Feministička teologija nasuprot Glasa Koncila: kritika glorifikacije poslušnosti

Nikola Vučić
Autor 15.8.2016. u 10:33

Izdvajamo

  • Veliki doprinos u rekonstrukciji (rano)kršćanske povijesti kao ženske povijesti, dala je upravo gore citirana feministička povjesničarka i teologinja Elisabeth Schussler Fiorenza, posebno u knjizi Njoj na spomen u kojoj kroz istraživačko i intepretativno iskustvo svjedoči kako Biblija nije samo povijesna zbirka priča, nego i Sveto pismo i evanđelje za današnje kršćane te da kao takva ne oblikuje samo teologiju, već i predanost mnogih današnjih žena. Schussler je napravila vrlo ozbiljan i revolucionaran pomak s androcentričke (Raguževe) na feminističku interpretaciju, stoga je važno da takva interpretacija nađe svoje ravnopravno mjesto u današnjim razumjevanjima svijeta biblijskoga teksta jer „feministička analiza i podizanje svijesti omogućuje nam da vidimo svijet i živote ljudi, baš kao i Bibliju i tradiciju, u drugačijem svjetlu i kroz drugačije 'naočale'“ (Schussler-Fiorenza, 2011: 51).

Povezani članci

Feministička teologija nasuprot Glasa Koncila: kritika glorifikacije poslušnosti

Pitanje Raguževog doslovnog, bukvalnog čitanja biblijskoga teksta kroz model kanonskoga autoriteta valja promatrati s jasnom kritičkom distancom, budući da je tekst prema takvom tumačenju apsolutno proročanstvo i otkrovenje nadvremenske istine, koja odgovara na pitanja i probleme svih vremena.

Piše: Nikola Vučić

Tvrdnja bosanskog franjevca i teologa Drage Bojića da je učiniti religiju i religijske teme društveno relevantnim, a pritom ne zapasti u politikanstvo i isključivost – vjerojatno najveći izazov za religijske medije (2016: 133) pokazala se iznova savršeno točnom i preciznom nakon što je pred oči svekolike javnosti došao tekst naslovljen kao „Marijina poslušnost i žene danas“ objavljen upravo u religijskome tisku, Glasu Koncila. Tekst je nastao u povodu Velike Gospe, svetkovine Marijina uznesenja u nebo, a autor je stanoviti Ivica Raguž, profesor fundamentalne teologije pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.

Glas Koncila, uoči za katolike jednog od najvećih bladana, preko autora ovoga teksta objavio nam se u pravom srednjovjekovnom, patrijarhalnom, mizoginom i u potpuno neevanđeoskome izdanju – obrušivši se na ženu tvrdeći kako je sam „đavao prvotno po ženinoj neposlušnosti čovjeka učinio robom grijeha“, spočitavajući ženi kako ne želi prihvatiti „da je ona drugotna, a muškarac prvotan“. Također, tvrdi ovaj teolog: ženina se neposlušnost očituje „u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje“, pritom vrlo kuražno, razborito i samouvjereno kritizirajući aktivističku ženu „bez poslušnosti, bez smiraja“.

Raguževa interpretacija Svetoga pisma i njegovo tumačenje patrijarhalnih slika i metafora, njegova tužna zaostalost u prevaziđenim interpretacijskim modelima nimalo nije benevolentna budući da na takav način komunicira u prostoru dostupnom velikom krugu katoličkih vjernika, a koji – zbog sustavne izloženosti (zlo)namjernim interpretacijama slike žene kao „drugotne“ – ostaju uskraćeni za onu kršćansku ideju i paradigmu koju je baš na bladan Velike Gospe važno glorificirati – ideje o sljedbeništvu jednakih.

