovima ginu za „cjelovitu“ multi-kulti BiH – kartografski i topografski konkretno (u upravi Mešihata islamske zajednice u Zagrebu), nad razastrtom geografskom mapom, razmatra izbor teritorije za, već dogovoreno, preseljenje naroda u Libiju. Kako to čitamo u sljedećoj, nezamislivoj i simptomatično poraznoj rečenici, na stranački zadatak skoncentrisanog Ševke Omerbašića: „Proučavam kartu Libije! Tražim rejon gdje bi mogli preseliti Muslimane iz Bosne“.

Povezani članci

• Počeo kontrolni popis stanovništva u BiH
• Pobeda Đinđića na BITEF-u
• ‘D’Annunzijev potpis’ ili što bi se dogodilo da hrvatski izdavač izda knjigu koja veliča Pavelića i Budaka
• Zagrebački sastanak: Povratak SAD na regionalnu scenu
• Danas u Zvonu otvaranje izložbe austrijskog umjetnika kosovskog porijekla Rafeta
• Ed Vulliamy: Bosna mi se danas čini gorom nego prije 15 godina

U Sarajevu je promovirana knjiga „Komandant, smjena, izdaja“, autora Hasana Efendića, generala i prvog ratnog komandata Teritorijalne odbrane Republike BiH.

Foto: BHRT

Iz recenzije – prof.dr. Esad BAJTAL

Nizom najrazličitijih krajnje šokantnih primjera, svom svojom dužinom i širinom, Efendićev rukopis, argumentovano i vrlo jasno, ogoljuje nam politikantsko licemjerje činjenice, da se, i kako se, ispod retoričkog „nacionalnog interesa“, krije, zapravo, samo besramni interesni nacionalizam oličen u pljačkama, karijerizmu, vaninstitucionalnom odlučivanju, minder logici vladanja, te sistemu dvostrukog komandovanja i upravljanja u službi osmišljenog slabljenja odbrane BiH. Pa sve (na tragu iste podrivačke logike), do KOS-ovski koordiniranog i idejno ciljanog smjenjivanja i postavljanja ljudi na ključne pozicije Armije RBiH. Sred rata i na štetu vlastitog naroda i Države. Uporedno stim, na pragmatsko nemirnoj sceni, u igri su i milijarde „nestalih“ dolara, otimačina vojnih stanova, organizovani kriminal, dobro organizovani lopovi, varalice, uhode, špijuni … Očito, logički govoreći, u igri je idejno-planski uvezan, funkcionalan, sofistički, klero-stranački, dobro razrađen, i, koordinacijski pažljivo provođen sistem izdaje i pljačke zemlje i naroda.

Autobiografski rukopis generala Efndić Hasana, Komandant, smjena, izdaja, u svojoj narativno-semantičkoj dimenziji, shodno fundusu neizbježnih činjenica na kojima gradi svoj spisateljski siže i perspektivu povijesnih dogoda, neizbježno poprima karakter povijesno-hermeneutički važne dokumentarne građe. Koja, snagom svoje uvjerljivosti i auteničnosti, dodatno, i bez spisateljske namjere te vrste, potvrđuje brojne sumnje, nedoumice i „čaršijske priče“ vezane za sudbinski tragična zbivanja ratnih i poratnih godina u regionu i posebno na tlu agresijom napadnute Bosne i Hercegovine.

Naravno, u idejnom smislu riječi, nema nikakvih iznenađenja. Sve smo to uglavnom deduktivno dokučivali i logički domišljali, zaokruživali. Ali, ostaje čitalački gorak okus neposredne potvrde onoga što se, danas, i nakon neporecivih svjedočenja neposrednih aktera zbivanja, poput Efendića i drugih, sve to uporno, sofisticirano-smušeno, napadački-otvoreno, i kako sve još ne, sistematski negira i značenjski pokušava potkopati i dovesti u pitanje. Kako od samih ideologa, tako, i još žešće, od njihovih neformalnih karijerističko pragmatski uhljebljenih, i naprasno – za potrebe dnevne politke i relativizacije povijesne istine – proizvedenih inteligenata.

U tom smislu, Efendićev autobiografski rukopis, logikom moralnog impetusa autora, predstavlja posljednji bedem odbrane ideje Bosne u njenom povijesno životnom i ljudskom smislu. Tačnije, rukopis neposredno svjedoči i činjenički raskrinkava etno-partnerske, anticivilizacijske, i đavolsko-šejtanske podjele BiH sa stanovišta idejne etno-logike svetog b-h-s trojstva, a shodno predratnim i ratnim koordinacijama njene teritorijalno-državne destrukcije preko krvi i tragične pogibelji preko sto hiljada nedužnih građana.

Tragom autobiografske hronološke logike, kroz nepotkupljiva dječija sjećanja autora na dane Drugog svjetskog rata 1941.–1945., u prvom dijelu rukopisa, čitalac dobija na uvid civilizacijski porazan deskript fenomenologije krvavog četništva. Koje će, ponovo, devedesetih godina, osionom reprizom velikodržavnih ambicija i klero-(č)etničke raspojasanosti u agresiji na BiH, sluganskim oponašanjem, zločinački prepoznatljive nacističke ideologije krvi i tla, još jednom pokazati svoje pravo lice. Tačnije, fašističko, anticivilizacijsko, velikonacionalističko übermensch lice. Sve to, izvan bilo kakve idejno obojene potrebe i retorike, logikom pukog dječijeg svjedočenja, i bez spisateljski tendencioznih dodataka – dato nam je na čitateljski nesumnjivo jasan uvid. U tom kontekstu, ono što Efendićevom rukopisu daje posebnu uvjerljivost, nisu samo činjenice i neposrednost svjedočanstva živog svjedoka i strave proživljenog iskustva. Nego, i prije svega, miran pripovijedni ton, odnosno, racionalna sabranost autorski korektne intonacije kazivanja. Shodno rečenom, na djelu je, retorika oslobođena mržnje psihološki često neizbježne za ovu vrstu životnih, dramatično-tragičnih svjedočenja.

