Esad Bajtal o knjizi: BRAĆO SRBI, ŠTA VAM BRE Bĺ?!

Povezani članci

• VEČERAS U BEOGRADU PREMIJERA PREDSTAVE “NOVO DOBA“ DINE MUSTAFIĆA
• Ko je stvarni pobjednik izbora?
• Hvalospjevi o slavnom modnom dizajneru Ottaviju Missoniju, ali muk o njemu kao talijanskom neoiredentistu
• Željo u grupi smrti
• Jugoslovensko dramsko pozorište obeležilo svoj dan
• Naša vesela apokalipsa

Dušan Sabo: BRAĆO SRBI, ŠTA VAM BRE Bĺ?!
Osvrt na nacionalizam, navlaš velikosrpski
Izd. Šahinpašić, Sarajevo, 2014.

Piše: Esad Bajtal

Pisati čitati i govoriti o ovakvim knjigama,[1] znači biti na muci. Odnosno iskušavati mučninu vlastitog uma nadvijenog nad fabrikovanim bezumljem nacionalizma. Na primjeru Sabove knjige pratimo muku čuđenja autora utemeljenu na nemogućnosti da predmet svog interesa razumije ili shvati u okvirima ljudskog, racionalnog poimanja života I svijeta.

Ni njegovom čitaocu nije ništa lakše.

I on se čudom čudi čudu, dok s nevjericom prati neravnopravnu borbu autora s jednim čudovištem. Čudovištem nacionalizma. Najprije srpskog. A onda i svakog drugog nacionalizma. Odnosno, nacionalizama koji se uzajamnim žderanjem neometano hrane žrtvovanjem svojih i „neprijateljskih“ etno-podanika. Jer, nacionalizam je, parafrazirajuči autora, najprije prikrivena, a zatim otvorena nekontrolisana (str. 132), iracionalna mržnja. I upravo ta agresivna iracionalnost je ono što svaki nacionalizam iz izvornog, prvobitno normalnog (samo)osjećanja pripadnosti grupi, naciji, narodu, etnosu …, izvrće i izmeće u čudovišnost neshvatljivog čudovišta koje ždere žive ljude s obadvije strane lukavo (o)smišljene granice razdvajanja. Granice zacrtane fantazmom tobožnje nacionalne ugroženosti.

Čudovište je, inače, biblijsko-književna kategorija i simbol iracionalne sile sa obilježjem nečeg mračnog, hatičnog, dubinskog. U svojoj nepredvidivosti ono je neizmjerno opasno, neuračunljivo i proždrljivo. Upravo takav je svaki nacionalizam. Otuda, ključini smisao nacije, kaže autor jeste – smrt: Polaganje života za nju (str. 10).

Šta to znači?

Kao ideološki podvaljena potreba za odbranom nacije, nacionalizam, u ime spasa, traži umiranje za ono što ničijom voljom ne može umrijeti („uništenje naroda“), a ni sopstvenom preživjeti.

Povijest svjedoči upravo te dvije stvari:

Uprkos holokaustu, dobro proračunatog sistema logora i namjenski organizovanih stratišta masovnog ubijanja, Jevreji nisu nestali. Još su tu. Niti je Miloševiću, uprkos stitina logora i masovnih grobnica, pošlo za rukom uništi Bošnjake, Hrvate i Albance. S druge strane poznajemo prirodni Ili misteriozni nestanak čitavih naroda. Poput Maja, npr.

A sam autor nas podsjeća na nestanak čitavog mnoštva drugih drevnih naroda, kao što su: Edomi, Filistejci Aramejci, Kanaanci Hetiti i Mitani Pelazgi i Tračani, itd.itd. A gdje su danas Heleni i drevni Egipćani, Gdje Kmeri Inke, i mnogi drugi.

Od koga su onda Srbi bili ugroženi?

I ko će ih to spasiti od neumitnosti nestanka koja ih čeka, baš kao i sve druge?

U ime čega su to mrzili, rastjerivali, silovali, ubijali sve nesrpsko?

U ime ideloškog, velikodržavnog, nacionalnog fantazma.

Pisana jezikom racija i argumenata Sabova knjiga nas osvješćuje za besmisao apsurda koji je postao normalna stavka olektivističke etno-logike. Zapravo, pažljivo čitanje ove knjige zbunjuje nas na jedan kritički blagotvoran način. Na njenom kraju više nisam bio siguran šta sam to čitao i pročitao. znam samo da nisam dočitao, te se još uvijek pitam: Jeli u pitanju Istorija apsurda Ili Apsurd istorije.

Odnosno, i preciznije govoreći: Je li ovo apsurdna istorija jednog fenomena Ili opis fenomena istorije u njenom dijalektički zamršenom i apsurdno zbunjujućem toku?

U pitanjima ove vrste dilema leži istinska vrijednost Sabove knjige. Njena interdisciplinarna, fahovska otvorenost. I konačno, njena ljudska, odnosno, logička idejna i moralna nedogmatičnost.

Nošen sarajevskim, trinaestomjesečnim traumatičnim iskustvom sistematski granatirane svakodnevnice, autor kako sam kaže ne želi ismijavti Srbe zbog svega počinjenog, nego pokušava razumjeti i shvatiti (ne i pravdati) kako je do zla došlo. (str.9)

Dušan Sabo

Upravo zato autor nikom ništa ne popuje i ne docira. Ništa ne tvrdi, i, ni od koga ništa ne traži. Od početka do kraja Sabo istrajava na stavu metodološke samozapitanosti i istraživački neumorne radoznalosti, nekoga kome je stalo do dokumentarno građene i na argumentima sazidane istine jedne bespotrebno projektovane kalvarije nevinih i nedužnih.

