Esad BAJTAL: VRIJEME BESKUĆNIKA

Esad Bajtal
Autor 12.2.2018. u 17:01

Esad BAJTAL: VRIJEME BESKUĆNIKA

Umjesto stvarnosti, mi živimo ILUZIJU. Još gore: Mi smo ta iluzija. Jer, čovjek bez Svoje Kuće nije Čovjek. Bez kuće on ne postoji ljudski.

Kao kreativno svjedočanstvo jednog vremena ova nas izložba baca u vode tzv. APSTRAKTNOG SLIKARSTVA.[1]

Apstraktno je ono što je zamišljeno i što u svojoj odvojenosti od materije i njenih vidljivih oblika, postoji samo kao misaoni pojam; apstrakcija.

Moderna umjetnost bavi se upravo tom, nevidljivom, apstraktnom stranom Svijeta. Ona se fokusira na ono što je «iza stvari», ispod i iza naše životne svakodnevnice. A zatim, to «iza», i to «ispod», uz pomoć boje i vještinom slikarskog umijeća, izvlači na samu površinu slikarskog platna.

I kao što nas dubinska psihologija osvješćuje za latentne, nesvjesne strukture ličnosti, tako, i ova «nefigurativna umjetnost», iz neprozirnih  dubina materije, na svjetlo dana iznosi nepoznato, i nevidljivo lice njene najdublje strukture.

Jezikom analogije: subatomska fizika, psihologija nesvjesnog i moderna umjetnost bave se istom, dubinskom dimenzijom naše stvarnosti, pokazujući kako, iza stabilnih oblika predmetnog svijeta pulsira kaotična dinamika atomske i subatomske realnosti; one što je alkemija naziva massa confusa, a kvantna fizika pokazuje na čudesnim fotografijama dobijenim uz pomoć modernih, snažnih elektronskih mikroskopa.

 

Taj aspekt stvarnosti japanska filozofija naziva hado / či. 

Šta je hado ili či? 

Sva materija sastavljena je od kombinacije atoma, a atomi  od elektrona i jezgra.
Elektroni su naelektrisani negativno a jezgro pozitivno i kruže oko jezgra
ultra-velikom brzinom, emitirajući pri tom, specifično slabo zračenje.
To zračenje nazivamo hado. 

Hado se kreće najvećom brzinom preko elektrona, koji
prelazeći jedni preko drugih, stvaraju naelektrisanje.
To obrazuje šaru (magnetno polje rezonance), koja je jedinstvena.
U modernoj nauci to se naziva – kaos. 

Na nivou jezgra atoma vladaju zakonitosti, ali kod
elementarnih djelića unutar atoma, kaže nauka, zakonitosti više ne postoje.
Ponašanje elementarnih čestica mijenja se već samim činom posmatranja,
Zavisno od toga kako sam posmatrač vidi stvari. 

Svijet neutrona je na istom stepenu svijesti kao i ljudski svijet.
Stepen materije koji se nalazi ispod, zavisi od čovjekove svijesti. 

Iako je hado važan fenomen, u razvoju opće nauke,
on je zapostavljen samo zato što je nevidljiv.
Hado je najmanja jedinica nevidljive energije.

Masaru Emoto, Messages from Water, hado Kyoikusha CO, Ltd
(cf. Masaru Emoto, Poruka vode, Beograd, 2003. Str. 118-119)

Na tim fotografijama odslikava se haotični košmar materije u njenom najdubljem sloju. Na njima vidimo, nemirnu i uskomešanu, «tajnu dušu stvari». Njihovu istinsku realnost. Upravo zato, moderno likovno traganje za onim što «drijema ispod svijeta pojavnosti», umjesto «apstraktne«, zaslužuje jedan novi, realniji naziv, naziv – «dubinske umjetnosti».

Slike Džemaila Silajdžića jesu slike dubinske umjetnosti.

Sa ovih slika ovdje, umjesto opredmećenog svijeta svakodnevnice, «gleda» nas njegov raspredmećeni Duh. Jer, Svijet je, «uvijek nešto više od onog što oči vide» i uvijek nešto manje od onog što svojim unutarnjim okom vidi nemirni ljudski duh. Silajdžićeve slike bave se tim nevidljivim, ali vječitom slutnjom slućenim viškom svijeta naše svakodnevnice.

