GDJE PRESTAJE GLUMA? Ili o suzi Jasne Bery

Povezani članci

• Otvoren prvi međunarodni Festival književnosti Bookstan
• U Sarajevu promovisana knjiga “Istina iza vrata”: Knjiga kakvu nismo čitali
• „Priče o dobrim ljudima“ Milana Račića – video
• U Zagrebu predstavljena zbirka priča ‘Radnici i seljaci’ Viktora Ivančića
• Književni most s Alminom Kaplanom u ponedjeljak NPM-u: Pisanjem nastojim produbiti stvarnost
• “Alter kultura” za umjetnost koja se odupre podjelama

Od studentskih dana poznajem Jasnu Bery. Režirao sam predstave u kojima je uspješno igrala, bio sam joj direktorom, ali ono što se desilo ovoj glumici na izvedbi predstave Dobri ljudi u vremenu zla nisam, do sada doživio nigdje u kazalištu.

Igrajući ulogu srebreničke majke, u ovoj predstavi Beryjeva je u toj mjeri navukla tragički habit majke Sevde iz vremena planetarne srebreničke tragedije, da su emocije, jednostavno, na trenutak potisnule profesiju.

U zajedničkom nastupu osviještene, partnerski čvrste igre sa Slavenom Vidakom, Mirzom Mušijom, Irenom Mulamuhić i Aidom Bukom nije uspjela zaustaviti suze ni nakon završetka predstave. Desilo se to na izvedbi u Tuzli.

U razgovoru sa autorom teksta i redateljem nakon izvedbe Jasna Bery samo je rekla: „Izgubila sam glumačku distancu, prvi put u životu…“

Beryjeva se poistovjetila sa tragičnom sudbinom lika iz predstave Dobri ljudi u vremenu zla, a tragično vrijeme krvavih ratnih raskola i razdioba u BiH sa događajima unutar jednosatnog teatarskog akta…

Zato sam se zapitao gdje zapravo prestaje scenska realnost i magija glumca unutar nje, a gdje počinje prijesan, obični život…

Poznavajući glumačke kvalitete i ukupnu oduhovljenu ljudskost glumice Jasne Bery do današnjih dana, naprosto me progone te njene suze. Ona igrajući u ovoj predstavi dokumentarnog karaktera, pokazuje koliko elementarno, do kraja temeljno ljudsko osjećanje kroz snažnu emotivnost jednostavno briše granicu između života i (ipak, režirane!) scenske stvarnosti.

Osupnut pothvatom Svetlane Broz, koja je smogla snage da sakupi svjedočenja o ljudskoj dobroti u krvavom ratu, a potrešen ovom reakcijom Jasne Bery, zaključujem da nisam pogriješio režirajući ovu predstavu, koja svima nama koji smo dio tima čini zadovoljstvo, obzirom na identične reakcije publike u svim mjestima u kojima je igrana, koja je doslovno tokom cijele izvedbe, dakle ne samo u pojedinim trenucima, brisala suze i nije mogla ne pokazati najdublje ljudsko osjećanje koje  izaziva predstava temeljena na autentičnim ispovjestima o dobroti.