U povodu i u čast blagdana Velike Gospe valja pokazati da unutar kršćanske teološke misli i vjerovanja nije sve onakvo kakvim nam to predstavljaju Ivica Raguž i Glas Koncila, već da nam upravo Biblija kao Božja riječ daje ohrabrenje i prostor za ustrajnost u suprotstavljanju i otporu patrijarhalnoj potlačenosti koja nam se svakodnevno nameće i prikazuje u raznim oblicima; daje nam ohrabrenje i zapovijest da vlastitim društvenim angažmanima koračamo u borbi za oslobođenje i jedankost. U toj borbi veliku i bitnu ulogu imaju teolozi, religijski predstavnici, sveučilišni profesori, ali i svi vjernici/e. Bitnu ulogu, također, ima i perspektiva feminističke teologije, koja nam se – to zorno svjedoči i Ragužev tekst – danas nameće kao nužnost; nameće nam se kao vrlo važna i potrebna teološka reakcija na patrijarhalna, muškocentrična i prilično mizogina teološka učenja i biblijska tumačenja.

Pitanje Raguževog doslovnog, bukvalnog čitanja biblijskoga teksta kroz model kanonskoga autoriteta valja promatrati s jasnom kritičkom distancom, budući da je tekst prema takvom tumačenju apsolutno proročanstvo i otkrovenje nadvremenske istine, koja odgovara na pitanja i probleme svih vremena.

Kao vjernici i vjernice, nerijetko smo živim svjedocima pri svećeničkom tumačenju za vrijeme liturgijskih propovijedi da se Biblija interpretira doslovno ili pak na način koji prigušuje njezin važan simbolički potencijal. Zbog toga nas više ni ne iznenađuju tumačenja u liturgijskoj propovijedi koja slijede nakon čitanja Evanđelja, a takva praksa ujednačenih i prilično banalnih tumačenja u suprotnosti su s idejom da nam Bog kroz Bibliju neprestano nešto novo poručuje. Takva tumačenja dovode i do betoniranja patrijarhata u Božje ime, kao što to očito čini Glas Koncila. Zbog toga je potreba za feminističkom teologijom danas, kada je drugdje u svijetu ona dobila svoj značaj, važnija nego ikad baš u ovome društvenome kontekstu, mahom vjerničkom.

„Razvijanjem feminističke teologije pojavila se potreba za ponovnim čitanjem svetih tekstova iz ženske perspektive. Feministkinje su se zalagale za novu interpretaciju dogmi koje bi trebale biti u duhu savremenih shvatanja. Dugo je postojala pogrešna interpretacija svetih tekstova u kojima su žene bile podređene. Feministička teologija zalaže se za rekonstrukciju postojećih misaonih sistema. Vjera treba da odgovori na izazove vremena, i potrebno je da se govori na način prihvatljiv savremeniku“ (v. Feministička čitanja društvenih fenomena; Grabovac, T., Jašarević, M., 2015: 181).

Elisabeth Schussler Fiorenza (2011: 85) podsjeća nas kako kritička biblijska hermeneutika mora razviti teorijske interpretacijske modele koji će moći integrirati tzv. kontrakulturne, heretičke i egalitarističke tradicije i tekstove u sveukupnu rekonstrukciju biblijske teologije i povijesti: „Iako kanon čuva samo ostatke nepatrijarhalnog, ranokršćanskog etosa, ti nam ostaci ipak dopuštaju da prepoznamo kako patrijarhalizacijski proces nije bio inherentan kršćanskoj objavi“ (ibid.), a niti jedan kanon, pa tako ni ovaj, svakako ne bi trebao funkcionirati „kao jamstvo sekundardnog statusa žena u kršćanstvu, nego i kao (…) kritika tog statusa“ (2011: 117).