Evo samo jednog primjera činjeničkog razbijanja kolklorne opsesije i političkog etno-kiča. Na temu dogmatski naricanog Neprijatelja i idejno crtanih Prijatelja. Prijetelja koji to nisu. Riječ je o hajducima, od kojih, kako to autor kaže, srpski deseterački folkloristi, žele „napraviti heroje“. Izraz „napraviti“ ovdje sugeriše činjenicu da oni to – nisu.

A šta su ako heroji nisu?

Bili su, po riječima samog autora: Najobičniji kriminalci Iz Šumadije, CG i Bosne koji nikada nisu istinski ratovali protiv Turaka.

Imajući to na umu, Stanoje Glavaš, Karađorđev saborac izjavio je 1804. da su narod i hajduci dvoje. Dvije, ne samo različite, nego i suprotstavljne strane. Naime, kako nam knjiga kazuje, godine 1594 / 1595 srpski seljaci kukaju na sva zvona protiv Turaka što ih ne štite od hajduka. Dakle, srpska raja zove Turke u pomoć da ih zaštiti od domaćih razbojinika. Doslovno važi to isto, ne samo među Srbima, nego regionalno gledano i dandanas.

Najgori se, na sve tri strane, ponovo, prodaju za najbolje. Najobičniji etno-banditizam, logikom ideološkog ublehaštva i massmedijskog guslanja, promoviše se u nacionalni herojizam. Zločinci, kriminalci, banditi, ubice, lopovi, tajkuni, prevaranti i pljačkaroši; dakle oni najgori (među ionako lošima), doslovno hajdučki, slove kao heroji, narodni junaci i moralni uzori naciona.

Ali, za razliku od onog vremena kad se narod žali, valja reči i ovo: Danas se šuti. Oni koji svu tu današnju hajdučiju mirno, i mimo svakog zdravog razuma, prihvataju uvažavaju i poštuju, nisu ništa bolji od onih koji sve to nameću tako kako nameću. Dakle, jedina komparacija koja danas važi za ovdašnje Vođe i Politike, ne poznaje dobre i loše; valjale i nevaljale.

Nego, samo loše, gore i najgore.

To je, nažalost, jedina gradacija koja danas i ovdje važi.

Konačni učinak svega je, da, u ovom društvu, najbolje prolaze – najgori. Zato se nalazimo tu gdje se nalazimo. Na samom dnu civlizovanog svijeta današnjice.

Zašto i kako?

Igra se na psihološku kartu straha. Pa Umjesto radom, stvarnim životom i njegovim problemima, narod se bavi izmišljenim i idejno osmišljenim quasi-opasnostima koje podrazumijevaju i traže bogomdane spasioce. A oni se, i bez traženja, preporučuju sami: „Držite se mene, inače ćete da propadnete“.

Tako se rađaju očevi, tate i bābe ovdašnjih nacija. to je Najkraći opis univerzalne matrice okupljanja, okupiranja i vladanja kolektivnom sviješću gomile. Radi se o onome što Sabo naziva „kolektivizacija mašte hranjene samo onim što joj povećava traumu i time slabi razboritost“ (str. 53).

Iako knjiga samo o njemu govori, srpski etno-nacionalizam, ovdje je samo upečatljivo prepoznatljiva ilustracija paradoksalne matrice svih mogućin nacionalizama. Onih koji već jesu, i onih Koji tek dolaze. Radi se o paradigmatično upotrebljivom paradoksu. A paradoks se, oduvijek, u svemu, i svugdje, opire zdravom razumu. Evo upečatljive slike paradoksa datog u okviru kratkog književnog dijaloga, što ga čitamo kod Ivana Dončevića:

Majko, Zašto je hladno u našj sobi?

– Jer, nema ugljena sine.

A, zašto nema ugljena?

– Jer tata nema posla.

A zašto tata nema posla?

– Jer ima previše ugljena, sine.

Ako Dončevićev dijalog prevedemo na logiku ove knjige i hladne i gladne sobe naše životne svakodnevnice, onda smo svi mi pogubno ugroženi. Ali ne od stvarnih, realno postojećih opasnosti, nego od naših etno-spasitelja koji, sve naše opasnosti, sistematski, i namjenski svjesno proizvode. I čine to sofisticirano-uredno već više od dvadest godina.

Dakle, u opasnosti smo.

I Nema nam spasa sve dok je naših spasitelja.

Oni su Naša jedina i stvarna opsanost.

Svi oni, koji to do sada, iz bilo kojih razloga nisu bili u stanju da vide, poslije ove knjige nemaju pravo na sljepilo te vrste.

I to je razlog moje iskrene čestitke, koju javno upućujem autoru ove knjige.

[1] Tekst predstavlja promotivno kazivanje autora u Galeriji umjetnosti Bosne i Hercegovine, na dan 18.12.2014. Drugi promotor bio je akademik Slavo Kukić. Promociju, čiji je aktivni učesnik bio i sam autor dr. Dušan Sabo (živi i radi u Parizu), vodio je direktor galerije, Strajo Krsmanović