Ponekad, međutim, ta mutna slutnja duha poprima i iskustvene, ali, vizuelno ne baš  najjasnije oblike.

Kao na Silajdžićevoj slici nazvanoj «Kuća».

S tom slikom, Silajdžićevo dubinsko slikarstvo, da se dovesti u realnu vezu sa našom profanom životnom stvarnošću. Ali, ako je to tako, zašto, pitamo se, na slici «Kuća» nema jasno naslikane i svima očigledno prepoznatljive kuće? Zašto se Silajdžićeva nominalna «kuća», tako teško, skoro jedva, i krajnje nejasno, samo – naslućuje kroz magnovenje vješte slikarske igrarije?

Zato što to i nije svjesna slika kuće. Nego nesvjesna slika našeg poratnog vremena: VREMENA BESKUĆNIKA; milion silom prognanih i kamom raseljenih nesretnika koji svoju kuću još samo – u snu SLUTE!

Sanjaju!

Sniju o svojoj, jer stanuju u tuđoj kući.

Ta željom slućena kuća, slika je beznađa u kome je «svoja kuća» samo pusti san. I slika vremena kada je san jedina kuća u kojoj se bezbrižno stanuje. Kuća iz koje vas, više niko ne može – deložirati!

Zato na Silajdžićevoj slici «Kuća», baš kao i u životu beskućnika. Objektivno – nema nikakve kuće. Umjesto kuće, na slici je samo slutnja koja se Željom okućuje. «Kuća» koja se nejasno («k’o kroza san»), samo sluti. Bolna nejasnost te slutnje, odslikava stvarnu nestvarnost životnog sna svih beskućnika.

Dakle, naše želje, i naši snovi, slikarski rezignirano, poručuje Silajdžić, nemaju svog realnog oslonca u našoj životnoj stvarnosti.

Mi živimo u apstrakciji.

I zato se (kao puki izraz te nestvarnosti), Silajdžićevo apstrakno slikarstvo, pokazuje realnije od krajnje nerealne i ideološkim obećanjima nabildane stvarnosti.

Preciznije govoreći, umjesto stvarnosti, mi živimo ILUZIJU.

Još gore: Mi smo ta iluzija.

Jer, čovjek bez Svoje Kuće nije Čovjek.

Bez kuće on ne postoji ljudski.

Zato ga i nema na ovim slikama.

Izgubio se u kakofoniji besmisla društvenog licemjerja.

To moralno rasulo naše postratne stvarnosti, Džemail Silajdžić, sasvim nesvjesno, samo kistom, i ovlaš, nastoji ponovo sabrati i na tren vratiti u život. Pa makar i pričinom simbolički naslikanog sklada prvobitne harmonije iz koje smo ratnim nasiljem prognani.

Ali, to je samo njegova pusta ŽELJA, nostalgično predstavljena slikom – «Harmonija». Pri tom, oveći format te slike, simbolizira ne samo veličinu Želje, nego, istovremeno, i poraznu istinu njene UZALUDNOSTI!

Jer, u lažnom svijetu ideologije, nema životne harmonije.

Da skratim, izložba koja nas je ovdje okupila, jasno pokazuje da, maštom, sišavši u dubinu samih stvari, slikar može napustiti puku predmetnost svijeta, ali ne i prostor i vrijeme u kome obitava i radi. Prividno apstraktne, dubinske slike Džemaila Silajdžića pokazuju zapravo (sasvim realno), bolno stanje, naše – krajnje nerealne stvarnosti.

Stoga, otvarajući ovu izložbu, ja, čini mi se, i sebi i vama, i Ovom Gradu, otkrivam jedno Veliko Ogledalo u kome se, majstorski uzornom likovnošću Džemaila Silajdžića, ogleda sva istina i sva neistina jednog licemjernog vremena.

Našeg vremena!

(Iz knjige, Esad Bajtal, Govor tame – eseji, Sarajevo, 2007. Str. 203)

———————————————————————————-

[1] Tekst predstavlja promotivno slovo izgovoreno prilikom otvorenja izložbe slika Dž. Silajdžića, Galerija Likum, Visoko, 21.04.2006.

Esad Bajtal
Autor 12.2.2018. u 17:01