Isto važi i za ostatak tj. segmente rukopisa koji se tiču turbulentnih ratnih zbivanja devedesetih godina. Dakle, i za one njegove dionice, u kojima autor, nošen patriotski najdubljim osjećanjima, idejno projektovanu izdaju Bosne i njeno sračunato rastakanje iznutra, svjedoči rezignirano-mirnom intonacijom nemoćnog i ljudski-razočaranog svjedoka. Čini to rukovođen inercijom samurajske oficirske časti i ljudskog dostojanstva. I ne predajući se, uprkos svemu šta mu se događa, istrajava na stavu uvijek životno opasne odanosti istini i pravdi. Jer, Pravda pritišće da se govori, a Istina zahtijeva da se to čini jezikom oporih činjenica, na ljudski čist, idejno nepretenciozan način.

I autor nastoji činiti baš tako.

Ukratko, na tragu Efendićevih neposrednih svjedočenja, slijedimo jednu hronologiju tajnog, idejno osmišljenog beščašća, koje nema hrabrosti da se javno očituje, pa svoje dobro skrivane nakane, uporno (i u svrhu obmane vlastitog puka), uvija u slatkorječivu retoriku. Potpuno suprotnu sofisterijski zamućenim ciljevima stranačke vrhuške, koja, u vlastitoj klero-etničkoj pomućenosti, snuje ne samo o podjeli Zemlje, nego se – dok ljudi u rovovima ginu za „cjelovitu“ multi-kulti BiH – kartografski i topografski konkretno (u upravi Mešihata islamske zajednice u Zagrebu), nad razastrtom geografskom mapom, razmatra izbor teritorije za, već dogovoreno, preseljenje naroda u Libiju. Kako to čitamo u sljedećoj, nezamislivoj i simptomatično poraznoj rečenici, na stranački zadatak skoncentrisanog Ševke Omerbašića: „Proučavam kartu Libije! Tražim rejon gdje bi mogli preseliti Muslimane iz Bosne“.

Nizom najrazličitijih krajnje šokantnih primjera, svom svojom dužinom i širinom, Efendićev rukopis, argumentovano i vrlo jasno, ogoljuje nam politikantsko licemjerje činjenice, da se, i kako se, ispod retoričkog „nacionalnog interesa“, krije, zapravo, samo besramni interesni nacionalizam oličen u pljačkama, karijerizmu, vaninstitucionalnom odlučivanju, minder logici vladanja, te sistemu dvostrukog komandovanja i upravljanja u službi osmišljenog slabljenja odbrane BiH. Pa sve (na tragu iste podrivačke logike), do KOS-ovski koordiniranog i idejno ciljanog smjenjivanja i postavljanja ljudi na ključne pozicije Armije RBiH. Sred rata i na štetu vlastitog naroda i Države. Uporedno stim, na pragmatsko nemirnoj sceni, u igri su i milijarde „nestalih“ dolara, otimačina vojnih stanova, organizovani kriminal, dobro organizovani lopovi, varalice, uhode, špijuni … Očito, logički govoreći, u igri je idejno-planski uvezan, funkcionalan, sofistički, klero-stranački, dobro razrađen, i, koordinacijski pažljivo provođen sistem izdaje i pljačke zemlje i naroda.

Ovakav kakav je, u svojoj činjenički utemeljenoj ispovijedi, i moralno-istraživačkoj dosljednosti svog autora, rukopis Hasana Efendića Komandant, smjena, izdaja, snagom čitalačke doživljajnosti, kao etički korektno i spoznajno vrijedno štivo, sam sebe (i bolje od recenzentske nakane te vrste), preporučuje svom budućem izdavaču, spremnom da se uhvati u koštac s rizikom postizdavačkih peripetija koje, najčešće, prate ovakva, povijesno ozbiljna, a dnevno-politički iritabilna štiva.

U najkraćem, i sa moralnog stanovišta govoreći, ovakav rukopis u svom istinstvujušćem razotkrivanju tamnih stranica dvostruke agresije na Bosnu i Hercegovnu, s jedne, i lažnog zagovaranja njene cjelovitosti, s druge strane, zaslužuje svog izdavača i knjišku formu. Njenom objavom, javnom mnijenje, ne samo BiH, nego, i ono regionalno, će (pored već dobro znanih), dobiti na uvid i neke dobro skrivane, unutarnje aspekte, krvave bosanske kalvarije. Njenu životno pogubnu cijenu, plaćali su, i platili, nedužni, smišljeno izmanipulisani branioci, kao i svi ostali patriotski orijentisani građani Bosne i Hercegovine.

Logikom te cijene, oni imaju moralno i ljudsko pravo na knjiško svjedočanstvo i spoznaju ove vrste.