Frljićeva Medeja najbolja na 32. Gavellinim večerima: žena zvijer, a ne žena žrtva!

Povezani članci

• Prokletstvo Saše Geševskog
• U Mostaru preminula novinarka i pjesnikinja Vesna Hlavaček
• Uvreda vjere ili razuma?
• Sezona italijanske kulture u BiH: u Tuzli gostuje višestruko nagrađivana baletna grupa MOTUS danza iz Siene
• Prvomajski proglas Levog samita Srbije
• Božica Jelušić: PJESMA O KRAJU SVIJETA

*Najboljom predstavom 32. Gavellinih večeri proglašena je predstava Medeja u produkciji Slovenskog narodnog gledališča Maribor iz Slovenije u režiji Olivera Frljića. Glumici Nataši Matjašec Rošker za naslovnu ulogu u tome komadu pripala je nagrada za najbolju glumicu.

Priču odavno znamo. Ispričana je na stotine načina, prisutna je u tridesetak inačica, a najpoznatija je Euripidova. Medejin se mit o romantičnoj ljubavi pretvorio u dimnu zavjesu koju možemo poopćiti i pojednostaviti – muškarci dolazi i odlaze, stvaraju bolje živote s drugim ili mlađim ženama, a napuštena žena, lišena te lakoće ostaje s djecom.

Njihova Medeja nije žena-žrtva, nego žena-zvijer

Različite interpretativne mogućnosti toga mita Medeju čine jednom od najzahvalnijih likova za suvremeno uprizorenje – ne samo zbog motiva muškarčeva preljuba, nego ponajprije zbog nasljeđa feminizma koje otvara prostor građenju emancipiranog, samosvjesnog i pomalo radikalnog ženskog lika. Stoga dramaturška preradba Gorana Injaca i režija Olivera Frljića ne otvaraju prostor sažaljenju, bespomoćnosti ili izvođenju junakinje na pravi put. Njihova Medeja nije žena-žrtva, nego žena-zvijer.

Euripidova je tragedija prepuna proturječnosti. U prvome je redu to proturječje vidljivo u različitim inačicama djecoubojica – u nekima Medeja ubija vlastitu djecu, a u nekima pak Korinćani. Taj se motiv žene kao ubojice djece, iako statistički u stvarnome svijetu zapravo rijedak, uvijek promatra s posebnom podozrivošću i pomiješanim osjećajima šoka i nevjerice. Osjećaji i ponašanje likova antičkih tragedija izrazi su onoga što oni smatraju pravednim te iz te epiktetovske pozicije zapravo ne možemo kriviti primjerice, Medeju za njezine postupke. Ona je prema engleskome moralnom filozofu R. M. Hareu bespomoćna pod teretom želja i naletom emocija, psihijatrijskim leksikom neuračunljiva u trenutku umorstva. Njezina je ideja pravednosti dovodi do furior brevisa.

Upravo se na toj furioznosti temelji Frljićeva Medeja u izvedbi SNG-a Maribor. Na skučenoj pozornici s plastičnom pozadinom Igora Pauška, odvija se tragedija bez mnogo emocija, empatije i ponavljanja. Nataša Matjašec Rošker, žena u hlačama s vjenčanicom preko, u trenucima potpune hladnoće postiže najviše domete, dok u trenucima ranjivosti pada. Scena ubijanja vlastite djece sirovo je jednostavna, ali duboko uznemirujuća. Glumica gasi cigaretu na očima djece, na plakatu za predstavu. Ostatak ansambla u crnini čeka red na vlastitu smrt. Njihove su kretnje ograničene. Medeja se čini poput usamljenoga animatora u lutkarskoj predstavi. Svi su likovi slabiji od nje. Ponajviše se to vidi u njezinu sukobu s uzročnikom nepravde, Jazonom (Branko Jordan) koji bi joj pod naletom osjećaja krivnje osigurao siguran bijeg. Manipulativan element u tako kratkoj predstavi karakteristično je u Frljićevim predstavama glazba, najpotresnija kada se odvija zborsko pjevanje Internacionale.

Posrijedi je studiozan i ozbiljan rad na feminističkome čitanju Medeje, ali isključivo iz muške perspektive. Možda bi se osim slikovitoga prizora žene u hlačama, još radikalnije feminizam iščitavao u primjerice potpunoj ženskoj postavi na sceni gdje bi se izravno postavljala pitanja o razgraničenju uzroka i posljedica, pravednosti i odmazde.

Otvoreni i mnogoznačni kraj s čitavim ansamblom osim Medeje obučenim u ovčje kožuhe nastavlja rastvarati značenjska polja načeta tijekom čitave izvedbe. Riječ je o dosljednoj, zanimljivoj i vrijednoj predstavi koja na feminističkome tragu prokazuje što stoji iza jednoga mita. No, za dublji trag nedostaje joj strasti.