Kritizirajući Ragužev odnos prema ženi, ali i prema Bibliji kao Božjoj riječi, važno je dotaći se i problema koji je višestoljetno tumačenje poput njegovog doprinijelo u tradicionalnoj podjeli rodnih uloga i preslikalo ih na obiteljski život zajednice koja njeguje kršćanske vrijednosti, a koja ne uspostavlja distinkciju između onoga što su kršćanske vrijednosti i vrijednosti koje se provlače kroz određene interpretacijske postupke. Iz takvih vrijednosti nerijetko se rađaju seksizmi: od benevolentnog do agresivnog. Iz tumačenja koja predstavljaju praksu u crkvama unutar ovdašnjeg konteksta možemo doći do zaključka kako se želi nametnuti slika žene kroz veličanje tradicionalne uloge “majke, odgajateljice, učiteljice i općenito one koja ima osjećaj za porodicu i druge ljude” (v. Rodni stereotipi: zvučni poznato; Zilka Spahić Šiljak, 2015: 109).

Tradicionalnim tumačenjem Biblije, u Crkvi i društvu produbljuje se i tradicionalna podjela rodnih uloga i žene koje ostaju u takvim granicama su “cijenjene i prihvaćene jer od njih ne dolazi nikakva prijetnja muškoj dominaciji i moći” (ibid.). Hermeneutičarka Jadranka Brnčić (2014: 9) navodi kako je ustaljeni način interpretacije biblijskoga teksta sve do XVII. stoljeća bio uglavnom dogmatski i teološki. U svojoj knjizi ističe kako je “skučeno i doslovno shvaćanje nadahnuća (kao da je Bog ‘šaptao’ tekst u uho autorima) zanemarivalo ulogu autora i redaktora u pisanju i sastavljanju knjiga te ignoriralo različite mogućnosti razumijevanja objave, kao i slojevitost njezine interpretacije” (ibid.). Međutim, taj ustaljeni model do XVII. stoljeća nije u potpunosti iskorijenjen ni iz današnjih shvaćanja Biblije i njezinog tumačenja.

Nasljeđe takvog tumačenja nije zanemarivo jer i danas u 21. stoljeću dominira stav da je muškarac gospodar, a takav stav pretače se i u praksu: muškarac kao gospodar kuće, države, univerziteta, fakulteta, škole, Crkve; pa ne treba se onda ni čuditi činjenici da se susrećemo i da ćemo se susretati s vjernicima i vjernicama koji_e i samoga Boga doživljavaju kao muškarca.

Veliki doprinos u rekonstrukciji (rano)kršćanske povijesti kao ženske povijesti, dala je upravo gore citirana feministička povjesničarka i teologinja Elisabeth Schussler Fiorenza, posebno u knjizi Njoj na spomen u kojoj kroz istraživačko i intepretativno iskustvo svjedoči kako Biblija nije samo povijesna zbirka priča, nego i Sveto pismo i evanđelje za današnje kršćane te da kao takva ne oblikuje samo teologiju, već i predanost mnogih današnjih žena. Schussler je napravila vrlo ozbiljan i revolucionaran pomak s androcentričke (Raguževe) na feminističku interpretaciju, stoga je važno da takva interpretacija nađe svoje ravnopravno mjesto u današnjim razumjevanjima svijeta biblijskoga teksta jer „feministička analiza i podizanje svijesti omogućuje nam da vidimo svijet i živote ljudi, baš kao i Bibliju i tradiciju, u drugačijem svjetlu i kroz drugačije ‘naočale’“ (Schussler-Fiorenza, 2011: 51).

LITERATURA

Bojić, D. Zlato i tamjan. Kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje, 2016.

Čaušević J., Spahić, A. (ur.). Feministička čitanja društvenih fenomena. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, 2015.

Šuta-Hibert, Monja (ur.). Rodni stereotipi: zvuči poznato. Sarajevo: TPO Fondacija, 2015.

Brnčić, Jadranka. Zrno gorušičino. Hermeneutičko čitanje odabranih biblijskih perikopa. Rrijeka: Ex libris, 2014.

Schussler-Fiorenza, Elisabeth. Njoj na spomen. Feministička teološka rekonstrukcija početaka kršćanstva. Zagreb: Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, 2011.

Nikola Vučić
Autor 15.8.2016. u 10:33