Esad Bajtal: Prikaz knjige “Misterija kamena – Saga o selu” Hasana Hujdura

Esad Bajtal
Autor 12.4.2017. u 10:26

Esad Bajtal: Prikaz knjige “Misterija kamena – Saga o selu” Hasana Hujdura

Hasan Hujdur – MISTERIJA KAMENA (Saga o selu)

sagaoselu

Pisan bez uobičajene navijačke ostraščenosti autora, na fonu krvavih povijesnih zbivanja, Hujdurov tekst, svojom životnom otvorenošću i idejnim poštenjem, nasuprot uobičajene naplavine etno-predrasudama opterećenih subjektivno pregrijanih narativa našeg vremena, preporučuje sam sebe domaćoj i regionalnoj čitalačkoj javnosti, kao spis moralno osviješćenog i plemenitošću rukovođenog autora. Koji, na kušnji moralnog kantara, prije nego je baci na papir, ljudski odgovorno i značenjski pažljivo odmjeri i izvaga svaku svoju riječ.

Piše: Esad BAJTAL

Rukopis autora Hasana Hujdura Misterija kamena – saga o selu, predstavlja nam se kao događajno-psihološki dinamična i doživljajno zanimljiva spisateljska forma. Sa – za sagu karakterističnim i, dodatno, personalno-autorski obojenim – obilježjima usmenog pripovjedačkog stila. Stila, koji najprije zatiče, a onda počinje da plijeni, čitaoca sviklog na sterilnu, standardom uštirkanu i namjenski, do beživotnosti ispeglanu knjišku rečenicu. Kad se tome tradicionalnom doda povremeni, semantički dobro pogođen upad pojmovnog inventara našeg vremena, onda imamo posla sa, grubo govoreći, konglomeratom neobične jezičke igre, kojom autor ukršta, i značenjski boji, davna vremena i sadašnje događaje, fingirajući, na doživljajnoj ravni  čitaoca, privid dogoda njihove psihološke istovremenosti i prepletenosti.

Sa stanovišta radnje i strukture rukopisa, Selo iz podnaslova rukopisa (Saga o selu) se doima kao glavni junak i životna pozornica kojom vitlaju centrifugalne sile ratnih povijesti. Raznoseći, poput pješčane oluje – širom planete, nezaustavljivom neumitnošću Sudbine – njegove zbunjene mještane, razbacujući ih širom beskraja nesagledive nigdine od studene Skandinavije do vrele Australije.

Ali, nikada nepovratno.

U stalnoj potrazi za sobom, centripetalna moć nostalgije, vraća ih njihovom Selu, kao onoj tački iskona koja čuva Tajnu vlastitog identiteta, simbolički zakrabuljenog u zagonetku travom zaraslog i mahovinom prekrivenog natpisa, pisanog na mistički nepoznatom jeziku prastarog kamenog nišana, koji pokreće lančani nemir semantički dešifrujućih napora, i nikad dovršenih potraga i traganja za značenjem uklesane poruke.

Ta povijesno-dramatična igra ljudima i njihovim životima, na vjetrometini ukrštanja ideologija, običaja i spletova, idejno antagonističkih, aksioloških ljestvica, pruža autoru spisatljski izazovnu šansu. Koju on deskriptivno, i vrlo vješto koristi da, praćenjem životnih tragova pojednačnih likova, kritički sagleda i osvijetli kolopletski zamršen sudar događaja i neobičnih ljudskih sudbina. U tom smislu, kao poseban specifikum i vrijednost rukopisa, doima se maštovita kombinacija autorske imaginacije i stvarnih činjenica života, koja čitalačkom doživljaju daje narativnu širinu i osebujni kolorit sudbinske  nepredvidljivosti.

U pitanju je dramatski dinamičan tekst pun spoznajnih obrata, čiju zagonetnost osvjetljavaju deskriptivno-psihološki osjenčeni pasaži autorskog tumačenja neprozirno tamnih slojeva i pozadina, naizgled uobičajene ljudske svakodnevnice na kojoj se odvijaju neobične ljudske drame tzv. običnog, malog, seoskog čovjeka. Čovjeka kojeg, subinski nemilosrdno, mimo njegove volje i potrebe, nemilosrdno šibaju vjetrovi planetarnih ideološko-političkih sukoba (kao npr. SAD – SSSR – Kuba), što ključaju na uzavreloj granici ratne katastrofe, s kojom, objektivno, u svojoj seoskoj zabiti, nedužni pojedinac, kao ni njegovo selo, nemaju ama baš ništa zajedničko.

Ali, život ne pita …

Istovremeno, i sa druge strane, metodološko-spisateljski gledano, narativni i socijalni centar svoje uzbudljive sage, autor locira u harem seoske džamije, u kojoj, i oko koje se, logikom obrednih matrica, okupljaju mještani, sezonski dijaspora-posjetioci i pridošlice-povratnici. Jer, tragom poriva ljudske radoznalosti i dijaloške žeđi, džamija postaje ne samo mjesto susreta s Bogom, nego i topos društvenog okupljanja i razmjene tekućih informacija i političkih sagledavanja aktualnog trenutka. U tom kontekstualno iznjedrenom susretu svetog i svjetovnog, sakralnost Božjeg hrama biva povremeno žrtvovana logici i prećutnim zahtjevima pragmatsko-prizemne svakodnevnice pomodnih religiozusa.

Ukratko, pisan bez uobičajene navijačke ostraščenosti autora, na fonu krvavih povijesnih zbivanja, Hujdurov tekst, svojom životnom otvorenošću i idejnim poštenjem, nasuprot uobičajene naplavine etno-predrasudama opterećenih subjektivno pregrijanih narativa našeg vremena, preporučuje sam sebe domaćoj i regionalnoj čitalačkoj javnosti, kao spis moralno osviješćenog i plemenitošću rukovođenog autora.

Koji, na kušnji moralnog kantara, prije nego je baci na papir, ljudski odgovorno i značenjski pažljivo odmjeri i izvaga svaku svoju riječ.

Esad Bajtal
Autor 12.4.2017. u 10:26